Objavljeno u Nacionalu br. 762, 2010-06-21

Autor: Srećko Jurdana

'Vjesnik' će sedamdesetu obljetnicu proslaviti ukidanjem?

Nepostojanje ozbiljnijih dnevnih novina - koje poštuju dostojanstvo čitaoca - svakako je odraz opće degradacije života u Hrvatskoj u zadnjih dvadeset godina. Izvorni Vjesnik nestao je u trenutku kad su Tuđman i njegovi ljudi preuzeli vlast u bivšoj kući Vjesnik; sve drugo je kronika jedne dekadencije.

Srećko JurdanaSrećko JurdanaDnevni list Vjesnik proslavlja ovih dana sedamdesetu obljetnicu djelovanja, i može se lako dogoditi da mu ona bude i posljednja u tradicijskome nizu. Desetljećima je u novinarstvu bio zastavni brod hrvatske režimske flote (koncentrirane u NIŠP-u, odnosno NIŠRO-u Vjesnik), ali već dulje vrijeme nalazi se u suhome doku, iščekujući - poput Titovoga “Galeba” - hoće li se pronaći neka romantična duša spremna na izdašno dugoročno ulaganje u njegovu spomeničku vrijednost. Narodne novine, njegov posljednji sponzor, upravo su otkazale daljnje sudjelovanje u toj financijskoj pustolovini, i Vjesnik sad napeto istražuje kakve će biti posljedice te odluke. Mnogi listovi posluju danas s poteškoćama, no Vjesnik je među njima uvijek bio specifičan po statusu vrhunskoga državnoga mezimca. Vlada ga je godinama spašavala služeći se raznim - često i prljavim - trikovima na račun drugih. Godine 1993. raspao se gorespomenuti konglomerat NIŠRO Vjesnik, i njegovi dotadašnji “OOUR-i” - što znači i list Vjesnik - postali su samostalne firme. Kao autonomno izdanje koje je drugim “OOUR-ima” prestalo visiti o vratu, Vjesnik je započeo proizvoditi godišnji gubitak od četrdesetak milijuna kuna.


Otvoreno je počeo služiti Tuđmanu, i pala mu je naklada. Gubitak je podmirivala država. Tuđman je Vjesnik smatrao nezamjenjivim, osobno je određivao redakciju i glavne urednike, i njihove propagandne usluge - često krajnje prizemne, lišene stila, mjere i ukusa - obilno plaćao iz budžeta. Tuđmanovo upropaštavanje uspješnih radi sanacije podobnih Vjesnikom je Tuđman mogao mahati pred inozemnim kritičarima i tvrditi kako “i jedan ozbiljan list brani njegovu politiku”, prešućujući da je taj “ozbiljan list” de facto njegovo vlasništvo i da sve radi po njegovoj direktivi. Nitko, međutim, nije imao iluzija o tome što je Vjesnik i pod čijom se upravom nalazi. Tuđmanove propagandne operacije bile su besmislene; i unatoč tomu što je kontrolirao televiziju i sve državne, odnosno: lažno privatizirane novine, morao je varati na izborima da ostane na vlasti.

U jednom trenutku njegova beskrajno rasipna administracija počela je ostajati bez sredstava, i za financiranje Vjesnika moralo se pronaći nekakvo drugo, izvanbudžetsko rješenje. Godine 1998. prinudno je pripojen Hrvatskoj tiskari, u zajedničku firmu pod nazivom Vjesnik. Unio je u nju - kao ironičan poklon radnicima tiskare - gubitak od osamdeset sedam milijuna kuna. Tiskara je u tom trenutku imala četrdeset dva milijuna plusa, što znači da je nova firma Vjesnik u proizvodni život krenula s četrdeset pet milijuna kuna manjka. Pritom je, zahvaljujući listu Vjesnik, svaki mjesec stvarala svježi gubitak od tri-četiri milijuna. Slučaj je indikativan za ekonomsku politiku HDZ-a, koja je - ne samo u medijskoj sferi - neprestano upropaštavala uspješne da bi sanirala podobne. Dobit tiskare koristila se za pokrivanje kroničnih gubitaka Vjesnika, što je zajedničkoj firmi na kraju donijelo ukupan gubitak od petsto četrdeset milijuna kuna.

