Objavljeno u Nacionalu br. 764, 2010-07-06

Autor: Zrinka Pavlić

Splitski festival degenerirao na svoju 50. godišnjicu

Debilno-humorne poskočice kojima se klape glazbeno prostituiraju, iritantni pokušaji duhovitosti najavljivača podebljani lokal-šovinizmom i još k tome glasanje za pjesme putem telefona s posebnim tarifama

Zrinka PavlićZrinka PavlićNisam padala na Splitski festival ni u njegova toliko spominjana zlatna vremena. Drugovi i drugarice estradni umjetnici na veselje su radnih ljudi i građana tadašnje domovine proizvodili ono što se danas naziva evergreenima, a ja i moji vršnjaci u njihovu bismo ritmu kolutali očima svaki put kad bi ih stari ili stara opaučili na kazić u autu. U nježnoj me tinejdžerskoj dobi čak par godina za redom pucao jeziv neugodnjak kad bih shvatila da će moji novopečeni poznanici s gradske plaže (panker Hans, darker Enzo, hašoman John i slična alternativna turistička škvadra na devizni pogon) uz večeru u hotelu vidjeti festivalske TV prizore zbog kojih mi više neće vjerovati da slušam Depeche Mode.


Jer budimo realni. Za mladež koja se osamdesetih silno (i krajnje pokondireno, priznajem sada) trudila biti kul, Splitski festival bio je grozna blamaža. Kao, uostalom, i svi festivali zabavne glazbe. Pubertetski su se hormoni od tada primirili pa iako ni danas neću navalit žiletom na vene uz „Galeba“, znam da moj ljetni neugodnjak zbog festivala nije bio ništa drugo doli preseravanje adolescentske tuke. U pubertetskom bunilu uopće nisam shvaćala da Splitski festival nikada nije niti pretendirao biti Glastonbury, nego je više bio domaća inačica San Rema pa je moje mjerenje splitskog melosa metrom Live Aida i Jabuke bilo jednostavno - glupo.

Ako i zanemarimo serijske (Runjić-Zuppa) i izvanserijske (Toma Bebić) vrhunce bivših Splitskih festivala, u zadnjih mi je nekoliko dana, međutim, bolno sijevnulo da su čak i konfekcijsko-kičerski elementi nad kojima sam osamdesetih tako zdušno coktala u vjetar – bili čista umjetnost prema Splitskom festivalu kakav nam se uprizorio krajem prošlog tjedna, na svoju pedesetu godišnjicu. Krenimo s najiritantnijim, a to, na moje golemo čuđenje, nisu bile pjesme. Ne znam je li neka zlonamjerna svemirska sila Hrvatima u zadnjih desetak godina u mozgovlje usadila potrebu da se grče bit duhoviti i kad treba i kad ne treba ili je riječ o ostvarenju tisućljetne težnje koju smo baštinili s proglašenjem nezavisnosti („Neće oni više nama s Maratoncima, I MI SMO SAMOSTOJNO SMIJEŠNI!“), ali ajme majko.

Kad god izbije kakav festival, dodjela nagrada, noć gutača reklama, stočni sajam ili svečana akademija, organizatori uposle dvoje do pet glumaca ili glumica te scenariste koji im u usta ubace nešto zbog čega bismo svi valjda trebali zaleć od smijeha. Redovito je riječ o onoj varijanti stand-up komedije na koju u svakom komičarskom klubu publika ne bi samo bacala paradajz i trula jaja, nego bi žestoko pucala iz VBR-a. Ovogodišnji je Splitski festival čak i to uspio nadmašiti jer je povrh takvih sadržaja uspio ubaciti i red govana iz rubrike: „Ja ti, draga, obožavan Srbe, obožavan Slovence, obožavan Makedonce – a sve ih tako volin jer su daleko, daleko, daleko“. Superiška. Dakle, ne samo što svaki GLAZBENI festival iz neobjašnjivog razloga mora biti napirlitan lošom komedijom, nego ga je očito poželjno podebljati i lokal-šovinizmom. Paralelu s gradskim mecenom festivala neću povlačiti jer je naprosto prebanalna, ali neću se ni čuditi ako si je netko iscrta u mislima jer, zaboga – tko ne bi? No kad smo već kod kovrčavog mecene, duboko žalim zbog laringitisa koji ga je, kažu, spriječio da na prvoj, retrospektivnoj večeri festivala, otpjeva „Ništa kontra Splita“. Bilo bi, naime, zgodno vidjeti bi li prilikom tog performansa Dino Dvornik zaigrao hrkljuš u grobu takvom silinom da se otvori samo lokalna Moho-brazda ili bi podrhtavanja zahvatila čak i kalifornijsku ploču.

