JOSIP POPOVAC
Trenutačni ravnatelj HRT-a do početka listopada mora
pripremiti opsežan plan restrukturiranja nacionalne televizijske kućePremda je posljednjih dana utihnula velika javna rasprava o statusu Hrvatske radiotelevizije, vodstvo te kuće zapravo je dobilo neveliku, dvomjesečnu stanku u kojoj mora pripremiti opsežni plan restrukturiranja: već početkom listopada morat će hrvatskoj vladi, Saboru, ali i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti predstaviti konkretne točke sveobuhvatnog plana koji bi rastrošnu, glomaznu i nekvalitetnu televizijsku kuću pretvorio u ono što bi HRT doista trebao biti: učinkovit i kvalitetan javni informativni servis.
To se pogotovo odnosi na dugoočekivanu preobrazbu HTV-a iz mješovite, polukomercijalne televizijske postaje u javnu televiziju koja će se u najvećoj mjeri, a možda i u potpunosti financirati od RTV pristojbe. Na taj bi način HTV znatno podigao kvalitetu vlastitog programa, ispunjavao sve zakonske odredbe koje se odnose na javnu nacionalnu televiziju, omogućio opstanak komercijalnim televizijama, ali i svim ostalim medijima u Hrvatskoj, pogotovo tiskanima, koji zbog loših poslovnih odluka prijašnjih i sadašnjih vodstava HRTa već godinama trpe ozbiljnu štetu, a neki se i bore za puko preživljavanje.
BEZ OBZIRA NA NIZ ozbiljnih zamjerki vezanih uz HRT - od prevelikog broja zaposlenih, niza afera, golemih dugova i gubitaka pa sve do ocjena o nekvaliteti programa - ta je kuća u odnosu na sve ostale medije u zemlji godinama bila u povlaštenom položaju zbog načina svog financiranja: gotovo 70 posto prihoda, odnosno oko 1,2 milijarde kuna, HRT-u dolazi od RTV pristojbe, dok se preostalih tridesetak posto, odnosno oko 300 milijuna kuna, namicalo od oglašavanja. Bez obzira na izdašan i stabilan način financiranja od pristojbe koju plaćaju hrvatski građani, vodstvo HRT-a iz godine je u godinu povećavalo dugove, ali i potpuno promijenilo, odnosno komercijaliziralo program HTV-a. Tako su stotine milijuna kuna utrošene na sportske prijenose, strane filmove, sapunice i zabavne sadržaje, dok su svi ostali programski sadržaji gotovo svedeni na minimum. O tome svjedoče i podaci do kojih je došao Nacional: još 2006. godine ukupni troškovi proizvodnje HTV-a iznosili su 297 milijuna kuna, već 2007. popeli su se na 317 milijuna kuna, 2008. na 331 milijun kuna da bi 2009. godine iznosili 391 milijun kuna. Od tog iznosa, u 2009. godini za Informativni program utrošeno je 38 milijuna kuna, za Zabavni program otišlo je 67 milijuna kuna, a domaći Dramski program stajao je 71 milijun kuna. Najveće stavke u programskim rashodima HTV-a odnosile su se na strani program sa 73 milijuna kuna te na Sportski program, koji je očiti favorit vodstva HRT-a jer je na njega otišlo najviše - 91 milijun kuna. U tu svotu nisu uračunati tzv. posebni sportski projekti, koji svake godine ‘gutaju’ dodatne desetke milijuna kuna: u 2008. godini HRT je tako za utakmice Europskog prvenstva u nogometu platio 49 milijuna kuna, a trenutačni glavni ravnatelj HRT-a Josip Popovac početkom lipnja javno je kazao da troškovi prijenosa ovogodišnjeg Svjetskog nogometnog prvenstva HTV stoje vrtoglavih 50 milijuna eura.
