NAMIR NOORELDEN Reutersov fotograf ubijen u napadu američkog helikoptera Apache u Bagdadu 2007.; u izvješću Pentagona priznaje se da je vjerojatno na snimci objektiv, a ne oružjeAmerička vojska podigla je ovog tjedna optužnicu protiv svog obavještajnog analitičara jer je jednom internetskom sajtu potajno dostavio službenu vojnu videosnimku incidenta u kojem su u Bagdadu 2007. američki vojnici iz helikoptera ubili nekoliko civila. Pojava tog videa na internetskom siteu Wikileaks, specijaliziranom za objavljivanje tajnih službenih materijala iz cijelog svijeta, izazvala je golemu pozornost i zgražanje. Za to kršenje vojnih pravilnika o čuvanju tajni optužen je 22-godišnji vojnik Bradley Manning i uhapšen u Iraku, a od početka godine je u američkom vojnom zatvoru u Kuvajtu. Manning je priznao da je zbog etičkih motiva omogućio javni uvid u taj tajni video i još neke dokumente.

SVOJEDOBNO JE KAO PRIPADNIK vojne obavještajne postrojbe s visokim ovlastima za pristup tajnim dokumentima radio u Iraku, a ono što je vidio nimalo mu se nije svidjelo. Bili su to brojni dokumenti iz kojih je iščitao da američki vojnici masovno krše ljudska prava u Iraku i ne pokazuju nikakvo poštovanje prema iračkim žrtvama. Nije mu se svidio ni odnos njegovih šefova prema tom problemu. Nakon što je iračka policija uhitila 15 ljudi koji su se navodno bavili protuiračkim subverzivnim djelatnostima, Manning se zgrozio shvativši da su oni uhićeni samo zato što su tiskali list u kojem su iznosili podatke o korupciji u iračkoj vladi, a da su svi podaci što su ih objavljivali bili javno dostupni. To je prenio svom američkom zapovjedniku u nadi da će on intervenirati kako bi ti ljudi bili pušteni na slobodu. No on je Manningu objasnio ne samo da neće intervenirati, nego da njegova postrojba mora pomoći iračkoj policiji u još više uhićenja. “Ja sam se tako našao”, rekao je poslije Manning, “u situaciji da budem dio mehanizma kojem sam se snažno suprotstavljao.” Najviše ga je šokirao upravo video o incidentu 12. srpnja 2007. u novom dijelu Bagdada, snimljen iz američkog borbenog helikoptera Apache, koji je s još nekoliko helikoptera letio nad tom bagdadskom četvrti, kako bi posade iz zraka promatrale ima li gdje kakve pobunjeničke aktivnosti te intervenirale vatrom ako ih opaze. U jednom trenutku vojnici u helikopteru zamijetili su na ulici skupinu ljudi, za koje su poslije tvrdili da su mislili da su naoružani i da pucaju na njih. Prema tvrdnjama članova posade tog helikoptera, oni su zato pucali u te ljude. Nekolicinu su ubili, a više njih ranili. U toj grupi bila su dva Iračanina koji su radili kao novinari za Reuters. Nitko od njih nije bio naoružan, jedino je moguće da su se američki vojnici zabunili i pomislili da su fotoaparati oružje. Nakon pucnjave pozvana je hitna pomoć. Stiglo je jedno vozilo, u kojem su već bila neka djeca, da pokupi ranjene. Jedan od Reutersovih novinara bio je već mrtav, ali je drugi bio živ, pa su ga smjestili u bolničko vozilo. Tada su Amerikanci iz Apachea otvorili vatru i na to vozilo, pa su ubili i drugog Reutersova novinara i još neke civile, a ranili dvoje djece. Helikopteri su ispalili i dvije rakete na jednu kuću. U cijelom tom incidentu u tri faze otvaranja vatre ubili su ukupno 12, a ranili petnaestak osoba.

BRADLEY MANNING Američki vojni obavještajac bio je zgrožen kršenjima ljudskih prava u Iraku pa je na sajt Wikileaks pustio niz tajnih vojnih dokumenata i videosnimkiNAJŠOKANTNIJE u toj 39-minutnoj snimci jest tošto američki vojnici uopće nisu provjeravali imaju li ti ljudi oružje i jesu li zaista pobunjenici. Poslije je utvrđeno da nikakvo oružje nisu imali pa nisu mogli pucati po helikopterima. Šokantan je i bahat i bezobziran način na koji su članovi posade Apachea govorili o onima koje su poubijali, kao da je riječ o videoigri, opravdavajući čak i ranjavanje djece. Snimka je zaista vrlo neugodna za američku vojsku jer pokazuje kako je bezobzirno počinjen pokolj, koji ima obilježja ratnog zločina. Kad je ta snimka u travnju objavljena, vrh američke vojske odlučio je istražiti kako se to dogodilo i tko je za to odgovoran. Istina je otkrivena relativno jednostavno. Manning se o tome kako je tu snimku dao jednom internetskom novinaru hvalio e-mailom znancu u SAD-u, a taj znanac, Adrian Lamo, to je prijavio FBI-u i vojnim vlastima, koje su Manninga uhitile i sada optužile. Manningov znanac rekao je da se zgrozio kako je Manning ugrozio američke vojnike u Iraku.

