INTIMA ZA PROMOCIJU Vlatka Pokos, bivša pjevačica, bivša TV voditeljica i bivša supruga Josipa Radeljaka, po Hrvatskoj predstavlja autobiografiju 'Život u raju' u kojoj otkriva da ju je bivši muž vezao u krevetu kako bi se uzbudioKnjiga Vlatke Pokos “Život u raju” trenutačno je medijski najeksploatiranija knjiga u Hrvatskoj u kojoj bivša pjevačica, bivša TV voditeljica i bivša supruga Josipa Radeljaka Dikana opisuje najintimnije dijelove vlastitog života a sve kako bi zaradila novac i ostala medijski prisutna. U tu svrhu Vlatka Pokos obilazi Hrvatsku i predstavlja knjigu u kojoj piše kako ju je bivši suprug Radeljak znao vezati u krevetu kako bi se uzbudio, kako je bivši ljubavnik Fabrizio bio senzualan i nježan, kako Mia Begović pije alkohol i tablete za smirenje, kako njezinu bivšu prijateljicu Snježanu Mehun financira ljubavnik i tajkun i tako dalje.

Tom knjigom Vlatka Pokos se uvrstila među autore i autorice tzv. trash literature u koje spadaju Marko Grubnić, Nives Drpić, Simona Gotovac i Ante Gotovac. Svima njima zajedničko je jedno, a to je da su, u trenutku kada im je medijska popularnost počela opadati, napisali knjigu kojom su pristali mijenjati vlastitu intimu za još malo medijske promocije. Otkako se prije godinu i pol dana bivši model i propala pjevačica a aktualna supruga nogometaša Nives Drpić alias Celzijus našla u središtu prijepora treba li joj dodijeliti književnu nagradu Kiklop u kategoriji hita godine za roman “Gola istina”, postali smo svjedoci činjenice da je tzv. trash literatura postala u Hrvatskoj vrijedna pozornosti. Tada, ali i kasnije, razni hrvatski medijski celebrityji, poput Marka Grubnića, Simone Gotovac, Ante Gotovca a sada i Vlatke Pokos, objavili su autobiografska djela koja imaju snažnu medijsku podršku iako se radi o beznačajnim pričicama u kojima dominiraju jeftine aluzije na seks, olajavanje bivših prijatelja i prijateljica te veličanje samog autora.

Međutim, uz propagandnu mašineriju, najčešće novinskog izdavača koji je objavio knjigu, te prodaju na kioscima, takve knjige se prodaju vrlo dobro, što puno govori o čitateljskoj publici. Preteča trash literature u Hrvatskoj je bila tzv. chick-lit literatura, žanr koji se definira kao fiktivna, lagana i duhovita priča o problemima modernih žena koje su u svojim dvadesetim ili tridesetim godinama, za što su najbolji primjeri knjige “Seks i grad” i “Dnevnik Bridget Jones”. Jedna od prvih takvih knjiga, a autorica je u intervjuima tvrdila da je prva u Hrvatskoj, bila je “Sara Santini” iz 2003. bivše novinarke Josipe Pavičić koja se reklamirala kao priča o djevojci koja “sanja o uspjehu, glumačkoj, novinarskoj i voditeljskoj karijeri. Uporna je, prgava i naivna u svojoj ambiciji...”.

Urednik te knjige bio je Tomislav Čadež, kritičar Jutarnjeg lista. On se prisjetio da se tog posla prihvatio na zamolbu prijatelja i, koliko se sjeća, to izdanje nije se isplatilo jer se, kaže, manje od dvije tisuće prodanih primjeraka knjige smatra katastrofom a manje od pet tisuća pobačajem. “Taj je rukopis bio na razini očekivanja. Ono što je Josipa Pavičić najavila, to je i isporučila. Ona nije spisateljica. U toj kategoriji ispovjednih, odnosno autobiografskih izljeva nema se što dodati ili oduzimati. Urednik izdanja nema presudnog utjecaja na tekst jer je logično da je pisan ‘na prvu’ i on se ne može popraviti, osim pravopisno upristojiti”, objasnio je Čadež koji se slaže kako takve knjige ne mogu uspjeti bez logističke i vlasničke podrške medijskog izdavača koji će pružiti veliku reklamu. Takvu podršku nije imala ni Lana Biondić koja je 2005. nastavila s chick-lit literaturom. Ta bivša marketinška djelatnica objavila je prvo knjigu “Život na visokoj peti” a zatim 2007. i knjigu pod egomanijakalnim nazivom “Nova knjiga Lane Biondić”.

