VESELO METU ČISTE CESTESretni i nasmiješeni radnici na visokoj skeli, razdragane djevojke metu besprijekorno čiste ulice, otac s ponosom pokazuje sliku sina vojnika i dobro uhranjena djeca s pionirskim maramama u igri ispred starog tenka – to su samo neki od uljepšanih motiva koji se mogu vidjeti na velikoj izložbi sjevernokorejske umjetnosti i arhitekture “Flowers for Kim Il Sung” u MAK-u, Muzeju primijenjene umjetnosti u Beču. Kako tvrde organizatori, izložba je otvorena nakon dugogodišnjih priprema i odmah je izazvala veliko zanimanje javnosti jer je na njoj prvi put od osnutka Sjeverne Koreje izložena umjetnost tog najzatvorenijeg, najneslobodnijeg i najrigidnijeg režima svijeta. Iako je unaprijed bilo jasno da će izložba biti propagandna i da će prezentirati friziranu sliku svakodnevice, koja je nastajala u službi državne džuče ideologije i vječnog vođe Kim Il-sunga, što sugerira i naziv izložbe, ipak je pružila i mali uvid u slikarstvo jedne od najbrutalnijih diktatura svijeta.

ORGANIZATORI IZLOŽBU NISU promovirali kao političku i zbog toga nema kritičkih komentara, ni u katalogu niti na legendama pokraj radova na zidovima, jer je projekt u tom slučaju navodno mogao doći u pitanje. No već je nakon letimičnog pogleda na izložene eksponate u muzeju MAK jasno da se radi o državnoj, neslobodnoj umjetnosti, koja je desetljećima nastajala u službi političke propagande i vladajućeg totalitarnog režima Sjeverne Koreje. Naime, motivi očito pokazuju samo ono što su vječni vođa Kim Il-sung, partija i državna vlast dopustili. U središtu postava je 15 portreta predsjednika i utemeljitelja zemlje Kim Il-sunga i njegova sina i nasljednika Kim Jong-ila, kojima se bespogovorno i bez imalo kritičnosti slavi i veliča kult ličnosti velikog vođe, a ostali radovi pokazuju do krajnjih granica uljepšanu i idealiziranu svakodnevicu zemlje, prikazanu kao šareni i rascvjetali raj na zemlji. To je vidljivo i na fotografijama monumentalne arhitekture Pjongjanga, koja bi trebala svjedočiti o tzv. tehnološkom razvoju zemlje, kao i na reklamnim posterima, prikazima raznih državnih, sportskih i partijskih obljetnica i proslava, primjerice, 50. obljetnice proslave Dana žena. Ta slika uljepšane stvarnosti ostavlja još jeziviji dojam s obzirom na surovu realnost Sjeverne Koreje u kojoj ljudi doslovno umiru od gladi i nemaju nikakvih ljudskih, profesionalnih, političkih niti inih prava, dok za to vrijeme veliki vođa i vrhuška uživaju u bakanalijama i bogatstvu. Zbog toga je bečka izložba zapravo propagandna oda Kim Il-sungu i njegovoj džuče ideologiji, najmonstruoznijoj i najneljudskijoj varijanti marksizma.

