Renato BaretićO tome sam ovdje, ako me sjećanje ne vara, već pisao, ali Hrvatima očito treba ponavljati i ponavljati i ponavljati i ponavljati: najbolji domaći TV-proizvod što se ikad mogao vidjeti na Hrvatskoj televiziji bio je Hribarov predizborni spot iz 1999., za koaliciju SDP-a i HSLS-a. Radnja se odvija u lutkarskom kazalištu, lutka u ustaškoj uniformi i lutka u partizanskoj uniformi naizmjence se mlate pritkama, a klinci u gledalištu jedan po jedan razočarano ustaju i napuštaju dvoranu. Dosadna im je i naporna ta predstava, bezvezna i besmislena. S današnjeg motrišta, tom spotu ipak nedostaje završni kadar: zadnji klinac trebao je izvana zakračunati vrata kazališta, a prije toga unutra ubaciti plamteću baklju!

Vršnjaci klinaca iz spota danas imaju jedanaest godina više, imaju internet i svoje usamljeničke “društvene mreže” i, reklo bi se, ona im predstava uopće ne ide na živce, dapače. Svakodnevni korisnici interneta to itekako dobro znaju: kamo god da pođeš, na koju god grupu, forum ili stranicu, bilo o lisnoj uši bugenvile ili o G-točki Pamele Anderson, za manje od minute naletjet ćeš na nekoga komentatora koji (u pravilu nepismeno, sve malim slovima i bez “kvačica”) prebacuje priču u partizansko-ustašku ili hrvatsko-srpsku uvredljivu prepirku. Sugovornike mu je, naravno, među jednako anonimnim budalama, sasvim lako naći. I učas ode sve u tri (pardon, dvije) materine, a naročito ona luburićevsko-bušićevsko-tuđmanovska tlapnja o nekakvoj svehrvatskoj pomirbi djece ustaša i partizana. Moja su djeca još duboko malodobna i silno mi je stalo da odrastanje dovrše u okolnostima za kakve sam 1990., idiotski optimističan, tvrdio da će potpuno nastupiti za cirka dvadeset godina. I u tom sam se proročanstvu, nažalost, pokazao teškom naivčinom: ustaša, četnika i partizančina (internetski govoreći - ustasa, partizancina i cetnika, plus mudahedina) danas ima više nego ikad, a kroz tu prizmu prelamaju se i sve današnje nedaće kratkovidnih tvrdolinijaša. Za pokušaj ukidanja božićnice i regresa, recimo, jednima su krivi Tito i Rankovic, drugima Draza i Pavelic, trećima ti nevjerojatno neiskorjenjivi jugonostalgicari, orjunasi i srbokomunjare, pa onda masoni, Židovi (Zidovi, pardoncek)... Nemreš bilivit... Nema tog problema, te astronomske ili oceanografske dvojbe, te ekološke ili humanitarne katastrofe na planetu, koju Hrvati ne bi znali objasniti nečim što se prije sedamdeset godina dogodilo u selu njihovog pradide Brkana, ili prije šezdeset i pet, u koloni njihovoga tetka Mirka (da ne bi bilo zajebancije - u jednoj takvoj koloni ubijen je i moj tetak, skladatelj Mirko Kolarić, ali odavno više ne dramim zbog toga). Ona nafta što šiklja u more Meksičkog zaljeva - jasno vam je, to su sinovi udbaša izazvali, u suradnji s ustašama vješto maskiranim u britanske špijune! Onaj podzemni ciklotron, ili šta je već, u Švicarskoj - to je sve smislila ustaška emigracija, koristeći se SDB-ovskom logistikom i bogohulnim istraživanjima sionskih mudraca! Teorija evolucije, heh, pa tko još ne zna da je to Garašaninovo maslo?! A Mucalo se može truditi koliko god hoće, ali nikad neće moći ponoviti veličanstvenost izvedbe “Male Floramye” na Bleiburškom polju! Sve sam znalac do znalca i povjesničar do povjesničara, redaju se po mediju kojim danas sa svojim prijateljima i neprijateljima anonimno komuniciraju naša djeca, sišući “mliko materino” sasvim drugačijeg okusa i sastava od onog izvornog. Jest i to, u neku ruku, samo kazalište lutaka, ali problem je u tome što gotovo nitko ne izlazi iz dvorane, a i one koji iziđu netko stariji odmah na silu ugurava natrag u mračni parter...

Evo, i prošlog tjedna su to radili, na saborskoj raspravi o spomen-obilježavanju stratišta tisuća i tisuća pobijenih nakon svršetka II. svjetskog rata. A taman smo malo došli do zraka nakon još jednog hrvatskog svibnja, mjeseca očito ukletog za ovaj narod, zauvijek obilježenog i Titom i Tuđmanom, Jasenovcem i Bleiburgom, Kumrovcem i Trgovišćem, Borovim Selom i Bljeskom, Brdom kod Kranja i Markovim trgom, oslobođenjem Zagreba i Jazovkom... Advokat te inicijative (o kojoj, dakako, u načelu nitko priseban ne može i ne smije misliti ništa loše!) na javnoj je televiziji neku večer bio Andrija Hebrang, čovjek koji je dosad već više od petnaest godina proveo u vrhu vlasti koja u vezi sa spomen-obilježjima nevinim žrtvama II. svjetskog rata nije ni prstom mrdnula, a ponajmanje onda kad bi se minirao, devastirao ili zapišavao kakav spomenik žrtvama ustaša. Sad se napokon sjetio! Pa za zarobljene i potom pogubljene ustaše, domobrane i četnike kaže: “razvojačeni branitelji”. Alo, doktore!? Ako su oni bili branitelji, što je onda bio Andrija Hebrang senior? Agresor?! I još mu, junioru, nije dosta, pa za kraj svog pravedničkog eksplozea ostavlja tvrdnju kako ljevičarska komentatorsko-kolumnistička klika u Hrvatskoj planski, za tko zna čiji račun, piše protiv “legalne vlasti, izabrane na demokratskim izborima”. Dovraga, doktore, pa i Adolf Hitler je na vlast došao legalno, na demokratskim izborima! Ako ćemo otvoreno i demokratski - nije li, na kraju krajeva, način na koji se on dočepao kancelarske pozicije bio legalniji i demokratičniji od načina na koji je Jadranka Kosor postala premijerkom Hrvatske? Sve u svemu, ne bi bilo loše kad bi i samog dr. Hebranga netko stavio na pozornicu onog Hribarova kazališta, točno između one dvije besmrtne lutke s letvama. Na nekih dvadeset godina, ne treba više. Da malo i sam vidi kako je danas svima nama kojima je već odavno pun kufer i ustašluka i partizanluka.