'Uvijek me boljelo srce što nisam osnovao zadarsku filharmoniju, ali moram biti sretan što postoji komorni orkestar jer Zadar ne bi mogao bez njega', kaže 76-godišnji akademikU četvrtak uvečer u Zadru su otvorene jubilarne, 50. Glazbene večeri, a na otvorenju je nastupila Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja. Za Dešpalja (76) to je osobito važan događaj jer je upravo on utemeljio Glazbene večeri. I ne samo to, Dešpalj je u Zadru, gdje je završio gimnaziju i glazbenu školu, osnovao komorni orkestar, te je ujedno časni dirigent Zadarskoga komornog orkestra. Akademik Pavle Dešpalj rođen je 18. lipnja 1934. u Blatu na Korčuli.

Odrastao je u uglednoj glazbeničkoj obitelji uz brata Valtera, violončelista, i sestru Maju, violinisticu, a prve glazbene poduke dobiva od oca Šime, također skladatelja. U mladosti je pomagao ocu kao korepetitor, nastupao solistički kao pijanist i violinist, svirao u Zadarskoj filharmoniji i skladao scensku glazbu za zadarsko kazalište. Godine 1952. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu upisao je studij kompozicije u razredu prof. Stjepana Šuleka koji je kasnije izjavio da u životu nije susreo talentiraniju osobu.

NACIONAL: Bez vas u Zadru ne bi bilo ni Glazbenih večeri ni komornog orkestra. Što vas, osim djetinjstva i školovanja, veže za Zadar?

- Moj otac je Zadranin, rođen je u Arbanasima kraj Zadra, i do 19. godine je živio u tom gradu nakon čega ga je morao napustiti jer je Zadar potpao pod Italiju a on je bio prohrvatski angažiran. Prvo je otišao na Pag, pa na Hvar, a završio je na Korčuli gdje je upoznao moju majku te smo se na Korčuli rodili prvo ja a zatim i sestra Maja. Po završetku Drugog svjetskog rata omogućeno nam je da se vratimo u Zadar gdje se rodio i brat Valter Dešpalj. Tu smo održavali obiteljsko gnijezdo sve dok otac nije umro a majka je zamijenila stan te nam je stalna baza u Zagrebu. U Zadar dolazim samo poslovno, bliske rodbine više nemam, imam nekoliko izvrsnih prijatelja. Ujedno pomažem u održavanju komornog orkestra koji sam osnovao. Zadar ne bi mogao bez orkestra a meni je drago da sam ga ja osnovao prije 50 godina. Zadar je prije imao svoju filharmoniju kojom je dirigirao veliki maestro Pietro Mascagni, što se uvijek prepričavalo kao velik događaj. Kada sam došao u srušeni Zadar, našao sam puno podataka o toj filharmoniji i uvijek me boljelo srce što ne mogu iznova osnovati filharmoniju, ali moram biti sretan što postoji komorni orkestar.

NACIONAL: Je li točno da ste već sa šest godina počeli dirigirati?

- Zapravo sam imao pet godina kada se moj otac razbolio, u to vrijeme je upala pluća bila smrtonosna bolest. On je preživio, ali nije mogao održati koncert pa sam ja dirigirao, a imao sam pet godina. Bilo je to 1939., o tome se pisalo u cijeloj Hrvatskoj.

NACIONAL: Ljudi su imali povjerenja u vas, u petogodišnjeg dječaka?

- Moj otac je imao povjerenja u mene. To nije bio orkestar, to je bio zbor. Otac je, osim zbora, vodio i limenu glazbu. Imao je i orkestrić komornog tipa u kojem sam ja svirao klavir. Od kada pamtim sebe zanimao sam se za glazbu. Sjećam se da sam skakao u košari za rublje dok je moj otac davao lekcije raznim ljudima. Već s dvije godine uočavao sam kada bi učenici mog oca griješili. S četiri godine naučio sam note, jednom prilikom je moja majka svirala na klaviru a ja sam pogađao note. Kada je otac došao doma, ustanovio je da imam apsolutan sluh, što ga je jako razveselilo.