STARLETE I SPISATELJICE Na predstavljanju njenog romana 'Gola istina', Nives Drpić se pridružila Simona Gotovac, i sama autorica autobiografije 'Anđeo'Knjige je objavila izdavačka kuća Profil te je “Život na visokoj peti” vrlo brzo prodan u deset tisuća primjeraka. Bolje od Josipe Pavičić, što možda nije ni čudno jer je kritičar i pisac Miljenko Jergović jako nahvalio Lanu Biondić. S druge strane, Nacionalov kritičar Boris Beck napisao je uoči objavljivanja druge knjige kako su i knjiga i naslov “više od marketinškog trika kojim se jedna polupismena individua gura u društvo ozbiljnih igrača”. Iste godine Željana Giljanović objavila je chick-lit knjigu “Banana Split” a na početku 2008. Aleksandra Starčević “Svi ste u knjizi”. A onda je iste godine objavljena knjiga Nives Drpić “Gola istina”. Knjiga govori o njezinoj vezi s pjevačem Ripperom, silovanju sa 16 godina, eskortu po Srbiji, orgijama s dinamovcima, seksu posvuda. Knjiga se prodavala uz dnevni list 24 sata po cijeni od 29,99 kuna, medijski su je podržali novinar Denis Kuljiš, navodni ghostwriter knjige, i don Anđelko Kaćunko, sve je bilo izvrsno promovirano i tiraža je neprestano rasla, navodno je došla do ili čak i na više od 50 tisuća primjeraka. Od tada, trash literatura se objavljuje redovno, autori knjiga nisu pravi pisci nego se iza tekstova kriju ghostwriteri, ozbiljne izdavačke kuće ne žele se baviti time, a kiosci su zamijenili knjižare, što Čadeža ne iznenađuje i podsjeća kako je to “kapitalistička kultura prodaje knjiga za jednokratnu upotrebu”.

“Nitko nam nije ponudio svoj trash uradak, a kad bi se to i dogodilo, Fraktura to ne bi objavila jer mi ne objavljujemo knjige koje nemaju literarnu vrijednost”, kaže Seid Serdarević, vlasnik i urednik zaprešićke Frakture, poznate po objavljivanju zanimljive i literarno vrijedne literature, primjerice, promovirali su trilogiju Stiega Larssona. Serdarević kaže da su trash knjige zapravo marketinško-promocijski projekti, koji su osmišljeni prije svega zbog zarade cijele ekipe, od tzv. autorica pa do idejnih začetnika. Po njemu, to je hrpa papira stavljena među dvije tvrde korice i zbog toga sumnja da se toliko čitaju koliko se to želi prikazati u javnosti. Čadež se slaže s činjenicom da su te knjige djela “neartikuliranih osoba koje žele maznuti novac i prevariti čitatelje”.

Iza svega stoji varanje čitatelja, ne radi se o zanimljivim pričama. Serdarević smatra da takav tip knjiga ima svoje tržište i svoje kupce, a u inozemstvu već godinama postoji poseban književni podžanr tzv. celebrity literatura, koja se sastoji od dvije grupe - knjiga o celebrityjima i knjiga koje pišu celebrityji. To je zadnjih godina bio veliki trend, no otkako je nastupila recesija, tako je i prodaja takvih knjiga drastično pala, posebno u Velikoj Britaniji, koja je u Europi prednjačila po njihovu objavljivanju. Na pitanje zašto je fenomen trash literature u Hrvatskoj u velikom porastu te zašto svaka zvjezdica smatra da ima zanimljiv život i može objaviti autobiografiju, Serdarević je odgovorio da je to s jedne strane zakašnjeli odjek inozemnog trenda, a s druge potreba hrvatskih celebrityja da napišu knjigu o sebi i tako priskrbe pet minuta ukoričene slave. Serdarević je iznio i zanimljivu teoriju o statusu takvih knjiga u hrvatskom izdavaštvu.

TRASH-LIT NIJE ZA KNJIGOLJUPCE Kruno Lokotar, urednik u Algoritmu, smatra da trash-lit romane usput kupuju ljudi koji inače ne kupuju knjigePo njemu, to je samo tvrdo ili meko ukoričeni nastavak brojnih medijskih napisa o tim zvjezdicama, odnosno nastavak pojavljivanja tih osoba u drugoj knjiškoj dimenziji. “Neki hrvatski mediji u stopu prate život Nives Celzijus, Vlatke Pokos ili Simone Gotovac, objavljuju o njima sve pikanterije i od toga navodno žive, iako te osobe svojim postupcima i djelima nikako ne zaslužuju ni djelić te medijske pozornosti”, kaže Serdarević.

“Te tzv. zvijezde stvorili su mediji dajući im prostor i pozornost, a zatim ih ti isti mediji eksploatiraju, jer žele na njima što više zaraditi. Dakle, mediji i zvjezdice su u nekoj čudnoj simbiozi, koja će trajati sve do onog trenutka dok se kao društvo ne okrenemo važnijim stvarima i ne počnemo cijeniti druge vrijednosti.” Kruno Lokotar, urednik u Algoritmu, objasnio je da takav tip knjiga korijene ima u hagiografijama. “Fikcionalizirane biografije raznih celebrityja, da ne kažem celebritneyja, koje se predstavljaju kao biografije, a nisu nužno trash-lit, imaju korijene u hagiografijama”, kaže Lokotar.