DESECI MILIJUNA
KUNA proteklih
su godina na HTV-u
plaćani za domaće
telenovele, a početkom lipnja HRT
je objavio pa poništio
natječaj za još jednu
sapunicu, vrijednu 33
milijuna kunaOSTALI PROGRAMSKI SADRŽAJI, koji bi zapravo trebali biti okosnica javnog televizijskog servisa, dobili su višestruko manje novca, a brojke govore same za sebe: tako je Dokumentarni program u 2009. godini raspolagao sa samo 12 milijuna kuna, Znanstveno-obrazovni program sa 10 milijuna kuna, a odjel Programa za djecu i mladež imao je 13 milijuna kuna. Na začelju liste HTV-ovih troškova su bili program za kulturu sa 6 milijuna kuna i religijski program sa 3,6 milijuna kuna. Golemi iznosi koje je vodstvo HRTa proteklih godina odvajalo za sportske sadržaje, odnosno u prosjeku čak 30 posto ukupnih troškova HRT-ove proizvodnje programa, nikada nisu imali racionalnog opravdanja jer je sportski program, primjerice u 2008. godini, činio tek 9,41 posto ukupnog emitiranog programa. Osim u iznimnim slučajevima, vodstvo HRT-a nikad nije javno objavljivalo konkretne podatke o gledanosti svojih televizijskih programa, pa tako ni za skupe sportske prijenose koji su tobože bili jako gledani. Da to baš nije bilo tako, ipak otkrivaju indirektni podaci. Naime, čelnici TV kuće s Prisavlja često su svoje poslovne odluke u javnosti “branili” tvrdnjom o gledanosti ili pak tezom da se pojedini skupi programski sadržaji zapravo samoisplaćuju prihodima od oglašavanja. Ta se teza još prije nekoliko godina pripisivala tadašnjem ravnatelju HRT-a Mirku Galiću i bivšoj ravnateljici HTV-a Mariji Nemčić koji su kritike zbog sve veće zastupljenosti skupih sapunica u programu HTV-a navodno opravdavali tvrdnjom da za svaku uloženu kunu u domaće sapunice HTV od oglašavanja zaradi još jednu kunu, a ponegdje i dvije ili tri. Iako ta tvrdnja nikad nije dokazana na nekom konkretnom primjeru, podaci do kojih je došao Nacional pokazuju da to, barem za Sportski program, nije točno: 2005. godine prihodi od oglašavanja u terminima sportskih emisija i prijenosa iznosili su 5,12 posto, 2006. godine 13,32 posto, 2007. godine 6,65 posto, a 2008. godine 17,40 posto. Drugim riječima, sport na koji je posljednjih godina odlazila trećina troškova programa, HTV-u je istovremeno priskrbio otprilike šestinu marketinških prihoda.
PORED SPORTA, U SVIM godišnjim proračunima HTV-a Zabavni program zastupljen je nemalom cifrom od šezdesetak milijuna kuna. Ipak, neki kritičari ističu da se najveći dio tog novca troši na licence stranih zabavnih show emisija, kao da nitko u Hrvatskoj ne može osmisliti i realizirati originalnu zabavnu emisiju.
DANA BUDISAVLJEVIĆ
Mlada hrvatska
filmašica smatra da
bi hrvatski gledatelji
umjesto reality
emisija radije gledali
dobre istraživačke
dokumentarceDESECI MILIJUNA KUNA na HTV-u su utrošeni i na kupovinu stranog programa, što se uglavnom odnosi na inozemne filmove i serije. Ipak, čini se da vodstvo HTV-a nije bilo dobar pregovarač jer je još 2000. godine za to bilo utrošeno 26,4 milijuna kuna, a otada do danas taj se iznos gotovo utrostručio: 2008. godine iznosio je 57 milijuna kuna, a u 2009. 73 milijuna kuna. Slični su podaci i za Dramski program HTV-a, u kojem su još od 2004. godine najveći iznosi odlazili za domaće telenovele. Tako je HRT, osim cijelog niza južnoameričkih sapunica za čije se emitiranje plaćaju televizijska prava od stotinjak ili dvjestotinjak dolara po epizodi, od vanjskih producentskih kuća kupio i mnoge domaće sapunice; u toj poslovnoj kombinaciji najbolje je prošla producentska kuća AVA, kojoj je HRT za prvu hrvatsku sapunicu “Villa Maria” 2004. godine platio 28,8 milijuna kuna, potom za “Ljubav u zaleđu” 35 milijuna kuna, pa seriju “Obični ljudi” 31 milijun kuna, a za “Ponos Ratkajevih” 2007. godine plaćeno je 37,8 milijuna kuna. Iako je HRT de facto u