NACIONAL: Znači li to da vas otac nije trebao ni pogurati prema glazbenoj školi?

- Ne, to je bila moja ljubav od početka. Vrlo sam se rano počeo baviti i skladanjem, prve sam kompozicije pisao sa šest ili sedam godina. Prvi instrument mi je bio klavir koji sam počeo svirati čim sam mogao dosegnuti tipke, a nakon toga sam počeo svirati violinu. Oba instrumenta otac me učio svirati, on mi je dao i osnove iz komponiranja, uputio u zanat. Ja sam oduvijek najviše cijenio kompoziciju, činilo mi se da je stvaranje djela zahtjevnije i meni bliže od reprodukcije kroz sviranje klavira ili dirigiranje. Iako sam diplomirao kompoziciju, sudbina je htjela da se kasnije puno više bavim dirigiranjem jer se jedino tako moglo doći do određenog životnog standarda.

NACIONAL: Znači li to da ste se ipak odlučili za komercijalu, iako ta riječ teško zvuči?

- Teško je to tako reći, ali interpretacija me uvijek zanimala, bilo na klaviru bilo na violini. Kao dirigent, čovjek ima velike mogućnosti s velikim aparatima kao što su orkestri i zborovi.

NACIONAL: Profesor Stjepan Šulek je rekao da nije vidio većeg talenta od vas u životu. U čemu se očitovao vaš talent?

S BRATOM VALTEROM DEŠPALJEM 1983., poznatim violončelistom, koji je završio studij na Juilliard School u New Yorku u klasi Leonarda Rosea i Moskovski konzervatorij Čajkovski u klasi Galine Kozolupove- Sjećam se te njegove izjave. On me jako cijenio, od njega sam strahovito puno naučio i vrlo rado dirigiram njegove kompozicije. Njegove posljednje dvije simfonije sam ja i praizveo. On je imao toliko povjerenja u mene da mi je prepustio da dirigiram te dvije simfonije dok je on do svoje šeste simfonije sve sam dirigirao. Šulek je kod mene prepoznao muzikalnost koju je on jako cijenio, smisao za zvuk koji sam pokazivao i na klaviru i na violini, smisao za fraziranje, što se vidjelo iz svake moje fraze koju sam napisao i kasnije odsvirao. Smatrao je da imam najbolji sluh koji je ikada susreo. Šulek je bio velika osobnost s ogromnim znanjem od kojeg sam još više mogao naučiti da sam mogao ostati u Zagrebu. Međutim, čovjek mora ići svojim putem i tako sam odlučio, iako sam već bio šef Simfonijskog orkestra i Komornog orkestra Radiotelevizije Zagreb, otići u Ameriku. Tamo sam došao do orkestra s kojim sam mogao puno puta proći najvažniji standardni repertoar, a to nije bilo moguće u Zagrebu jer je funkcija Simfonijskog orkestra RTZ-a u prvom redu bila da izvodi domaća i suvremena djela. Nedostajao mi je bazični repertoar bez kojeg se dirigent ne može tako zvati a to sam nadoknadio u Americi.

NACIONAL: Kako ste otišli u Ameriku?

- Moj brat i sestra su studirali u Americi tako da sam dobio puno informacija o glazbenom životu u Americi, što me zaintrigiralo pa sam odlučio otići tamo kao turist. Iako Amerikanci to ne vole, ja sam ostao u Americi, s time da su zbog mojih zasluga napravili iznimku pa su mi odobrili “zelenu kartu” kako bih mogao živjeti i raditi u Americi.

NACIONAL: Je li vašem bratu i sestri bilo lakše ili teže nego vama s obzirom na to da su studirali u inozemstvu a imali su i poznatog starijeg brata Pavla Dešpalja? Jeste li im vi olakšali proboj na glazbenu scenu ili bi oni uspjeli i bez vas?