Takvog smo znanstvenog eksperimenta bili pošteđeni, ali nam je Nenad Ninčević ipak priuštio par drugih produkata svog zlog i naopakog shvaćanja koncepta „Zvijezde pjevaju“. Pa smo ni krivi ni dužni nagrađeni izvedbama pjevačkih asova kao što su Jure Šundov, Ante Prkačin i Niko Bulić. Samo sam čekala kad će uletit Sanader s „Vratija se Šime“. Što se pak natjecateljskog dijela programa tiče, takvu prostituciju klapi nisam vidjela još od fakultetskih pijanki u studentskim domovima, s tim da se tada barem nisu PJEVAČKI prostituirali. Uza sve dužno poštovanje umjetnosti i znanosti klapskog pjevanja, a i uz određen naklon tradiciji koja još od „Nadaline“ nalaže da svaki Splitski festival mora isfurati barem jednu debilno-humornu poskočicu, višeglasno intoniranje remek-nedjela kao što je „Riži, riži, riži, pršut riži“ totalno je na nivou „Zmije i žabe“, a ni pobjednička o škverskom variocu, ma koliko socijalno svjesna bila, nije daleko od iste estetike. Na kraju i najbolniji ili, da se preciznije izrazim, najkurvanjskiji moment. Jebeno (da prostite) glasanje za pjesme putem telefona s posebnim tarifama!!! Rekoh već, nikad nisam padala na Splitski festival i njegovu tako zdušno opjevanu tradiciju, ali uz sva blaćenja onoga što je ta priredba nekada bila, uza sve poseljančivanje i jadan humor, uza sve rastezanje događaja na polovicu tjedna i uza sve kerumovanje – to posebno naplaćivanje glasanja ipak je najgore.

Dođe mi kao pjevanje „Galeba“ u reklami za deterdžent, lijepljenje etikete s likom Zdenka Runjića na jeftini rinfuzni crnjak iz (pogodite kojeg) samoposluživanja i još bezbroj drugih primjera kojih se sada ne mogu sjetiti, ali od kojih nijedan kao glasanje na 060 brojeve ne bi tako zorno ocrtao dominaciju najprljavije novokomponirane pohlepe nad festivalom koji, kakav god bio, nikada nije pjevao o takvim zemaljskim blagodatima. Priznajem, osamdesetih sam kolutala očima na Splitski festival zato što sam bila blentava tinejdžerica koja osim vlastite supkulture nije bila u stanju vidjeti ni cijeniti nijednu drugu. No Splitski festival imao je dobru tradiciju. Ono u što se degenerirao na svoju pedesetu godišnjicu opisivo je samo riječima jedne od njegovih legendi: „Svu su nan ar’ju usmrdili i tišinu prikinuli“.

Vezane vijesti

Ni Oskara ni prosvjeda

Ni Oskara ni prosvjeda

BREJKING NOUZ Dnevnik, HTV1, subota, 19.30 Blago nama što imamo televizije s nacionalnim koncesijama i informativnim programima pa sve doznajemo U… Više

Komentari

registracija
6/7/10

enaid, 06.07.10. 10:48

O jadna Zrinka, koja si ti iskompleksirana koza...kad se sramiš sebe i onoga tko . Jadno je što su ti primjeri hašomani, pankeri i darkeri...baš mi te je žao. Savjet; NE TRUJ NACIJU SVOJIM OSOBNIM DRKOTINAMA....!!!!!


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika