DENNIS AOGO, njemački reprezentativac nigerijskog porijekla, u parku za lavove pokraj JohannesburgaPosljednjih tjedana u njemačkim gradovima u četvrtima gdje žive pretežno doseljenici, turski gastarbajteri, imigranti s Balkana, iz sjeverne Afrike, iz prekomorskih zemalja, vijore se njemačke zastave, na stambenim zgradama, na ulazima u dućane što ih drže turski trgovci, na drugim trgovinama, na automobilima. Sve je to zbog Svjetskog nogometnog prvenstva u Južnoafričkoj Republici i uspjeha koje postižu njemački nogometaši. Donedavno nije bio običaj njemačkih nogometnih navijača da ističu u većem broju njemačke zastave ni na stadionima, a pogotovo ne izvan njih za vrijeme velikih međunarodnih nogometnih događanja. To se počelo mijenjati na prethodnom svjetskom prvenstvu koje je 2006. održano upravo u Njemačkoj. Tada su se prvi put na stadionima pojavili njemački navijači s njemačkom zastavom i prvi se put masovno pjevala njemačka himna. Za to je - tvrdilo se u njemačkom tisku - bila posebno zaslužna njemačka kancelarka Angela Merkel, jer je ona na diskretan način preko nogometa razvijala politiku nove njemačke samosvijesti.

Sada je to nastavila činiti i na svjetskom prvenstvu u JAR-u, pa je na neki način zaslužna što su se njemačke zastave pojavile tamo gdje ih prije nije bilo. To zorno pokazuje kako se njemačko društvo mijenja. Angela Merkel sve se češće pojavljuje na utakmicama njemačke reprezentacije. I u Cape Townu je oduševljeno pljeskala svakom golu što su ga njemački nogometaši zabili Argentini. Nakon svakog gola ustajala je sa stolca i oduševljeno se rukovala s uglednicima koji su sjedili u njenoj blizini, koji su pak njoj čestitali na umijeću njemačkih nogometaša. Angela Merkel na neki je način zaslužna za sadašnji uspjeh njemačke reprezentacije, jer je njezina politika, ali i politika njezina prethodnika Gerharda Schrödera, uvelike pomogla da se stvori situacija u kojoj je bilo moguće formirati sadašnju reprezentaciju.

Schröder je stvorio formalnopravne uvjete za to, a Angela Merkel političku klimu u kojoj je to postalo moguće. Dobro je znala zašto ide u daleki Cape Town na tu utakmicu unatoč kritikama opozicije i nekih medija da je to preskupo u doba recesije. Dala je podršku novoj mladoj njemačkoj reprezentaciji i njenom neobičnom sastavu. Sadašnja njemačka reprezentacija razlikuje se od svih prethodnih po multietničnosti. Od 23 nogometaša koji su službeno prijavljeni čak ih je 11 rođeno u inozemstvu ili imaju jednog ili oboje roditelja koji nisu Nijemci. Protiv Argentine igrala su čak šestorica takvih nogometaša. Lijevom beku Jérômeu Boatengu otac je rodom iz Gane, a njegov polubrat Kevin igrao je na ovom SP-u za reprezentaciju Gane. Napadači Miroslav Klose i Lukas Podolski i veznjak Piotr Trochowski rođeni su u Poljskoj, a njihovi roditelji doselili su se u Njemačku.

Mesut Özil, turskog porijekla, i Lukas Podolski, čiji su se roditelji doselili u Njemačku iz Poljske, slave pobjedu nad ArgentinomIgrač srednjeg reda Sami Khedira tuniskog je porijekla, a roditelji nove mlade zvijezde njemačkog nogometa Mesuta Özila su Turci. Na klupi su još sjedili Dennis Aogo, kojem je otac iz Nigerije, Serdar Tasçi kojem su roditelji Turci, Marko Marin kojem su roditelji bosanski Srbi, a on je rođen u Bosanskoj Gradiški, Claudemir Jerônimo Barretto, poznatiji pod sportskim nadimkom Cacau, koji je brazilskog porijekla, te Mario Gómez, kojem je otac Španjolac. Naoko, u svemu tome ne bi trebalo biti ništa čudno, jer i neke druge europske reprezentacije imaju mnogo igrača kojima roditelji nisu bili državljani njihove sadašnje domovine ili koji su očito izvaneuropskih etničkih korijena, što se vidi i po njihovoj boji kože. U francuskoj reprezentaciji igraju brojni tamnoputi igrači, čak ih zna biti i većina u momčadi, a prije nekoliko godina u jednoj utakmici francuske reprezentacije svih deset igrača u polju bili su ili crnci porijeklom iz Afrike, Kariba i Polinezije ili Arapi, samo je golman bio bijelac. U engleskoj reprezentaciji već od kraja '70-ih igraju nogometaši koji nisu u starom smislu etnički Englezi. Prvi takav igrač bio je 1978. Viv Anderson. Na ovom SP-u osam engleskih nogometaša ima jednog ili oba roditelja crne boje kože. U Njemačkoj toga nije bilo sve do 2001., kad je prvi put u reprezentaciji zaigrao crnac, igrač Schalkea Gerald Asamoah, rodom bio iz Gane. Dva su bila razloga ove velike promjene, jedan je formalan, a drugi političko-sociološki.