- Uspjeli bi oni i bez mene iako volim misliti kako sam im puno pomagao. Oni su velike glazbene osobnosti tako da bi uspjeli i bez mene. Moja sestra vrlo je malo dopuštala da utječem na nju, nije voljela slušati moje kritike, ali se razvila u vrhunsku violinisticu. Ona je završila studij u Zagrebu a postdiplomski u Americi. Brata Valtera sam nešto ranije uputio u inozemstvo jer sam smatrao da naša čelistička škola nije ono što je tako velikom talentu trebalo pa sam ga uputio u Ameriku gdje je dobio njihove stipendije. Tako je dvije godine bio u Baltimoreu a nakon toga je prešao u famozni newyorški Juilliard. Njemu to nije bilo dosta pa je poslije još otišao u Moskvu i tek nakon toga se vratio u Zagreb.

NACIONAL: Jeste li prije odlaska u Ameriku već imali neke veze zbog čega ste očekivali da ćete dobiti posao ili ste doista otišli kao turist?

- Otišao sam na turističku vizu i kada sam odlučio ostati, naišao sam na velike probleme. Slučajno sam imao dva čovjeka koja sam zadužio u prošlosti. Jedan je bio violinist Roman Totenberg a drugi je bio muzikolog čijeg se imena ne sjećam, ali kojem sam pomogao u Zagrebu. Oni su me upoznali kao šefa orkestra, Totenberga sam i pratio na koncertu. Uz njihove dvije preporuke došao sam u New York gdje sam želio započeti karijeru, ali kada sam položio audiciju za violista u New York City Operi, rekli su mi da postoji problem jer nisam član njihove unije a oni imaju 25 tisuća nezaposlenih glazbenika. Preostalo mi je da na sve moguće adrese pošaljem svoju biografiju i tražim audicije jer je bilo nemoguće dobiti posao kao dirigent. Za to morate imati velike veze i biti međunarodno poznati, a ja to nisam bio. Želio sam se zaposliti kao violinist i znao sam da ću se s vremenom prebaciti na dirigiranje. To mi je i uspjelo. Od svih ponuda najviše mi se svidjela ona iz Floride jer mi je kao južnjaku odgovarala klima. Tamo sam bio godinu dana samo violinist, drugu godinu sam bio asistent dirigent pa kolega dirigent i nakon dvije godine sam postao muzički direktor, što znači šef orkestra.

NACIONAL: To znači da ste jako brzo napredovali i da su na Floridi shvatili kakvu su kvalitetu dobili s vama?

- Da, ja sam i u Zagrebu jako brzo napredovao. Nakon što sam diplomirao postao sam dirigent a nakon nekoliko godina i šef. Ja sam, sasvim sigurno, odskakao od svoje generacije. Ipak, ne smatram se radoholičarom, možda bih više učinio u karijeri da sam više radio. Uvijek me izvlačio velik talent koji su mi svi priznavali i sposobnost da se snalazim u svim situacijama u orkestru. Glazbenici to znaju prepoznati i cijeniti tako da su glazbenici mene uvijek dalje gurali u karijeri.

NACIONAL: U kakvim ste uvjetima živjeli u New Yorku a kasnije na Floridi? Je li to bio lagodan život?

PAVLE DEŠPALJ s kćeri Nađom, za koju kaže da se, "nažalost ne bavi glazbom", nego predaje engleski na Tehničkokemijskom fakultetu, i sinom Simonom, koji je korepetitor i dirigent u operi a "nažalost nema dirigentskih ambicija"- Bio je tek nakon što sam postao dirigent. Dok sam bio violinist, nije bilo lako. Sjećam se da mi je sezona trajala pola godine a drugu polovinu godine sam živio u New Yorku kod jednog starijeg violinista koji je nekada svirao u Newyorškoj filharmoniji a upoznao sam ga na Floridi. Nas dvojica smo se natjecali tko će prije do telefona koji bi zazvonio kako bismo prije došli do posla. Najčešće se događalo da bismo obojica dobili posao. Svirao sam u tzv. pick-up orkestrima, bili su to ad hoc orkestri koji su radili sve moguće stvari. Tri mjeseca sam svirao violinu u orkestru Mantovani, zatim sam četiri ili pet mjeseci svirao u Radio City Music Hallu, što je bio jako težak posao. Kao da sam u rudniku. Jedan sat sviraš, dva sata je kinoprojekcija, pa tako od osam ujutro pa do ponoći. U tim pauzama smo malo igrali karte, malo muzicirali.