potpunosti financirao sve četiri navedene sapunice, one su i dalje u vlasništvu producentske kuće AVA, što znači da bi HRT za eventualno repriziranje tih serija u budućnosti morao dati još novca. Kako ističu Nacionalovi izvori s Prisavlja, vodstvo HRT-a još je prije nekoliko godina propustilo s vlasnicima AVA-e sklopiti poslovni dogovor, pa na HRT-u strahuju od mogućeg scenarija da neka od komercijalnih televizija, RTL ili Nova TV, od AVA-e jeftino kupi prava na prikazivanje tih sapunica i počne ih emitirati upravo u terminu kad HTV krene s prikazivanjem neke svoje nove sapunice, jer bi dio gledatelja, a time i prihodi od marketinga, sasvim sigurno otišli na komercijalne televizije. Da na HTV-u ipak nisu posve odustali od skupih domaćih sapunica pokazuju i nedavni događaji: početkom lipnja HRT je na svojim internetskim stranicama objavio natječaj za domaću telenovelu od 200 epizoda, a za to se namjeravalo utrošiti 33 milijuna kuna. Kad su vijest o tome objavili domaći mediji, ravnatelj HRT-a Josip Popovac javno je kazao da će poništiti taj natječaj, a da će HRT umjesto sapunice “možda kupiti neki vrijedni dokumentarni film domaće proizvodnje”. A upravo iz te rečenice može se iščitati dugogodišnji odnos vodstva HRT-a prema domaćim dokumentarcima i domaćim nezavisnim produkcijskim kućama koje s nacionalnom TV kućom već dugo imaju nikakvu ili vrlo slabu suradnju. O tome je prošlog tjedna u intervjuu s naslovom “HTV guši hrvatski film” u Novom Listu progovorila Dana Budisavljević, mlada hrvatska filmašica: “Nije istina da ljudi radije gledaju ‘Farmu’ nego dobre istraživačke dokumentarce na aktualne teme. Nije stvar u tome da smo mi netalentirani, nego televizija od nas rijetko ili nikada ne naručuje proizvode. Zašto na HTVu nema filmske emisije koja bi predstavljala autore i prikazivala dokumentarnu, kratku i animiranu produkciju koja je vrlo kvalitetna?” Premda je po zakonu HRT dužan u najmanje deset posto programa emitirati sadržaje naručene ili kupljene od domaćih produkcijskih kuća, proteklih godina ta se kvota popunjavala domaćim sapunicama, dok za domaće dokumentarce ili druge emisije koje proizvodi netko izvan HTV-a vodstvo te kuće nikad nije bilo naročito zainteresirano. Iznimka je godinama bila tek hvaljena emisija “Direkt” koju proizvodi nezavisna produkcijska kuća “Fade IN”, no mnogi drugi hrvatski filmski i dokumentarni autori rijetko su ili gotovo nikada uspjeli s HTVom dogovoriti suradnju.
NENAD PUHOVSKI
direktor ZagrebDoxa
smatra da HTV
ulogu javnog servisa
ispunjava traljavoU POSVEMAŠNJOJ DOMINACIJI sporta, stranih filmova, sapunica, showova i kvizova, HTV je posljednjih godina posve zanemario, a u nekim slučajevima i istisnuo sadržaje koji bi na javnoj televiziji zapravo trebali imati povlašteni položaj: dokumentarni, znanstveno-obrazovni, kulturni, dječji, religijski ili program za manjine. Emisije takvog sadržaja su u programskoj shemi HTV-a posljednjih godina svedene na minimum ili porazbacane u posve neprikladne termine, o čemu svjedoči i bizarna repriza dokumentarnog serijala “Upoznajmo Rome” koju HTV posljednjih dana prikazuje u terminu - radnim danima u 5.50 sati ujutro. Premda su mnogi na HTV-u tek posljednjih tjedana shvatili da se ta kuća do kraja ove godine mora posve restrukturirati, još uvijek postoje zagovornici potpuno krive koncepcije da HTV mora još i više komercijalizirati svoj program i namaknuti novac za svoje funkcioniranje iz oglašavanja. Većina je ipak svjesna da do početka listopada i saborskog izglasavanja novog Zakona o HRT-u vodstvo te kuće mora pripremiti plan korjenitih promjena koje bi od HTVa napokon trebale stvoriti javni televizijski servis, a sport i sapunice prepustiti komercijalnim televizijama. Bez troškova za te, zapravo, komercijalne sadržaje, HTV bi mogao itekako solidno poslovati.
