Stjepan HauserOdabranim djelima Schuberta, Boccherinija i Mendelssohna, Zagrebački su solisti okončali koncertnu sezonu 2009/2010, predstavivši još jednog vrsnog glazbenika kao gosta-solista. Poslije uspješnih nastupa Maria Ivelje i Aleksandra Miloševa iz redova ansambla, te Luke Šulića, Lovre Pogorelića, Roberta Belinića, Mirana Vaupotića i Petrita Çekua, srećom nije bilo teško odabrati još jednog iz mlade generacije domaćih glazbenika. S nenavršene dvadeset i četiri godine, biografija Stjepana Hausera djeluje nestvarno, posebno što se nagrada, orkestara, glazbenika i mentora tiče (www.stjepanhauser.com). Od usporedbe s genijalnim Rostropovičem, do muziciranja u The Greenwich Triju (sa slovenskom violinisticom Lanom Trotovsek i japanskom pijanisticom Yoko Misumi) kojeg opisuju kao novi Beaux Arts Trio, mlađahni violončelist iz Pule ne posustaje pred novim izazovima.

Na sinoćnjem se nastupu podjednako istaknuo u Schubertovom Gudačkom kvintetu u C-duru (D.956) i Boccherinijevom virtuoznom Koncertu za violončelo i gudače u D-duru (G.479), a svojim poznatim klaunovskim šarmom izaz(i)vao smijeh i ovacije u dvorani HGZ-a. S gostujućim violončelistom Lukom Šulićem u sklopu Zagrebačkih solista, Hauser se isticao snažnim individualnim duhom u ulozi predvodnika violončelo-dueta, sjajno uklopljenog u fantastično intonirani kvintet. Neprestanu komunikaciju unutar kvinteta znalački je vodio Borivoj Martinić-Jerčić, dokazujući svakim nastupom sve veću opravdanost svojih snova o Solistima kao povijesnoj i kulturnoj instituciji Grada Zagreba i cijele Hrvatske. Bilo je zanimljivo slušati (i gledati) Hausera i Martinića-Jerčića, dvojicu umjetnika sasvim različitog temperamenta, ili barem njegove kontrole, kako s posebnim osjećajem i pažljivim fraziranjem iznose ključne dionice djela, te pritom diktiraju perfektnu ujednačenost Schubertova posljednjeg instrumentalnog djela.

Talijanski violončelist i skladatelj Luigi Boccherini vjerojatno nije bio toliko zabavan kao naš Stjepan, no tijekom života je bogatom komornom opusu pridodao i jedanaest koncerata za violončelo i orkestar, od kojih su se popularnošću istakli oni u B-duru i D-duru. Potonji je Hauser odsvirao u društvu Solista, sad već potpuno opušten i gotovo zaigran, ali u zahtjevnim instrumentalnim bravurama precizan, intoniran i potpuno zanesen. Duplicirajući po volji u orkestralnim dijelovima dionicu violončela, šaleći se mimikom i pogledima s glazbenicima pratećeg ansambla, razbijao je često nepotrebnu krutost i uštogljenost izvođača i publike. Takav izvođački stil, uz nužnu je kvalitetu najbolji recept za globalni uspjeh današnjih instrumentalnih solista, u sve oštrijoj konkurenciji onih nesvarno-uvježbanih izvan granica Europe.

Osma simfonija za gudače Felixa Mendelssohna slijedila je Boccherinijev tonalitet i prikazala lijep spoj klasike i romantizma. Naime, poput još dvanaest srodnih simfonija (za gudače), nastalih između 1821.-1823., služila je kao Mendelssohnova „priprema" za studij kompozicije s osvrtom na stilove J.S. Bacha i W.A. Mozarta. Zagrebački su solisti i ovdje točno iznijeli ideje njemačkog skladatelja, a ansamblu se između Marija Ivelje na kontrabasu i Zlatka Rucnera na violončelu još jednom priključio Stjepan Hauser, ovoga puta u decentnijoj ulozi, no opet s primjerenim tonom.

Solisti su ovu godinu završili i zamjetnim inozemnim koncertnim nastupima. Visoka profesionalnost i ustrajan rad omogućili su im žanrovsku nepodijeljenost, a dokaz tome su hvaljeni nastupi po Italiji, suradnja s glasovitim svjetskim gitaristom Pepe Romerom, te nastup u londonskom Royal Albert Hallu s Oliverom Dragojevićem. Nastavak takvog rada odabranih glazbenika na čelu s Borivojem Martinićem-Jerčićem, sigurno će i dogodine biti praćen podrškom vjerne publike željne uvijek neizvjesne glazbene čarolije iz „kuhinje Zagrebačkih solista".