NACIONAL: Kako ste u Americi postali počasni građanin Daytona Beacha?

- Imali smo koncertnu sezonu u Orlandu, ali smo sve svoje koncerte ponavljali u Daytona Beachu. Njima se to jako svidjelo tako da ne samo da sam postao njihov počasni građanin, nego su i jedan dan u godini odredili da se zove Dan Pavla Dešpalja. Nažalost, zaboravio sam koji je to dan.

NACIONAL: S kojim poznatim glazbenicima ste tada nastupali?

- Kada sam postao šef orkestra u Floridi, radio sam s najvećim glazbenicima na svijetu kao što su Isaac Stern, Itzhak Perlman, Pinchas Zukerman, to su ogromna imena. Među pjevačima radio sam s Timom Priceom, Beverly Simms, jako puno njih.

NACIONAL: Kako ste došli do Tokija?

- Godinama sam bio u žiriju raznih dirigentskih natjecanja, jedan od takvih bio je u Budimpešti gdje sam otkrio jako talentiranog japanskog dirigenta Kazushija Onoa koji je kod nas napravio lijepu karijeru a kasnije i svjetsku. Njemu je jako imponiralo to što sam ga jedino ja u cijelom žiriju prepoznao kao veliki talent. Mislim da je na tom natjecanju osvojio peto ili šesto mjesto. Budući da sam ga stalno zvao da dođe u filharmoniju gdje sam bio šef, a Japanci imaju taj osjećaj zahvalnosti i ne zaboravljaju usluge od životne važnosti, u jednom me trenutku preporučio svom sveučilištu koje uvijek ima uz svoje profesore i nekog istaknutog umjetnika iz Europe ili Amerike. Kazushi Ono me je preporučio te su oni, uz mnoge druge moje reference, zaključili da sam ja nešto što njima treba. I oni su me htjeli zadržati na dulje vrijeme, ali nisam mogao ostati dulje od tri godine. Bili su divni, ali ja sam patio za Hrvatskom. Meni je teško živjeti vani, ne razumijem one koji se mogu priviknuti na život u inozemstvu.

NACIONAL: Ali vi ste ipak proveli u Americi 14 godina, do 1981., što je puno.

- Imam dvoje djece, a drugo se rodilo u Americi. Smatrao sam da ako moja djeca ostanu u Americi, krenu u školu, onda se nikada neću vratiti u Hrvatsku. A ja to nisam mogao podnijeti. Drugi razlog za povratak bio je taj što su mi ponudili vođenje Zagrebačke filharmonije i Dubrovačkih ljetnih igara, a to su dvije stvari koje se ne odbijaju. Dok sam bio u Americi, stalno sam održavao kontakte i sa Zagrebom i s Ljubljanom i s Beogradom. Zagrebačka filharmonija me pratila cijelo vrijeme, dugo godina su željeli da se vratim, a ja nisam želio doći dok mi ne ponude mjesto šefa.

NACIONAL: Spomenuli ste Beograd gdje ste osnovali Beogradski komorni orkestar.