'Predsjednik Kim Il-sung' je uvijek s nama'POSEBNO JE ZNAKOVITA SLIKA “Predsjednik Kim Il-sung među umjetnicima” iz 1972. godine na kojoj “veliki vođa” sjedi u središtu i očito daje upute umjetnicima, a oni zapisuju njegove riječi u blokove. Naime, umjetnici u Sjevernoj Koreji su članovi državnog Korejskog umjetničkog udruženja, rade kao zaposlenici i primaju mjesečnu plaću, a zauzvrat moraju napraviti određeni broj radova, na kojima moraju slikati ono što država od njih naruči. To znači da su svi umjetnici, kao i prosvjetni radnici, podređeni državi i tzv. revolucionarnom procesu mijenjanja društva te moraju svojim radovima, ali i ponašanjem, pronositi ideje državne džuče ideologije, od političkih stavova do moralnih i inih vrijednosti. Svoje radove izlažu na godišnjoj Nacionalnoj umjetničkoj izložbi te bijenalno na Gospodarskoj umjetničkoj izložbi. Izložba donosi više od stotinu slika – ulja, akvarela, pastela, akrila i tempera rađenih u socrealističkoj maniri, te radova u tradicionalnoj korejskoj tehnici chosonhwa, zatim 30 propagandnih postera i još dvadesetak fotografija arhitekture Pjongjanga. Iako radovi podsjećaju na socrealističko slikarstvo iz Sovjetskog Saveza iz doba staljinizma te iz Maove Kine, riječ je o tzv. džuče umjetnosti, koja se počela razvijati u šezdesetima u Sjevernoj Koreji, kada je Kim Il-sung naredio stvaranje “likovne nacionalne forme sa socijalističkim sadržajem”. To je podrazumijevalo i obnovu tradicionalne chosonhwa tehnike, ali i upotrebu ulja. Kasnije, u sedamdesetima, “veliki vođa” je dopustio i slikanje pejzaža samo zato što se tako mogao prikazati “patriotizam, nacionalni ponos i zadovoljstvo ljudi što žive u socijalističkom džuče društvu”. To je izazvalo masovniju produkciju pejzaža, koji prikazuju idilične planinske vrhunce, livade s cvijećem i rascvjetale krošnje.

KAKO JE ISPRIČALA KUSTOSICA izložbe Bettina Busse, izložbu je inicirao direktor bečkog muzeja MAK Peter Noever, koji je za vrijeme neslužbenog posjeta Sjevernoj Koreji vidio radove tamošnjih slikara. Prvi službeni kontakti uspostavljeni su još 2003. godine. Uslijedili su pregovori sa sjevernokorejskim ministarstvima, a zatim i s Korejskom umjetničkom galerijom i Paaktusan akademijom arhitekture iz Pjongjanga o izboru radova. Na kraju je trebalo postići konsenzus oko izbora radova za bečku izložbu, a najviše se pregovaralo o portretu Kim Il-sunga i Kim Jong-ila, vjerojatno zato što je trebalo odabrati i poslati u svijet najreferentnije slike. Izbor radova napravljen je zajednički, tako da najstariji potječe iz 1960. godine, a najnoviji iz 2010., a najviše slika, čak oko polovine, napravljeno je tijekom zadnjeg desetljeća. Po riječima Bettine Busse, iako je naglasak bio na novijoj umjetnosti Sjeverne Koreje, željeli su prikazati i slike napravljene u tradicionalnoj chosonhwa tehnici, koja se posljednih godina ponovo koristi. Također, tvrdi da su željeli pokazati i slike koje se malo odmiču od realističnih prikaza života i negdje su na tragu impresionizma, recimo, “Na Sosong ulici” iz 2010. godine. Generalno, radovi prezentiraju službenu sliku zemlje, koja nosi jaku propagandnu notu, zaključila je Bettina Busse, međutim, istodobno pokazuju da Sjeverna Koreja ima dobre slikare. Slike prikazuju nasmijane i dobro uhranjene radnike, zatim zadovoljne seljake, ponosne žene te ozarenu djecu, koji osmijehom i rumenim obrazima upućuju na sretan i ispunjen život. Svi su prikazani u svakodnevnim situacijama, primjerice ulje “Na putu do posla” pokazuje vožnju radnika vlakom do radnog mjesta, a “Slavlje žetve” radost poljoprivrednika. Veliki dio slika prikazuje djecu, “budućnost zemlje”, a motivi su različiti i variraju od djece na pregledu kod liječnika pa do prikaza igara u snijegu i raznih kolektivnih slavlja. I žene su prikazane u skladu s ideologijom Sjeverne Koreje, primjerice, kao nasmijane smetlarice, uspješne liječnice ili skijašice. Vođe Kim Il-sung i Kim Jong-il uvijek su prikazani u društvu s reprezentantima različitih društvenih skupina, od djece i mladih do žena, radnika, seljaka i vojnika.

