Srećko JurdanaDok se predsjednik Josipović intenzivno trudi uspostaviti ideološki mir među sjenama II. svjetskog rata - što je u Hrvatskoj vrlo nezahvalan posao - premijerka Kosor intenzivno pokušava konsolidirati svoje odnose s radnicima, seljacima i poštenom inteligencijom. U borbi za nacionalnu paksatizaciju (originalan termin mejaša Davorina Rudolfa) postigla je i određene uspjehe: na televiziji se nedavno slikala u srdačnome razgovoru s poglavicom seljaka-prosvjednika - legendarnim krezubim trozupcem - i objavila uspostavu pakta o privremenom nenapadanju. Sva je prilika da će joj s radnicima ići malo teže. Potpomognuti poštenom inteligencijom, ljudi od države masovno traže referendum na kojemu bi se mogli obračunati s izmjenama Zakona o radu. O tom Zakonu o radu može se diskutirati, ali Zakon o referendumu na njihovoj je strani; prikupili su navodno više od sedamsto tisuća potpisa za njega, zadovoljili su time propisane uvjete, i zahtijevaju sad da mlada hrvatska demokracija zapjeva onako kako su sužnji pjevali o njoj.
Gospođa Kosor suočila se na taj način s vrlo specifičnim problemom: da u isto vrijeme ispadne legalist i izbjegne referendum, koji s pravom smatra uvijenim plebiscitom protiv svoje vlade. Tu neostvarivu misiju pokušala je u prvi mah realizirati pozivajući se na siromaštvo. Referendum bi stajao sto sedamdeset milijuna kuna, izjavila je. Država taj novac nema, i onaj tko hoće narodnu demokraciju, neka za nju sam pronađe sredstva. S mnogih mjesta odmah joj je postavljeno logično pitanje odakle je izvukla spomenutu svotu. Promatračima se s razlogom činilo da je ona debelo pretjerana, i da se jedan solidan, ubavi referendum može upriličiti i za deset puta manje novca. Uviđajući slabosti argumenta o cijeni, premijerka se brzo prestala pozivati na njega, i referendumskome pokretu pokušava sad parirati na druge kombinirane načine. Na jednoj strani, iz Vlade je u novine puštena bombastična poruka da referendum propada unatoč prikupljenim potpisima, zbog rupa u zakonu i saborskoj proceduri (za koje su navodno odgovorni barba Luka i Šeks). Na drugoj, kreirani su nekakvi amandmani na prijedlog novog zakona, povoljniji za radnike, koji bi trebali ublažiti njihovu referendumsku gorljivost i stimulirati ih na kompromis.
TRAŽENJE DLAKE U JAJETU Jedan čovjek u tom radničkom pokretu - imenom Ozren Matijašević - pouzdano nije raspoložen za kompromis, prije svega zato što je na tjeranju inata s Vladom osvojio osobni izlazak iz anonimnosti. Kao vođa udruge sindikata on vjeruje da je - fanatično gurajući ideju o referendumu - napokon stekao nekakvu popularnost ili čak karizmu, koje se ne želi tako lako odreći. Gospodin Matijašević ogledni je primjer aktivista kojeg napuhanost događaja u kojem sudjeluje stimulira da povjeruje i u vlastitu veličinu. U svojim učestalim pojavljivanjima na televiziji - zadnjih tjedana gotovo da ne silazi s nje - uspio je ostaviti dojam o vrlo solidnoj misaonoj ispraznosti koju neuspješno nastoji maskirati površnim verbalističkim bujicama. U stanju je putem medija satima i danima istresati praznu slamu, nastupajući u pozi velikoga revolucionara koji ne zna točno što hoće, ali zna da to hoće odmah. Da bi netko postao Lenjin, međutim, nije dovoljno da bude ćelav. U svakom slučaju, ako je i profil poput Matijaševića u stanju nadahnuti mase na pružanje otpora Vladi, to znači da je ljudima u Hrvatskoj režim doista počeo ići na živce. Ministar ekonomije Popijač ispravno je zaključio da većina onih koji su potpisali Matijaševićev zahtjev za referendumom o Zakonu o radu nisu ni znali što bi zapravo htjeli od tog zakona, niti im je on bio u prvome planu; naprosto su tražili mogućnost da iskažu svoje nezadovoljstvo stanjem u državi, nezadovoljstvo sporošću promjena i načinom na koji se ta država vodi. U takvoj negativističkoj klimi, i referendum o jednoj razmjerno marginalnoj temi ljudima je legao idealno, da preko njega demonstriraju svoje opće raspoloženje. U prijedlogu Zakona o radu nema zapravo ničega što je posebno sporno. Propisuje se, na primjer, da povlastice iz kolektivnoga ugovora ne mogu trajati beskrajno, jednom kad je taj ugovor istekao. U redovnoj društvenoj situaciji nitko se na to ne bi ni osvrnuo. Situacija je, međutim, daleko od redovne, i svakom Vladinu prijedlogu - pa i onom koji djeluje logično - traži se dlaka u jajetu na kojoj će se proizvesti politička kriza.