Da je u Njemačkoj na snazi stari zakon koji je ukinut tek 1998. ove njemačke reprezentacije ne bi bilo. Neposredno prije I. svjetskog rata 1913., u vrijeme njemačkog cara Wilhelma II., donesen je u Njemačkoj zakon o državljanstvu po kojem je njemačko državljanstvo - uz rijetke iznimke - mogao imati samo netko kome su oba roditelja etnički Nijemci, a on je rođen u Njemačkoj. Taj je zakon bio donesen u vrijeme kada je u predratno doba bujao njemački nacionalizam, ostao je na snazi duga desetljeća kasnije, a pogotovo je odgovarao nacistima i Adolfu Hitleru dok su oni bili na vlasti, jer su i na tom zakonu temeljili svoju rasističku politiku zločina. Nakon II. svjetskog rata zakon također nije mijenjan, sve dok se prilike u Njemačkoj nisu promijenile u demografskom smislu. Šezdesetih godina došlo je do značajnog useljavanja gastarbajtera iz europskih, ali i iz neeuropskih zemalja, pa je to promijenilo etničku sliku Njemačke, jer su mnogi ti gastarbajteri - iako to u prvom trenutku nisu namjeravali - ostali u Njemačkoj, stalno se naselili, tamo dobili djecu koja s domovinom svojih roditelja nisu imala nikakve veze.

S druge strane, među Nijemcima je drastično pao natalitet, pa je i to bio razlog što je 1998., u vrijeme kancelara Gerharda Schrödera, stari zakon ukinut. Umjesto njega je donesen novi zakon o državljanstvu, koji nije bio temeljen na starom nacionalističkom krvnom načelu, nego je odražavao novu njemačku demografsku stvarnost. Tako su njemačko državljanstvo mogli početi dobivati i mnogi kojima to do tada nije bilo moguće jer nisu bili “punokrvni Nijemci”, jer su im se roditelji ili čak oni sami rodili izvan Njemačke, ali su postali stalni stanovnici Njemačke, koja im je de facto bila domovina. Novo stanje tih nepriznatih novih stanovnika Njemačke je tim zakonom trebalo formalizirati i državljanstvom. Mnogi konzervativni Nijemci su to vrlo teško primili, te je bilo i nekih političkih otpora tom Schröderovu potezu. A kada je Asamoah, koji je na temelju tog novog zakona dobio njemačko državljanstvo, zaigrao prvi put za reprezentaciju, bilo je i javnih prosvjeda navijača na stadionu.

Da Nijemci mogu bez srama pokazivati svoju zastavu pokazala je i ova navijačica koja slavi u kupaćem kostimu u bojama nacionalne zastaveKada se počelo približavati svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj 2006., to su iskoristili njemački desničari za svoju agitaciju protiv pozivanja nogometaša tamne boje kože u njemačku reprezentaciju. To je prije svega bilo upereno protiv Asamoaha, koji je tada bio najbolji tamnoputi njemački nogometaš i kandidat za reprezentaciju. Posebno je u tome aktivna bila njemačka neonacistička stranka NPD, koja se oduvijek protivila mogućnosti da crnci igraju za njemački nacionalni tim, posebno na svjetskom prvenstvu. Ona je počela kampanju protiv toga tiskanjem vlastitog vodiča za nogometno prvenstvo 2006. u Njemačkoj, na čijoj je naslovnoj stranici objavila sliku dresa njemačke nogometne reprezentacije. Boja njemačkog nacionalnog dresa je bijela, a baš tu činjenicu je NPD iskoristio za svoju propagandnu akciju, pa je na toj naslovnoj stranici uz dres napisan slogan “Bijeli ne smije biti samo dres, i njemački nacionalni tim mora biti bijel”.