'HRT JAVNE SADRŽAJE TRETIRA KAO NEŽELJENU DJECU'
■ NENAD PUHOVSKI, profesor na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti i osnivač producentske kuće Factum, posljednjih je godina najpoznatiji kao direktor ZagrebDox-a, međunarodnog festivala dokumentarnog filma koji se u ožujku održao u Zagrebu. Tijekom godina često je vrlo kritički govorio o nezainteresiranosti HTV-a za domaće dokumentarce, a proteklog vikenda za Nacional je opisao i svoje viđenje HTV-a kao javnog servisa: “Vjerojatno najkraća, najjednostavnija, pa time i najzgodnija definicija javne televizije kaže da je stvar u tome da komercijalna televizija radi program za potrošače, a javna za – gledatelje. Time se, naravno, hoće reći da je zadatak javne televizije da pravi program za sve socijalne, obrazovne, nacionalne, rodne, interesne i ostale grupe prisutne u stanovništvu jedne zemlje, dakle ne samo za one s najvećom financijskom moći. Po mom mišljenju, HTV taj zadatak, ako se uzme u obzir i najbenevolentniji kriterij, ispunjava – traljavo. Jer ne samo da nedostaje čitav spektar programskih cjelina – pravi, autentični dramski, naprimjer, dječji ili pak program za mlade, u mnogim segmentima, sportski, osim u bavljenju vrhunskim sportom ili muzički u mnogim vrstama, primjerice jazzu...
■ MNOGO VEĆI PROBLEM leži u tome kako je taj program realiziran. Često je riječ o emisijama koje samo tematski spadaju u ono što se naziva programom javne televizije, dok je ustvari riječ o programima koji promiču konzumerističke, eskapističke i etički posve sumnjive vrijednosti. Naime, pod krinkom “lakše probavljivosti” takovih sadržaja te su emisije vrlo često estradizirane, pa tako u dječjim emisijama gledamo “bendove” i osrednje glumce kojima je sve to samo dodatna “gaža” i kojima se na taj način ustvari umjetno diže “tržišna vrijednost”. Emisije ozbiljne glazbe se pod svaku cijenu želi napraviti što sličnijima nekom festivalu “lakih nota”, sve vrvi lažnim osmijesima, “šljokicama” i promicanjem svijeta brzog bogaćenja i uspjeha bez rada.
■ DOKUMENTARNI PROGRAM, naravno, zaslužuje poseban osvrt. Umjesto kreativnog bavljenja problemima i kontroverzama kojima je prepuno naše društvo, taj je program često sastavljen od zbrzanih dokumentaraca, reportaža upitne kakvoće, čudnih i ponekad megalomanskih “povijesnih” projekata i poluamaterskih putopisa... Sjeća li se itko da je ikoja emisija dokumentarnog programa izazvala bilo kakvu javnu raspravu, dijalog o nekom problemu, kontroverze? Bez obzira na činjenicu da za javnu televiziju “rating” i “share” ne bi trebali biti Sveto pismo, HTV i terminski tretira “javne sadržaje” kao neželjenu djecu, pa ih stavlja u termine kada je posve nemoguće da budu gledani više nego što jesu – ozbiljnu muziku u osam sati ujutro, kvalitetnije, vanjski proizvedene dokumentarce u 23 sata. Osim u nekim, “posebnim” situacijama, javnih sadržaja u “prime timeu” jednostavno – nema. Umjesto promocije domaće pameti i talenta, HTV otkupljuje glupe strane licence i tako puni tuđe džepove novcem hrvatskih pretplatnika. Umjesto da veći dio “sporovoza” dade na javni natječaj, on ga proizvodi sam tako da što više javnog novca ostane “unutar kuće”, a umjesto promicanja hrvatskih građana, njihovih dostignuća i svjetonazora, emisije HTV-a postaju poligon za samopromociju različitih “voditelja” koji tako dolaze (a sve i opet za novac pretplatnika) do jeftine “slave”, “celebrity” statusa i gaža izvan matične kuće. I tako je krug komercijalizacije javnih sadržaja još jednom zatvoren.
■ NA TAJ NAČIN pretplatnici su svedeni na ulogu statista koji po komandi plješću u studijskim emisijama koje vode “would be” voditeljice, a hrvatski kreativci na jadnu ispriku za ispunjavanje obaveze postotka domaće produkcije. Da stvar bude još gora – javna kontrola financija javne televizije je praktično nemoguća jer su čak i dijelovi sjednica Programskog vijeća, koje bi trebalo zastupati javne interese i koje se bavi financijskim pitanjima, proglašeni “poslovnom tajnom”, zaključuje Puhovski.