“One su, zapravo, antihagiografije bez obzira na to što se eksplicitno trude prikazati svoje junake svetima, žrtvama, nevinim kurvama i što vrište da su iskrene. Riječ je o novijoj niši kapitalizma koja korespondira s novim star-sistemom u kojemu sjaje, ne zvijezde tamnog sjaja, nego zvijezde bez ikakvog sjaja. O sistemu u kojemu su poznati poznati po poznatosti, druga definicija osim ove antidefinicije ne postoji, jer u tim poznatima nema ni sadržaja ili je apsolutno marginalan. Poznatost je tu u paradoksu, oni su poznati unatoč tome što nema baš nikakvog razloga da budu poznati, dapače.”

Po njemu Algoritam objavljuje “dobre knjige“, to je politika tvrtke, pa ne objavljuje bio-crtice zvijezda koje to nisu, ali objavljuje, recimo, Dylanove “Kronike”. Tvrdi da je ponuda bilo, i to vrlo bizarnih, ali je autore, kaže, “ljubazno zamolio da se obrate na druge adrese”. Po njegovu mišljenju “autori/ce trash-lita imaju puno legitimnih razloga da objavljuju svoje frizirane biografije, od medijske pozornosti preko novca pa do autoterapije”. “No opasno je kada javnost ne razlikuje žanrove, što se kod nas redovito događa, pa se ti autori, uglavnom bez ambicija da se bave književnošću, počnu miješati s ‘normalnim’, običnim piscima”, kaže Lokotar.

“To je kao da miješate neutrone i feferone. Dogodi se nekada i ozbiljno pogoršanje psihe kada autori/ce počnu vjerovati da su postali/postale pisci nakon što im se objavi nešto ukoričeno. To nikome ne donosi sreću.” Lokotar smatra da takve literature ne bi ni bilo da nema žutih medija, koji su se danas “razlili kao Žuto more”. “Ti mediji zatupljuju odnjegovanu publiku koja ne želi čitati o onima koji u njoj bude osjećaj prezira, a u čitateljima, jasno, izaziva superiornost”, nastavio je Lokotar objašnjavajući na duhovit i ironičan način novu generaciju čitatelja trash-lita.

PREVARANTI Seid Serdarević, vlasnik i urednik zaprešićke Frakture, kaže da trash-lit pišu 'neartikulirane osobe koje žele maznuti novac i prevariti čitatelje'“Superioran je naš Čitatelj u toj praznoj zvijezdi milijunskog sjaja po svom moralnom ustroju, intelektu, poštenju, i on bi se fizički dotjerao da ima malo više para, photoshopirao, pa onda nužno proslavio. Samo mu nije kocka pala. Što je najgore, došlo je do toga da se za takve danas i glasuje, za ‘ljude poput nas’ ili još gore od nas, samo uspješnije. Njihov put uspjeha bez rada i dosega, neka bude i moj put, njihovu kulturu razumijem, janjetinu i kokain, tko to ne bi htio, Mucala za intendanta, misli glasač i zaokružuje ime. Istodobno, takva literatura od Čitatelja čini žrtvu - ne zbog nanesenih duševnih boli pri procesu čitanja - nego zato što su gori od njega uspjeli. Ali i budi nadu, jer ako su oni uspjeli, a isti su kao i on, ima nade. Radi se u tzv. trash-litu o kombinaciji voajerizma i poticanju, uglavnom niskih, strasti.” Serdarević je zaključio da trash knjige nisu nikakva konkurencija književno vrijednoj literaturi i da ne utječu na nakladničke programe. Takve se knjige kupuju usput, a kupci su oni koji inače ne kupuju knjige.

I Čadež se slaže da kupci koji kupuju knjige na kioscima nisu oni koji će ući u knjižaru i kupiti knjigu, ali u toj trash literaturi želi izdvojiti knjigu Vlatke Pokos koja je, po njemu, najbolje napisana knjiga i u kojoj se Vlatka Pokos pokazala “iskrenom, pismenom i beskompromisnom”, a kad smo ga pitali što je beskompromisno u prepričavanju vlastitih seksualnih ekshibicija i olajavanju prijateljica, rekao je kako u toj knjizi nema prijevare te da bi je Amerikanci, kada bi se prevela na engleski, rado čitali iako ne znaju ništa ni o njoj ni o Dikanu.

“Treba shvatiti da kulture nema bez prosvjete”, rekao je Lokotar odgovarajući na pitanje o tome kakve posljedice možemo očekivati od širenja trash-lita. “Hrvatska kulturna politika je konzervativna, čak antiprosvjetiteljska i dijelom kvazikulturna, a posebno se to odnosi na politiku prema knjizi. Hrvatska vapi za publikom, jer smo mala zemlja, a potencijalna čitateljska publika je zapuštena. To ide do toga da čak i studenti književnosti s ponosom ističu da ne čitaju hrvatske pisce. Uspjeh trash-lita je posljedica sustavnog rušenja kriterija i nekultiviranja, a ne njegov uzrok”, zaključio je Lokotar.