Zoran FerićPosljednjih godina taknule su me dvije velike ljubavne priče: u romanima G. G. Márqueza i Orhana Pamuka govori se o velikoj ljubavi, ali i o njenoj najčešćoj posljedici, vjernosti, na neuobičajen, ali utoliko dojmljiviji način. U Márquezovu romanu „Ljubav u doba kolere" Florentino Ariza čeka na ostvarenje svoje ljubavi prema ljepotici bademastih očiju Fermini Dazi točno 53 godine, 7 mjeseci i 11 dana. Florentino se zaljubio u nju ljepoticu kao mladić i započeo s njom strasno ljubavno dopisivanje koja je i nju toliko zapalila da su se tajno zaručili. Djevojka je ipak odustala od zaruka, a Florentino ju je nastavio voljeti pune 53 godine. Naravno, u fazi čekanja spavao je i s drugim ženama, ali pri tome nije prestajao voljeti svoju Ferminu i ostajao joj je, neovisno o tim prolaznim strastima, duboko vjeran. I kako su oboje starjeli, tako su i žene s kojima je Florentino u međuvremenu spavao bivale sve mlađe. I konačno, smrt Ferminina muža zatječe ga kao starca, u krevetu s četrnaestogodišnjom djevojčicom.

Međutim, Florentino u tom trenutku nije uzbuđen zbog djevojčice, nego zbog starice koju je volio čitavoga života i koja je sada odjednom slobodna žena. Ironija te priče bace novo svjetlo na ideju vjernosti, ali i ne umanjuje veličanstveno pedesetogodišnje čekanje. U romanu nobelovca Orhana Pamuka „Muzej nevinosti" radi se pak o mladiću iz visokog istanbulskog društva, Kemalu, koji se uoči zaruka s djevojkom iz svoga miljea, koja mu izvrsno odgovara po svemu, strasno zaljubljuje u svoju osamnaestogodišnju rođakinju Fusun. I dok ljubav iz Márquezova romana nije konzumirana sve do starosti glavnih likova, do ironičnoga krstarenja pod žutom zastavom koja upozorava da je na brodu kolera, ljubav iz Pamukova romana konzumirana je odmah na početku. Ona počinje kao i svaka europska i zapadnjačka ljubavna priča strasnim vođenjem ljubavi u stanu koji služi kao deponij za stare i nepotrebne stvari. Nakon što se Kemal zaruči, Fusun, teško povrijeđena, prekida vezu i udaje se za čovjeka kojeg ne voli. Ovo je zapravo roman o muškarcu koji je devet godina posjećivao ženu koju voli i večerao s njenim mužem i roditeljima, čovjeku koji je na svaki način, cijepljen od osjećaja poniženja, odlučio biti u blizini voljenoga bića jer je jedino tako mogao živjeti.

Devet godina Kemal je uzimao stvari iz Fusunina stana, pa čak i opuške, i pravio o tim stvarima bilješke. Izgleda nam na trenutak da se to dugo vrijeme nekako stvrdnulo u tim stvarima, kao da su okamine onih sati i minuta koje je proveo s Fusun, njezinim mužem i roditeljima kao sretan čovjek. Veličanstvena je to priča o vjernosti, nakon što se nevjera na neki način već dogodila. Ta je vjernost oblik iskupljenja i dokaz velike i nesvakidašnje ljubavi. Čovjek itekako ima potrebu za vjernošću, kao što ima potrebu i za promiskuitetom. Samo što vjernost nekako nije u modi. Poslije seksualne revolucije šezdesetih, u život zapadnjaka, kao jedna od osnovnih vrijednosti, ušao je i promiskuitet, a vrijednost života kao da se mjeri brojem odnosa i partnera. Europljani već pola stoljeća zapravo žive uspoređujući svoj vlastiti život s nekim imaginarnim, seksualno bogatim životom koji predstavlja uzor-život, kao što su u srednjemu vijeku taj uzor-život predstavljali sveci. Međutim, u općeprihvaćenom promiskuitetu čovjek je počeo tragati i za izgubljenim vrijednostima svoga seksualnog života i počeo je ponovo pronalaziti vjernost. Iz niza površnih veza i neobaveznoga seksa odjednom se stidljivo pojavljuje i vjernost kao sastavni dio našega ljubavnoga života. Florentino Ariza je primjer da vjernost i promiskuitet nisu suprotstavljeni i da ih u životu najčešće pomirujemo na prirodan način. Kemal je pak primjer za to da se može godinama voljeti nedostižnu ženu i pri tome biti sretan. Florentino i Kemal su dokaz da najdelikatnije stvari učimo upravo od onih koji ne postoje, kroz literarne likove. I tako, sedam stoljeća poslije Petrarce, vjernost i obožavanje se još uvijek pojavljuju u našoj literaturi kao velika i uvjerljiva priča.

No, da bi uistinu bila takva, morali su s nje otpasti svi oni ideološki slojevi koji su stoljećima opterećivali ljubav i vjernost. Konzervativni se svjetonazor temelji na odnosu prema ljubavi i braku, a vjernost bračnih partnera jedan je od prvih uvjeta za prihvatljiv život. Zato homoseksualnost tako snažno i vrijeđa taj svjetonazor jer udara u same temelje predodžbe o idealnoj ljubavi. Promiskuitet i slobodna ljubav bili su u svoje vrijeme pokušaj da se ugrozi taj konzervativni svjetonazor i da se da maha i onoj čovjekovoj strani koja se može zadovoljiti samo s više partnera i osjećajem da ljubav u svakom trenutku mora biti slobodna i da mora biti vlastiti izbor. Kad skinemo vjerske, ideološke, građanske i malograđanske namaze s jedne od elementarnih ljudskih potreba, dobivamo velike i zanimljive priče. Velike i zanimljive jer su individualne, dio osobnog iskustva koje nema potrebe da se pretvara u ideološki uzor ili u junaka epohe. Nitko ne želi biti ni Florenitno Ariza ni Kemal. To se postaje u toku igre. I nosi se kao križ ili uteg na nogama. No pitam se bi li se ovim nepostojećim ljudima dogodile njihove tragične priče da su više znali o ljubavi i partnerskim odnosima? Da ih ljubav nije iznenadila i udarila kao šleper, nego da su znali njenu psihološku i kemijsku formulu? Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Odsjeku psihologije, upravo se uvodi izborni kolegij „Psihologija partnerskih odnosa". Bi li takav predmet, da se, recimo, sluša od nižih razreda osnovne škole, svima nama omogućio da u ljubavi budemo pametniji i zreliji, da ne postanemo kao Florentino ili Kemal? Tragikomične figure koje svojim nepostojećim životom utjelovljuju i jedan važan aspekt nas samih, likovi o kojima je lijepo čitati, ali je strašno biti oni.