U prethodnom, petogodišnjem razdoblju samostalnosti Vjesnik je stvorio dvjesto milijuna kuna gubitka, što znači da je – kao režimski propagandni organ – državni budžet i radnike tiskare stajao ukupno sedamsto četrdeset milijuna. Jesu li ti ogromni troškovi imali i nekakvoga kreativnoga smisla? Zanimljivo, neki promatrači kažu da jesu. Preko Vjesnika se, naime, moglo precizno saznati “što Tuđman misli”; funkcionirao je kao dobar indikator poglavarove svijesti o životu i vremenu, a bio je i dosta precizan neurotransmiter za sve druge lidere i režime. Koliko to realno vrijedi, stvar je stručne procjene, humoristički rečeno. U svakom slučaju, država ga je plaćala dijelom zbog propagandnih usluga, dijelom zbog “očuvanja tradicije”, dijelom zbog socijalnih razloga i kupovanja mira u tom specijalnom novinarskom miljeu. Nakon deset godina financiranja Vjesnika tiskara se potpuno iscrpila i spomenuta država suočila se s alternativom da list ili ukine, ili za njega pronađe novu kravu muzaru.

U međuvremenu se ponudio i Nacional da otkupi Vjesnik i pokuša od njega napraviti rentabilan dnevni list. Uz Ivu Pukanića, u razgovorima na zadanu temu s predstavnicima Vjesnikova kolektiva, sudjelovao je tada i autor ove kolumne. Vlada bi preko aranžmana s Nacionalom veliki teret zbacila s leđa, no tadašnji glavni urednik Vjesnika (Igor Mandić) - u nastojanju da spasi svoju poziciju i budžetirani osobni dohodak - mobilizirao je četu mediokriteta i zajedno s njima u javnosti počeo dizati veliku galamu, zasnovanu na pokvarenoj premisi da se “jedan ozbiljan list ne smije prepustiti žutilu”. Lik koji je u Jugoslaviji karijeru izgrađivao kao nadobudni hvalitelj i branitelj svih vrsta kiča i subkulturnih trivijalnosti, odjednom je okrenuo ploču i pretvorio se u elitista, izmišljajući kod Nacionala “žutilo” kao najlakši oblik diskreditiranja tvrtke koju doživljava kao opasnost za svoje privatne interese. Suočen s tom orkestriranom filistarskom galamom, (tadašnji premijer) Ivica Račan po običaju je ustuknuo, i zadržao Vjesnik na državnome koritu. Sredinom 2008. godine, grčevito tražeći načine da se riješi Vjesnika, država za njega opet pronalazi novoga zamjenskoga sponzora, spomenute Narodne novine koje su preuzele bivšu ulogu Hrvatske tiskare.

Živeći na dohotku Narodnih novina, Vjesnik je do danas uspio akumulirati gubitak od četrdeset sedam milijuna kuna. Nije baš ekonomski pogodno vrijeme za vreće bez dna: nadzorni odbor Narodnih novina obznanio je zadnjih dana da ga ne želi više trpjeti pod svojim okriljem. Zamjenik predsjednika spomenutog nadzornog odbora izjavio je kako to “ne znači da Vjesnik ne će više izlaziti, nego da vlasnik treba potražiti nekog drugog tko će mu biti nakladnik”. Izjava se, dakako, može shvatiti i kao vic. Žrtva nove ekonomske politike Narodne novine tvrtka su sa specijalnim državnim statusom, dom za zbrinjavanje podobnih režimskih kadrova.

Među ostalim, Šeksov nećak (stanoviti Bojan Divjak) postavljen je za jednoga od njenih šefova. Malo je vjerojatno da će takva klijentelistička državna firma odluku o izbacivanju Vjesnika s jasala - ili uvrštenju na jasle - donijeti samostalno. Iza aktualnoga prepuštanja Vjesnika njegovim vlastitim snagama jamačno stoje Jadranka Kosor i Vlada, što bi moglo značiti da Vjesnik definitivno pada kao žrtva nove ekonomske politike. Ni država, ni bilo koji paradržavni sponzor, ne mogu više u aktualnoj gospodarskoj situaciji podmirivati njegove astronomske izdatke. Premijerka je nedavno - možda samo privremeno - reterirala na pitanju smanjenja televizijske pretplate, strahujući od prevelikih potresa na HTV-u. Vjesnik, međutim, nije HTV.

