Renato BaretićNisam uopće namjeravao u kolumni pisati o svojem prošlotjednom posjetu Pekingu. Kolumna, jednostavno, nije forma za reportažne zapise, a i jasno mi je bilo da bi se odmah našao netko tko će reći: "Vidi mrmota, popio pivo na Zidiću s ekipom, o državnom trošku, pa se sad tu nešto prenemaže". Ali onda sam u nedjeljnom Jutarnjem vidio vjesticu o tome kako je MORH u isto vrijeme na hodočašće u Lourdes poslao 155 pripadnika vojske i policije, plus vojni orkestar, plus cijeli zbor "Ivan Goran Kovačić". Uz njih je na taj put pošlo i nekoliko stotina hodočasnika, a sveukupna cijena te neophodne i svestrano učinkovite ekskurzije s dvadesetak autobusa iznosila je, prema neslužbenim podacima, oko milijun kuna. Čini se da sve to ipak nije platilo Ministarstvo obrane - dio je troškova navodno podmirio i Vojni ordinarijat...

Kad smo Damir Karakaš, Kruno Lokotar i ja dobili pozivno pismo s Beijing Foreign Studies University, u kojem nas dekan Visoke škole za europske jezike i kulture poimence poziva da održimo predavanje o suvremenoj hrvatskoj književnosti, bacili smo se u potragu za "sponzorima" tog putovanja. Zahvaljujući trudu Sonje Manojlović, tajnice HDP-a, dogovoreno je da će nam povratne putne karte, po ustaljenoj proceduri, refundirati Ministarstvo kulture, nakon što se vratimo i podnesemo izvješće. HDP je onda platio te karte iz svoga budžeta (cirka tri tisuće eura), ali nas je, tri dana prije polijetanja, zeznuo onaj islandski vulkan. Cijela je stvar potom odgođena za kraj svibnja, Sonja se polomila da se avioprijevozniku ništa ne treba doplaćivati, a u međuvremenu se pokazalo da nam domaćini (što je inače običaj) ipak neće platiti ni smještaj niti dnevnice. "To je hrvatski interes, neka im to Hrvatska plati", kazao je, ne bez logike, dekan Nataši Veinović, lektorici za hrvatski jezik na BFSU-u i inicijatorici nesuđenoga gostovanja. I tad je započeo naš dugi marš od ministarstva do ministarstva, dopisi, mailovi, faksovi, telefoniranja... da bi jedini ishod svega bilo to da Ministarstvo kulture HDP-u na kraju uopće ne želi refundirati niti one tri obećane avionske karte!

Ponovimo gradivo još jednom: MORH i Vojni ordinarijat (koji, znamo, ne prima ni kune iz državnog proračuna, nego se financira, je li, isključivo iz vlastitih prihoda na slobodnom tržištu rada i usluga) potrošili su oko milijun kuna na hodočašće u Lourdes za 155 vojnika i policajaca, vojni orkestar, veliki pjevački zbor i nekoliko stotina hodočasnika. Samo na smještaj 155-orice uniformiranih katolika otišlo je, priznaje MORH, 260 tisuća kuna. Možda vam se cifra čini popriličnom, ali zamislite je u usporedbi s korišću što je za sve nas, za hrvatsku obranu, redarstvo, uljudbu i društvo u cjelini postignuta tom razumnom investicijom! Neprocjenjivo!
Kina ima, to znate, milijardu i tristo milijuna stanovnika, a hrvatski jezik, književnost i kulturu tamo ozbiljno studira 16 (slovima: šesnaestero) mladih ljudi. Karakaš, Lokotar i ja održali smo dvosatno predavanje za njih jedanaestero (pet ih je upravo na jednomjesečnoj stipendiji u Hrvatskoj) i još desetak njih s odsjeka za srpski.

Bio je tu i hrvatski veleposlanik dr. Ante Simonić s dvojicom najbližih suradnika i još nekolicina predstavnika malobrojne hrvatske zajednice u Pekingu. Klinci su nam poslije predavanja za oproštaj otpjevali "Cesaricu", a onda smo pošli na svečani ručak s Yangom Xueyom, rektorom sveučilišta BFSU, koje u svom sastavu ima i treću najveću nakladničku kuću u Kini. Između brojnih zdravica i slijedova sjajne hrane, gospodin drug Xuey je spomenuo kako ta izdavačka kuća za tiskanje svakovrsnih knjiga dnevno troši 110 (slovima: sto i deset!) tona papira! Naravno, zamolili smo prevoditeljicu da još jednom provjeri tu tvrdnju, pa nanovo ostali skamenjeni. Veleposlanik Simonić u svojim nas je zdravicama nahvalio kako ni rođene majke ne bi, a mi smo ga pokušavali imitirati u hvaljenju drugih hrvatskih pisaca i, uopće, bogate, kvalitetne i produktivne književne scene u Kolodiji (tako Kinezi zovu Hrvatsku). Razišli smo se, jasno, u ambicioznom dogovaranju buduće suradnje, repriziranju ovakvih susreta s nekim drugim piscima, razmjeni književnih prijevoda i darovitih studenata. Za kraj - grupni portret ispod golemog spomenika Marku Polu pred zgradom rektorata. I dojam, potkrijepljen za ručkom nebrojenim primjerima, da Kinezi silno simpatiziraju Hrvatsku i sve njeno, čak nas i favoriziraju na najvišim političkim razinama, premda nikome nije jasno zašto. Okej, Kinezima sigurno jest...

Spavali smo u Natašinom stančiću u kampusu, dvojica u krevetima a jedan na podu, na posuđenom madracu. Nataša se zato privremeno preselila kod kolegice. Zbog nekakvih infrastrukturnih zahvata u kvartu, kampusu svako malo isključuju struju i vodu. Osim spomenutog ručka s rektorom, i još jednog s veleposlanikom Simonićem, sve smo si sami plaćali. Sad nam, po povratku, preostaje još samo da vidimo što će biti s onim avionskim kartama... Pa i red je tako, kad smo nesposobni grebatori i samo štetimo Hrvatskoj zahvaćenoj recesijom, za razliku od - da zaključno utvrdimo gradivo - 155 pripadnika HV-a i MUP-a, vojnog orkestra, pjevačkog zbora i još nekoliko stotina civilnih hodočasnika koji su u Lourdesu u isto vrijeme za milijun kuna skromno ali dostojno prezentirali jedinu nam i vječnu domovinu, te izazvali nezapamćen interes za istu. Neprocjenjivo!