PANORAMA PJONGJANGA Fotografija glavnog grada Sjeverne Koreje prikazuje monumentalne građevine, koje su u skladu s državnom džuče ideologijom podizane nakon Korejskog rataTO JE SLUČAJ SA SLIKOM “Predsjednik Kim Ilsung je uvijek s nama” koja pokazuje ozarenog “velikog vođu” kako sjedi ugodno zavaljen na travi, a okružuju ga zadovoljni i sretni ljudi – seljaci, radnici, žene i djeca, pa sve nalikuje na zemlju Arkadiju. Najviše se ističe portret naslovljen “Mi smo najsretnija djeca na svijetu” Kim Song Mina iz 1995. godine, napravljen u chosonhwa tehnici, koji prikazuje “velikog vođu” i njegova sina okružene nasmijanom i prekrasno odjevenom djecom dok se u pozadini naziru rascvjetane voćke. Mnogi europski mediji ironično su komentirali tu sliku jer je nastala u doba kada je oko milijun ljudi umrlo od gladi, a u isto vrijeme je “veliki vođa” uživao u specijalitetima, koji su bili specijalno dopremljeni iz Pariza u Sjevernu Koreju. A tu je i portret Kim Jong-ila, naslikanog nad kotlićem hrane, na kojoj on iskazuje zabrinutost “zbog prehrane vojnika”, što predstavlja vrhunski cinizam s obzirom na pravo stanje u Sjevernoj Koreji. Treći dio izložbe prikazuje državnu arhitekturu Pjongjanga, koja je predstavlje na fotografijama i arhitektonskim skicama, te modelom džuče tornja, specijalno napravljenog za bečku izložbu. Sve te fotografije arhitekture Pjongjanga žele sugerirati da je Sjeverna Koreja svojevrsni raj na Zemlji.

NAIME, NAKON KOREJSKOG RATA početkom pedesetih, Pjongjang je bio razoren i tada je Kim Il-sung, po uzoru na tadašnji Sovjetski Savez i Kinu, počeo izgradnju nove, moderne metropole sa širokim avenijama, kazalištima i muzejima, te brojnim spomenicima, koji su podizani njemu u čast. Tako je arhitektura Pjongjanga s Prvomajskim stadionom, Međunarodnim filmskim centrom, mauzolejom Kim Il-sunga i stadionom za sportove na ledu svojevrsni arhitektonski manifest totalitarne džuče ideologije, kojem nedostaje ono što čini život - ljudi. Te građevine iznenađuju monumentalnošću, što se poklapa s idejama totalitarnih režima. Primjerice, Prvomajski stadion, koji služi i za održavanje prigodnih sletova, prostire se na 166 tisuća četvornih metara, ima četiri nogometna igrališta i nekoliko teniskih terena, a može primiti 150 tisuća ljudi. U središtu izložbe nalazi se model džuče tornja, koji je projektirao arhitekt Jong Myong Ho. Izložene su i njegove skice, koje prikazuju faze gradnje tornja, ali i njegove druge radove poput nikad završenog hotela Ryugyong u obliku piramide, koji se danas urušava.

'Plavo nebo', 2005.INAČE, DŽUČE TORANJ SAGRAĐEN JE 1982. godine u središtu Pjongjanga u povodu rođendana Kim Il-sunga, a reprezentira državnu džuče ideologiju. Sastoji se od 25.550 bijelih granitnih blokova, od kojih svaki simbolizira jedan dan života “vječitog vođe”. Visok je 170 metara, na vrhu se nalazi baklja visoka 20 metara, u podnožju je smještena skulptura sastavljena od tri lika – dva muškarca i jedne žene, koji u rukama drže srp, čekić i pero. U prizemlju tog najvišeg kamenog tornja na svijetu nalaze se memorijalne ploče tzv. međunarodnih studijskih grupa koje su navodno podržale sjevernokorejski režim. Izložba suvremene umjetnosti i arhitekture Sjeverne Koreje u bečkom muzeju MAK dočekana je u nekim muzejskim krugovima Beča s velikom skepsom. Naime, neki su kritizirali MAK zbog suradnje s totalitarnim režimom u Pjongjangu, a najviše kritika uputila je ultradesna, populistička Slobodarska stranka - FPO. Međutim, direktor muzeja MAK odbacio je optužbe da tom izložbom podupiru sjevernokorejski režim rekavši da se ne može ignorirati umjetnost neke zemlje samo zato što nam je strana i nepoznata.