Neusporedivo je manji i beznačajniji po utjecaju. Za režim već niz godina nije ono što je nekoć bio, i Vlada je danas u situaciji da ga može otpisati bez većih objašnjavanja, kao što svakodnevno otpisuje i druge tvrtke koje nisu u stanju zaraditi za život. Na drugoj strani, možda će ga - kao što se počelo govoriti - doista pretvoriti u svoje formalno glasilo, uz znatno jeftinije troškove održavanja i bitno reducirani broj zaposlenih. Drugog spasa za Vjesnik zapravo i nema. Za Tuđmana je Vjesnik bio stvar bizarnoga osobnoga prestiža, nakon Tuđmana list se nije uspio osloboditi kompromitacije, prilagoditi vremenu i steći poklonike. Nije mu to dopuštala ni vlast koja ga hrani. Inzistirali su da bude isključivo njezino propagandno glasilo, što mu nije moglo donijeti čitaoce. U informativnom smislu čak nije toliko loš; u stalnom je kontaktu s nomenklaturom i ponekad objavljuje i vijesti koje se drugdje ne mogu pronaći. Njegova kvazitabloidna prezentacija neprihvatljiva je, međutim, za prononsirani politički list, kao i njegovo papagajsko imitiranje režima. Vjesnik iz komunističkog razdoblja imao je neusporedivo veći kredibilitet, što potvrđuju i tadašnje naklade.

Znali su se politički okviri u kojima se može pisati, no kvalitetni novinari uvijek su pronalazili načine da provuku nešto između redaka i komitetsku temu učine intrigantnijom. U današnjem Vjesniku nema ni takvih imena, ni takve profesionalne ambicioznosti. Nestane li, bitno će nedostajati samo onima koji su u njemu radili. Važnost dobrih novina za nacionalnu kulturu Ipak, moguće gašenje Vjesnika dodatno potencira problematiku hrvatskoga novinarstva kao takvog. Hrvatski dnevni listovi isključivo su tabloidnog i svaštarskog profila, što Hrvatsku predstavlja kao jedinu zemlju u regiji koja nema politički dnevnik odmjerene i ozbiljnije prezentacije. Nestanak sa scene Vjesnika kakav je bio prije dvadeset-trideset godina ozbiljan je kulturološki nedostatak. Jedan prilično respektabilan i tržišno uspješan list promijenio je u višestranačkome sustavu formu i smisao, i zamijenile su ga isključivo ultraagresivne i potpuno eklektičke dnevne novine, koje ponekad otkrivaju ponešto, ali to sustavno zatrpavaju bezvrijednim kolateralnim sadržajima. Nepostojanje ozbiljnijih dnevnih novina - koje poštuju dostojanstvo čitaoca - svakako je odraz opće degradacije života u Hrvatskoj u zadnjih dvadeset godina.

Problem hrvatskih novina traži nekakvu pozitivnu intervenciju države, kojoj bi kvaliteta i stabilnost medijske scene trebala biti u vrhunskome interesu. U vlasti, međutim, uglavnom nema ljudi koji su medijski pismeni, koji shvaćaju važnost dobrih novina za nacionalnu kulturu, i koji imaju volje da se tim fenomenom bave. Za pripadnike stranaka i hrvatskog političkog establishmenta važan je isključivo stupanj utjecaja i zastupljenosti koji ostvaruju u nekom glasilu, kakvo god ono bilo. Izvorni Vjesnik nestao je u trenutku kad su Tuđman i njegovi ljudi preuzeli vlast u bivšoj kući Vjesnik; sve drugo je kronika jedne dekadencije.

Vezane vijesti

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Jadranka Kosor reagirala je porukom “gorkog prijekora” na odluku Tomislava Karamarka da (nju i Šeksa) smijeni s potpredsjedničkih funkcija u Saboru.… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika