Zrinka PavlićPremda su najvažniji događaji prošlog tjedna uglavnom imali neke (sportske ili kaznene) veze s nogometom, jedan od zapaženijih TV nastupa prije bi se dao povezati s disciplinama kakve se njeguju u cirkusu i specijaliziranim ustanovama na kraju grada. Riječ je, dakako, o lap danceu koji je Hloverka Novak Srzić usred „Otvorenog“ pokušala izvesti na ministru Šukeru, a za koji nisu čuli jedino TV pretplatnici na privremenom boravku u nedostupnim dijelovima Tadžikistana, Burundija ili Jupitera. Samo za njih - kratka rekapitulacija. Vlada je ovih dana izjavila da bi baš mogla, kad već sjecka na sitno, smanjiti RTV pristojbu na šezdeset kuna. Javnim televizionarima tlak je iste sekunde skoknuo do Himalaja, a Hlo je reagirala uobičajeno živahno, u studio dovlačeći financministra i nagrnuvši na njega pitanjima kao što su: „I što ćemo mi sad?“, „Pa tko je to vidio?“ i „Kako to mislite?“. Posebno se uzrujavši na prijedlog o komercijalnim nastupima simfonijskog orkestra HRT-a, hrabro je poletjela sa stolca i uz poklič: „Mogu i ja raditi komercijalno!“ – pokušala ministru sjesti u krilo.

NITKO NE ZNA koji joj je točno bio kukurijek. Simpatizeri tvrde da je htjela ilustrirati sav blud televizijske komercijalizacije, pogodan za sadržaje poput TV prodaje i golih vijesti, ali svetogrdan za katedralu duha. No da bismo prihvatili tu tezu, moramo prihvatiti i premisu da postoji netko tko bi financirao komercijalu koju je demonstrirala, a teško je zamisliti oglašivača ili drugo svjesno biće koje bi svojevoljno platilo emitiranje krilnog klinča Srzić-Šuker. Čak je i potonjem bio neugodnjak, a riječ je o čovjeku koji usprkos tome što u državnoj blagajni imamo taman za pet deka parizera i žemlju - bez imalo srama glumi sposobnog ministra financija. Dakle, ne sputavaju ga moralni, bontonski i estetski uzusi. Sudeći po dosadašnjoj novinarskoj anamnezi, ne sputavaju ni Hlo. Zato se i tako lako odala lap danceu, ali nije mu pribjegla zato što je to bio jedini način dočaravanja opačina komercijalizacije. Za to joj je dovoljno bilo beskrajno referiranje na Farmu i Kunolovca. Lap dance je, premda to na prvi pogled nije tako djelovalo, pao iz istog razloga iz kojeg je naša junakinja ministru konstantno postavljala istih pet pitanja, među kojima top 2 zauzimaju: „Što ćemo sada?“ i „Što bi se dogodilo s nekim drugim javnim poduzećem kojemu biste preko noći oduzeli četvrtinu prihoda?“ U njima je bez sumnje bilo nešto iskrene indignacije iz rubrike „moja sveta plaća“, ali zapravo je riječ tek o pripitomljenoj zamjeni za ona pitanja na koja ministar Šuker nikako ne želi, a možda i ne zna odgovoriti. Ono što je pritom još gore jest to da mu ih Hloverka N-S nikako ne želi, a možda i ne zna postaviti.

UMJESTO SJEDANJA u krilo, Šukeru je trebalo postaviti pitanje o pokušaju Vladine političke ucjene i kontrole HRT-a kroz prijetnje o smanjenju prihoda. Trebalo ga je priupitati koju junačku o Vladinu konceptu javne televizije očitanom u prijedlogu novog Zakona o HRT-u. Trebalo je njegove priče o financiranju i gospodarenju novcem na HTV-u dovesti u vezu s problemima utjecaja države, kapitala, socijalne politike i oglašivača na javnu televiziju. I tako redom, već prema nadahnuću. Gospodin Šuker, uvjerena sam, na sve bi odvratio s par nabiflanih floskula o tome da Vlada „želi neovisnu javnu televiziju“, da „ne želi utjecati na program“, da „želi građanima osigurati slobodu javnog informiranja“ i tralalala-mošmislit-la. No novinar kojemu riječi iz gornjih navodnika nisu floskule malo bi ga vještije od Hloverkina varijetea suočio s nekoliko jednostavnih činjenica i ne bi mu dopustio da izvrdava. Takav bi se novinar, međutim, mogao zamjeriti gospo’nu ministru, što je još uvijek jedna od najvećih briga ne jedne HTV-ove novinarske perjanice. Bizarna predstava nad ministrovim krilom, naime, odvila se na javnoj televiziji čiji neki djelatnici misle da je od nepristranog informiranja građana važnije ostati na bijeloj listi političara i tako se uhljebiti na poziciji uglednika. Dogodila se u emisiji javne televizije čiji neki djelatnici misle da su toliko moćni da si „važan javni servis“ prevode kao „mi smijemo sve“ pa onda dijele honorare nepostojećim suradnicima. Prikazana je na televiziji koja 80 kuna mjesečno ubire za program čija se struktura u zadnjih deset godina tako raspala da su čak i lešinari komercijalnih televizija prestali kružiti nad ostacima. U kuknjavi da sa 60 kuna pretplate više neće biti dovoljno novca za kvalitetne projekte zanemaruje se činjenica da će se čak i u toj crkavici pronaći dovoljno za emisiju u kojoj je sjedanje u krilo možda najsvježiji, ali ni slučajno jedini cirkuski incident.

DA ME SE NE BI KRIVO RAZUMJELO - naravno da je Vladina ideja o smanjivanju pristojbe kao pokretaču promjene stanja na HRT-u - prilično debilna. Naravno da je jedina promjena do koje to u ovoj situaciji može dovesti – bankrot. I naravno da u tom prijedlogu ima mnogo više zlonamjernih primisli nego što je to itko osim Damira Kajina spreman priznati. No iz gledateljske perspektive teško se prisiliti na solidarnost. Jer kad nam već serviraju usranu shemu, retardirane sapunjare, Škorin show, (auto)cenzuru, pristrane novinare, Vrdoljakove bisere, Lica nacije i bizarne skečeve umjesto ozbiljnih razgovora s ministrom – što će nam točno uskratiti za dvadeset kuna manje? One dokumentarce koje ne možemo gledati jer u deset ujutro radimo? Filmove koje ne možemo gledati jer u ponoć spavamo? „Lijepom našom“ iz Tübingena? Ma, laku noć i sretno.