U TOM E-MAILU Manning se pohvalio ne samo da je predao taj sporni video, nego da je dao i mnogo više. On je, iako je u vojnoj hijerarhiji vrlo nisko, imao pristup ogromnoj količini tajnih vojnih i diplomatskih materijala, koje je potajno presnimio i, kako je tvrdio, dao dalje. Riječ je o čak 260.000 pisanih diplomatskih dokumenata koji se odnose na američku politiku prema Iraku i Afganistanu. Po njegovim riječima, među njima ima i dokumenata zbog kojih bi se američka ministrica vanjskih poslova Hillary Clinton mogla gadno crvenjeti. Tvrdi se da je proslijedio i kompromitantni vojni video iz Afganistana. Na njemu se navodno vidi kako Amerikanci u svibnju 2009. raketama iz zraka napadaju selo Garani u kojem su ubili 140 civila, među kojima i 90-ak djece.

SVE ŠTO SE SADA događa pokazuje da je potencijalno riječ o mnogo krupnijem problemu za američku politiku i američke vlasti nego što se u prvi trenutak činilo. Stoga su američke vlasti poduzele velik napor da izlazak tih stvari u javnost spriječe. Nije više bio problem samo u Manningu, koji je uhićen, nego u onome tko je te materijale navodno dobio. A to su bili oni koji stoje iza internetskog sajta Wikileaks. Tko je to, baš i nije lako utvrditi. Sajt se pojavio 1997. kao mjesto gdje ljudi mogu objavljivati tajne dokumente bez bojazni od cenzure. Tko ga je osnovao, ne zna se, tvrdilo se isprva da su ga pokrenuli neki mladi ljudi u Švedskoj, da su u to bili uključeni i neki kineski disidenti kako bi objavljivali dokumente protiv kineskih vlasti. Spominjali su se još neki krugovi, čak se nagađalo da iza toga zapravo stoje obavještajne službe, možda i sama CIA, kako bi plasirala neugodnu dokumentaciju protiv kineske vlade. Na kraju se u medijima počelo spominjati ime jednog Australca, Juliana Assangea, glasnogovornika sajta Wikileaks, da je on zapravo vlasnik sajta. On je to demantirao i tvrdio da zbog te glasine već za njim tragaju strani agenti, koji ga pokušavaju pratiti na njegovim putovanjima. Tvrdilo se čak da američka vlada priprema njegovo uhićenje ako se pojavi u SAD-u ili u nekoj zemlji američkoj saveznici. On pak prijeti da će uskoro objaviti i taj drugi kompromitantni video, čim informatičari uspiju razbiti šifriranu elektroničku zaštitu, kao što su razbili i zaštitu prvog videa, što može potrajati još koji mjesec.