- Taj komorni orkestar sam vodio godinu dana i zatim sam otišao u Ameriku. Kada sam se vratio, nastavio sam s njima raditi, što je trajalo gotovo do početka rata. Osnivanje orkestra se svodi na poznavanje materije. Ja sam bio violinist koji je svirao nekoliko godina u orkestru, svirao sam u Zagrebačkom komornom orkestru pod maestrom Šulekom i u toj svirci sam ispekao zanat. Moje dirigentsko studiranje se više svelo na ono što sam naučio od velikih dirigenata u Zagrebačkoj filharmoniji gdje sam također svirao nekoliko godina, počevši od Friedricha Zauna koji je po kazni nakon Drugog svjetskog rata ostao u Zagrebu i vodio orkestar, zatim kasnije od Milana Horvata i puno drugih izvrsnih dirigenata. Od njih sam mnogo više naučio nego da sam prošao edukaciju na akademiji. To moje znanje i iskustvo su glazbenici prepoznali, kad god im je trebao savje t ili pomoć, znali su da sve kužim i zato su me zvali. Tako su me uoči početka Domovinskog rata imenovali počasnim šefom dirigentom simfonijskog orkestra Radiotelevizije Beograd. Zbilja sam bio uspostavio dobar kontakt s glazbenim životom u Beogradu i s kolegama kojih se danas sa simpatijama sjećam. Žao mi je što je rat prekinuo tu suradnju. Iako su me nakon rata zvali iz Beograda, ja nemam želudac ići više u Srbiju. Zarekao sam se da više nikada neću ići u Srbiju. Rat u Hrvatskoj, rat u Bosni, rat na Kosovu, to im ne mogu oprostiti. Na njihove poticaje da nakon rata dođem u Beograd kao gost poslao sam negativan odgovor bez velikih komentara.

NACIONAL: Je li rat umanjio ili usporio vaše glazbene potencijale?

- Dok sam bio u naponu snage, imao sam jako puno posla. Takoreći vodio sam cijelu komornu scenu u Hrvatskoj. Radio sam s dubrovačkim, varaždinskim i zadarskim orkestrom, osnovao sam splitski komorni orkestar koji je radio sve do prošle godine, kada se zatvorio zbog financijskopolitikantskih razloga. U svim hrvatskim orkestrima sam bio čest gost. Nakon rata otpali su mi Beograd, Sarajevo i Skoplje kamo sam prije vrlo rado dolazio, to sam nadoknadio u Hrvatskoj i gostovanjima u inozemstvu.

NACIONAL: Jeste li u brojnim europskim gradovima nastupali u vrijeme dok ste bili u Americi ili tek po povratku iz Amerike?

- Česti nastupi u europskim zemljama započeli su po povratku iz Amerike. Na žalost, dug boravak u Americi, a kasnije i u Japanu, oduzeo mi je mogućnosti da napravim veće konekcije u Europi tako da nisam toliko poznat u Europi koliko sam bio u Americi i Japanu. U Japanu sam u tri godine dirigirao gotovo svim najznačajnijim orkestrima, ne samo u Tokiju nego i u okolnim gradovima.

NACIONAL: Kažete “dok sam bio u naponu snage...”, za što sada više nemate snage?

- Nemam snage više biti šef orkestra jer za to treba velika snaga. Snage za dirigiranje još uvijek imam, što se vidi iz mojih nastupa. Ne želim više imati posla s osobnim problemima, nemam za to živaca. To iznuri čovjeka. Ako čovjek želi pošteno raditi, onda neminovno ulazi u milijun malih sukoba koji te polako nagrizaju. Možda otuda i moj visoki tlak i dijabetes. Ja inače jako volim glazbenike i strahovito mi je žao kada moram prema nekome biti grub ili previše služben. To strašno mrzim.

NACIONAL: Čime se bave vaša djeca?

- Moja se kći Nađa, nažalost, nije željela baviti glazbom, ona predaje engleski na Tehničkokemijskom fakultetu u Zagrebu. Moj sin Simon je korepetitor i dirigent u operi, a nema, nažalost, velikih dirigentskih ambicija. Nedavno je položio za asistenta na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Simon je dobio ime po mom ocu Šimi, ali kako je rođen u Americi, onda smo ga nazvali Simon.

NACIONAL: Rekli ste da vam je žao što niste imali više vremena za skladanje. Jeste li ikada željeli napraviti pauzu u dirigiranju kako biste se posvetili skladanju?

- Ja komponiram iz hobija. Uvijek mislim da ću, kada mi popusti dirigentska karijera, a prorijedili su mi se nastupi, možda imati nešto vremena za komponiranje. Rado bih nadoknadio neke stvari. Ideja imam za naslov, ali ne frcaju mi ideje za sama djela jer se previše bavim tuđim djelima. Ja u glavi cijelu noć vrtim neku glazbu, ali to nije moja glazba, nego tuđa.