NACIJA NA RUBU ŽIVACA Aktivisti iz oporbe iskoristili su “uspjeh” Matijaševićeve akcije da pošalju premijerki poruku kako bi referendum trebala organizirati simultano s izvanrednim izborima, što zvuči prilično duhovito, za Milanovićev tip humora u svakom slučaju. Oporbi vjerojatno ne pada na pamet da ulazi u nekakve političke kombinacije s likom poput Matijaševića, niti da se naglašeno povezuje s njegovim maglovitim akcijama. Prilično je sigurna u pobjedu na sljedećim izborima, bili oni redovni ili izvanredni, i referendum je za nju samo kvalitetan indikator eskalirajućega opozicijskoga raspoloženja nacije. Isto je to i za premijerku, na njezinu žalost. Dobila je vrlo jasnu potvrdu da joj pada popularnost, da u njezine čarobne štapiće malo tko više vjeruje, da strategija beskrajnoga odricanja, stezanja i zakidanja - začinjena lamentiranjima o borbi protiv korupcije - naciji počinje opasno ići na živce, i da je narod spreman uhvatiti se i za mamac jednog beznačajnog sindikalista kako bi režimu poslao poruku što misli o njegovoj politici.
Tomislav Gotovac
■ KONCEPTUALNOGA ARTISTA Tomislava Gotovca – odnosno Antonija Lauera, kako je sam sebe nazvao u zadnjem razdoblju života – autor ovih redaka počeo je upoznavati u prvoj polovici sedamdesetih, na projekcijama u Kinoteci. Zagreb je tada još imao Kinoteku; odavno je više nema, što se posredno uočava i na mizernome standardu hrvatske fi lmske i televizijske produkcije. Ta dvorana u Kordunskoj, poput mnogih drugih institucija uništena u ikonoklastičkome galopu državotvorne demokracije, bila je – moderno rečeno – kultno okupljalište studenata Akademije i fi lmoljubaca raznih profi la, koji su tamo uspostavljali svakodnevne spiritualne kontakte sa svjetskim fi lmskim legendama. Gotovac je slušaoca doista mogao fascinirati sa svojim poznavanjem fi lmske faktografi je. Bio je pravi enciklopedist, ponešto nesistematičan doduše, ali zato prepun asocijacija i raritetnih podataka koje je spremno vadio iz rukava uvijek kad bi naišao na upijajućega sugovornika.
Njegovu iznimnu filmsku erudiciju nije se moglo dovesti u linearnu vezu s njegovim konkretnim filmskim radom. Kao autor, bio je redukcionistički proizvođač metafora. Nije ga zanimala nikakva narativna dramaturgija, bavio se isključivo konceptualnim dosjetkama. Film “Pravac” – kamera u vožnji snima ravnu tramvajsku prugu kroz prozor vozača; “Srednjoškolsko igralište” – kamera locirana na krovu automobila kruži po stazi oko igrališta i ujedno se polako okreće oko svoje okomite osi, imitirajući gibanje planete. Za konceptualno orijentiranu publiku ti filmovi su bili poslastice; na širu nisu ni pretendirali. Za Tomislava Gotovca život je bio akcija; i najbanalnijim stvarima povezanim s njegovom osobom, volio je davati specijalno značenje. Čuvao je tramvajske karte, na primjer, kao osebujne eksponate u jednom budućem muzeju.
Odluku da prestane pušiti, tretirao je kao “akciju nepušenje”. Doživljavao je svaki djelić sebe kao artistički eksperiment. Njegove originalne konceptualne dosjetke bile su ponekad povezane s bitkom za nasušnu egzistenciju. U jednom razdoblju oblačio se u kostim Supermana i na ulici prodavao omladinske novine, na ironično-metaforičan način zarađujući za život kao kolporter. Ponekad je i statirao u hrvatskim filmovima, posuđujući redateljima svoj nesvakidašnji image. Mnoge njegove akcije obilježavao je snažan provokativni podtekst. Parodirao je hipokritsku “ljubav prema Zagrebu”, kad je potpuno gol na Ilici ljubio asfalt i vikao “Zagrebe, volim te”. S tom scenom defi nitivno je ušao u povijest hrvatske artističke ekscentričnosti. Osim kinematografi je, Gotovac je obožavao Kazimira Maljeviča, suprematizam i bespredmetnost. Najveći glumac u povijesti fi lma bio mu je John Wayne, najveći redatelj vjerojatno John Ford. Nije bio laka osoba za komunikaciju. Polemizirajući s njim u kavani oko dinamike u Fordovim filmovima, pokojnom redatelju Anti Babaji rekao je jednom prigodom, “U jednom Fordovom kadru ima više unutarnjeg ritma nego u cijelom vašem opusu”, što je inače kontemplativnoga Babaju isprovociralo na uvredljivu kontrareakciju (“Zašto ste mi tog idiota doveli za stol”). Gotovac je stanovito vrijeme u Nacionalu objavljivao rubriku “Paranoja View” – davao je za nju ideje, koje je na papir stavljao ghost writer - u kojoj je modernu kinematografiju, američku u prvome redu, predstavljao kao oblik manipulativne zavjere preko koje političke elite žele kontrolirati kolektivnu svijest. Nemirna duša, pretvarač trivijalnosti u umjetnost drastično obuzet samim sobom, bio je sve samo ne malograđanski hipokrit. Režim ga je s vremenom počeo prihvaćati ne kao bizarnost nego kao instituciju alternative, ali za njega je to došlo prekasno, i nije mu mnogo pomoglo.