SAM ASSANGE OPISAO JE u jednim britanskim novinama što on i njegovi kolege koji rade Wikileaks doživljavaju u posljednje vrijeme. Ispričao je kako su se nedavno susreli u restoranu u islandskom glavnom gradu Reykjaviku da razgovaraju o objavljivanju videosnimke iz Afganistana, ali su brzo primijetili da su pod prismotrom. Nakon što su izišli iz restorana, jedan od njihovih ljudi bio je uhićen i zadržan u islandskoj policijskoj stanici 21 sat. Assange je potom iz Reykjavika letio u Kopenhagen i u avionu zamijetio dvojicu američkih agenata koji su ga pratili. Na svojoj Twitter internetskoj stranici požalio se da ga stalno prate i potajno fotografiraju policije i inozemne tajne službe. Govorio je i o posrednim prijetnjama koje mu je uputio britanski agent na parkiralištu u Luksemburgu. Drugi član Wikileaksa objavio je na Twitteru da je bilo i zapljena kompjutera, ne bi li sajt Wikileaks bio zatvoren, što baš nije lako jer se glavni serveri na kojima su pohranjeni glavni dokumenti nalaze u Švedskoj, koja štiti slobodu govora i internetske komunikacije i gdje argumenti nacionalne sigurnosti, na koje se američke vlasti pozivaju kad traže da se Wikileaks ušutka, neće biti uvjerljivi. Iako se Assange želi držati što diskretnije, pa se povremeno potpuno povuče iz javnosti, čak se i skriva, o njemu se danas dosta zna. Rođen je 1971. u australskoj saveznoj državi Queensland, studirao je matematiku i fiziku, te naučio kompjutersko programiranje. S vremenom ga je kompjuter počeo zanimati više kao sredstvo preko kojeg se može komunicirati pa se počeo baviti novinarstvom i političkim aktivizmom. To ga je vodilo prema osnivanju Wikileaksa, gdje bi se mogli objavljivati tajni dokumenti iz cijelog svijeta bez bojazni od cenzure. Sajt je osnovao 2006. Iako mnogi tvrde da je to isključivo ili ponajviše njegovo djelo, on kaže da sajt ima devet osnivača, od kojih je on samo jedan, možda najpoznatiji jer najčešće komunicira s javnošću. Vrlo je ponosan na Wikileaks, za koji tvrdi da je u posljednje dvije godine objavio više senzacionalnih dokumenata punih relevantnih otkrića nego u 30 godina dnevni list Washington Post, poznat po velikim otkrićima. O teškoćama koje mu sada stvara sva ova buka u vezi s objavljivanjem tajnih dokumenata Assange kaže: “Znam da ima onih koji se boje za moj život. Ja nisam među njima.”

OTAC UBIJENOG FOTOGRAFA, Husseinn Noor- Eldin razgledava izložbu sinovih fotografija u Mosulu s posjetiteljemWIKILEAKS OBJAVLJUJE svašta, ne samo političke materijale poput ovih iz Iraka i Afganistana. Ondje se mogu naći tajni dokumenti iz cijelog svijeta, o korupciji u Keniji, o ubojstvima aktivista u Tibetu, o stanju u zatvorima u Rusiji. Tu je tijekom posljednje predizborne američke predsjedničke kampanje objavljena ukradena e-mail korespondencija republikanske potpredsjedničke kandidatkinje Sarah Palin. Tu su i razni dokumenti tajnovite scijentološke sekte, privatni dokumenti, čak i statuti tajnih studentskih bratstava. Ondje se može objaviti bilo što, a Assange je izjavio: “Mi nikad ništa ne cenzuriramo.” Geslo sajta je da bi “odbijanje objavljivanja nekog dokumenta značilo da pomažemo zlim ljudima”. No, dok mnogi hvale osnivače i voditelje sajta zbog hrabrosti i načelnog stava da se sve mora objaviti, ima i onih koji su kritični zbog toga što ništa ne provjeravaju, jer ondje ima i očito krivotvorenih dokumenata, očito plasiranih radi dezinformiranja. Sajt se dosad pokazao vrlo moćnim i otpornim. Bilo je već i prije pokušaja da ga ušutkaju ili obuzdaju, ali uzaludnih. Švicarska banka Julius Bär pokušala je ušutkati sajt zahtjevom da se zatvore njegovi serveri u Kaliforniji, jer su objavljeni dokumenti u kojima se tvrdi da je ta banka prala novac, ali taj pokušaj nije uspio. Nije uspio ni pokušaj Scijentološke crkve da ih prisili da maknu dokumente te crkve. Voditelji sajta vrlo su hrabri, pa su zbog svoje odlučnosti neki završili i u zatvoru, npr. voditelj Wikileaksa u Njemačkoj, koji je uhićen kad je objavljen dokument s popisom internetskih sajtova što ih je zbog raznih razloga zatvorila njemačka vlada. Zato što su se na toj listi našli i neki pornografski pedofilski sajtovi, a njihove adrese su objavljene, uhićen je taj čovjek pod optužbom da je širio dječju pornografiju. Tvrdi se da na sajtu svakodnevno radi pet stalnih suradnika, a da ima 800 vanjskih suradnika. Nitko od njih nije plaćen.

UPRAVO ZBOG TOGA što su voditelji sajta toliko uporni, odlučni i spretni njihovim protivnicima posao nije lak. To se pokazalo i u slučaju američkih vojnih videosnimki. Sad se američka vlast boje daljnjih koraka Wikileaksa pa je jedan njen predstavnik, u povodu prijetnje da će Wikileaks objaviti onih 260.000 Manningovih dokumenta, govoreći o Assangeu, koji se u posljednje vrijeme opet povukao iz javnosti, u intervjuu američkom internetskom magazinu Daily Beast rekao: “Željeli bismo znati gdje se on nalazi kako bismo s njim na ovom slučaju surađivali.” Nije tu bilo prijetnje, više neke molbe.