Vođe NPD-a najavili su da će i na pripremnim utakmicama nacionalnog tima iz gledališta zahtijevati da nijedan crnac ne igra, a to će činiti i na drugim utakmicama njemačkih klubova. No to nije omelo selektora Jürgena Klinsmana da pozove i Asamoaha u reprezentaciju za svjetsko prvenstvo 2006. Zanimljivo je bilo da je to Klinsman napravio iako je Asamoahu u to vrijeme bila dijagnosticirana mana na srcu, pa je bilo čak i liječničkih savjeta da prestane igrati, ali on na to nije pristao. Nastavio je igrati i za reprezentaciju, nastupio je 43 puta, a igrao je dalje i za Schalke, koji je ove godine završio na drugom mjestu prve njemačke lige. U ovom prijelaznom roku Asamoah je prešao u redove novog prvoligaša, hamburškog kluba St. Pauli.

Dok je Schröder svojim novim zakonom omogućio Asamoahu i sličnim mladim ljudima sličnog statusa koji “nisu punokrvni Nijemci” da dobiju njemačko državljanstvo, pa da oni vješti u nogometu zaigraju i za njemačku reprezentaciju, Angela Merkel napravila je neke korake kako bi se ušlo u novu fazu odnosa Nijemaca prema sebi kao naciji, što se vidjelo i kroz odnos njemačke javnosti prema vlastitoj nogometnoj reprezentaciji. Zahvaljujući njoj Asamoah nije ostao samo tolerirana iznimka, nego se njemačko domoljublje počelo graditi na novim temeljima zajedničkog življenja, a ne krvi, a sama činjenica da njemačka nogometna reprezentacija “prestaje biti bijela” postala je prihvatljiva za njemačku javnost. Njena uloga je u svemu tome bila vrlo suptilna i višeslojna, ali jednako značajna.

Njemačka kancelarka Angela Merkel doputovala je u Južnoafričku Republiku bodriti nacionalnu momčad i svaki od četiri gola koja je Njemačka dala Argentini pratila glasnim navijanjemAngela Merkel očito je svjesna činjenice koliko je nogometna reprezentacija važna za izgradnju njemačke samosvijesti i nacionalnog ponosa, čime se snaži zemlja u cjelini. Valja samo podsjetiti što je nogomet učinio za njemačko društvo u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Zemlja je iz tog rata izišla poražena, posramljena, podijeljena, osiromašena, sa snažnim osjećajem krivnje zbog svih zločina što ih je napravila tijekom Drugog svjetskog rata. Malo se tko ponosio što je Nijemac, a tako je bilo sve do “Čuda u Bernu”, pobjede njemačke reprezentacije 3:2 nad tada nepobjedivom mađarskom reprezentacijom u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Švicarskoj 1954. Bio je to prvi događaj kada su Nijemci opet bili ponosni na sebe i svoju naciju, a taj ponos njemački nogometaši povećavali su velikim uspjesima i na sljedećim velikim nogometnim natjecanjima u svijetu i u Europi.

Što je njemačka pobjeda 1954. u Švicarskoj značila za Nijemce zorno je pokazano i u igranom filmu “Das Wunder von Bern” koji je snimljen 2003. i imao je u Njemačkoj ogroman uspjeh. Da bi i sama pokazala koliko je ponosna što živi u takvoj novoj modernoj demokratskoj Njemačkoj upravo je na prošlom svjetskom prvenstvu, prisustvujući utakmicama njemačke reprezentacije, Angela Merkel javno pjevala njemačku himnu potičući i druge da to čine. To svjetsko prvenstvo bilo je velika prekretnica, jer su se tada prvi put njemački navijači počeli masovno pojavljivati na utakmicama s njemačkim zastavama i drugim amblemima u njemačkim nacionalnim bojama. Na tim načelima, koje je Angela Merkel tada promovirala, građena je ova nova njemačka reprezentacija izbornika Joachima Löwa, multietnička, ali jedinstveno ponosna na svoju domovinu, pa možda baš i zato toliko uspješna. Nju je Angela Merkel došla promovirati osobno s tribina podržavajući njemačku reprezentaciju u Južnoafričkoj Republici. Da ta politika daje rezultata vidi se ne samo po entuzijazmu njemačkih navijača u Južnoafričkoj Republici, nego i po njemačkim zastavama prvi put istaknutima zbog nogometa i u multietničkim četvrtima njemačkih gradova.