Objavljeno u Nacionalu br. 766, 2010-07-20

Autor: Zoran Ferić

Demonstranti nisu neradnici i probisvijeti

Političke elite i dvije najjače stranke svojim su se politikama i kompromisima razotkrile kao gramzivi, korumpirani i karijeristički kompromiseri. Protest protiv jedne građevinske gadosti pretvorio se u proces protiv takve politike

Zoran FerićZoran FerićKako to da nam se stvarnost pretvorila u literaturu za djecu, crno-bijelu konfrontaciju koja sve više zamjenjuje crveno-crnu? To se radikaliziralo odlaskom premijera Sanadera i nizom korupcionaških afera koje su se zakotrljale u posljednjih godinu dana. Kao da je s općega političko-poslovnog beščašća pao zastor. Gospodarska kriza sve opasnije zaoštrava stavov i dobro i zlo jasnije se odvajaju i kristaliziraju. Izvanredna situacija od ljudi zahtijeva čvršću odluku i jasniji stav. A upravo je taj jasniji stav došao do izražaja kad je 800.000 građana stavilo svoj potpis protiv Zakona o radu. Takva mobilizacija bez izvanrednog stanja nije moguća, kao što se ni veliki prosvjed za Stojedinicu nije mogao dogoditi u sretnom vremenu.


Nije se radilo samo o članku zakona, nego o principu i referendum se pretvorio u plebiscit protiv Vlade, u jasno nezadovoljstvo politikom vladajuće koalicije i stanjem u zemlji. Sve je jasnije tko su negativci u ovoj državi. To smo vidjeli i u četvrtak, kad je specijalna policija uhapsila više od sto građana i aktivista Zelene akcije i Prava na grad koji su čuvali Varšavsku od Horvatinčićevih bagera. Ni Varšavska više nije samo jedna rampa, nekoliko posječenih stabala i jedna vizura koja nestaje, i Varšavska je postala simbolom borbe protiv gadljive sprege kapitala i politike. Akcija uklanjanja neposlušnih građana tempirana je pred raspuštanje Sabora i u trenutku kad se procijenilo da u gradu ima najmanje ljudi koji bi mogli stvoriti kritičnu masu pobunjenih koju ni najdebelokožnija politika, kakva je ova naša, ne bi mogla zanemariti. Osjetio sam bijes i nemoć kad sam vidio kordone specijalaca u punoj spremi koji su spremni navaliti na mirne ljude i kako po četvorica unose opuštene prosvjednike u policijske marice. Bijes i ogorčenje i tuga i muka i još puno toga javljaju se zato što dobro znamo da policija u ovom slučaju djeluje kao isključivi zaštitnik krupnoga kapitala i sumnjivih gradskih poslova. Kad su demonstranti uklonjeni, stabla posječena, a radovi započeli, sve se na trenutak učinilo kao konačna pobjeda onih crnih likova iz dječjih romana. Srećom, samo na trenutak. Vrlo energična skupina aktivista i građana, u ovom trenutku između 2000 i 3000 ljudi, otvara mjesto optimizmu.

Ne zbog krajnjega ishoda gradnje, nego upravo zbog podignutog glasa i način na koji je taj glas artikuliran. Političke elite i dvije najjače stranke, koje su od 90-ih u svom stalnom crno-crvenom sukobu, u ovoj su stvari na strani crnih i negativaca. Stranački artikulirana politika i kompromisi koji iz nje proizlaze razotkrili su i jedne i druge kao gramzive, korumpirane i karijerističke kompromisere. Protest protiv jedne građevinske gadosti pretvorio se u proces protiv takve politike. Pritom je, naravno, postalo jasno da jasnije ne može biti da s jedne strane imamo te korumpirane i pohlepne političke elite, a s druge barem 2000 ljudi koji su se spremni dati uhapsiti zbog javnog interesa, dakle zbog nečega što im ne ide direktno u džep. Upravo su oni spremni potrošiti svoje vrijeme i energiju zbog jedne vizure, zbog osjećaja pravde, zbog ljepote i funkcionalnosti vlastitoga grada. Oni su, dakako, bijeli likovi s kojima bi se čovjek, ako ima imalo inteligencije i zrno morala, morao moći identificirati. To su ljudi koji se bore za nešto što im nije direktna korist. I u čitavom tom sukobu vlast, koja štiti red i zakonitost, trebala bi i sama predstavljati red, ali ga nipošto ne predstavlja. Ni red, a ni zakonitost. S druge strane, oni koji se bune i demonstriraju obično koketiraju s anarhijom. U Grčkoj ili Francuskoj, pale automobile i bacaju Molotovljeve koktele na institucije.

U Zagrebu su, međutim, upravo demonstranti oličenje reda i svega što bi trebalo biti pozitivno. I upravo ta disproporcija između institucionaliziranoga nereda i građanskog neposluha koji predstavlja jedan viši i ljepši red jest novi veliki paradoks Hrvatske. Nakon što su specijalci odnijeli građane u marice, grizla me sva sila tih negativnih emocija. Nemoć se pretvarala u bijes, a bijes u ogorčenje, ogorčenje u tugu. I opet se grad u kojem živim transformirao u mjesto iz ružnoga sna. Sve dok nisam otišao na demonstracije i tamo vidio sliku jedne ljepše Hrvatske. Miroljubive, principijelne, uljuđene. U tom trenutku negativnih emocija je nestalo. A upravo o tome, o toj ljepšoj Hrvatskoj koju možemo vidjeti na tim prosvjedima, u javnosti i nije bilo previše riječi, iako su se proteklih dana Varšavskom bavili gotovo svi mediji. Otkako traju prosvjedi za spas jedne kratke, ali u gradskome pejzažu izuzetno važne ulice, aktiviste i građane koji su se odlučili djelovati pokušavaju ocrniti na razne načine. Govori se da je to šačica neradnika, ljudi koji se bune protiv napretka i nostalgični su prema ruševinama i štakornjacima. Prikazuju ih kao grupicu anarhoidnih bundžija koji se bune samo bunta radi. U pojedinim komentarima na internetu ljudi se sasvim ozbiljno pjene zato što tipovi u Varšavskoj troše njihov novac. Ti o razlozima financiranja nevladinog sektora uopće nemaju pojma. Međutim, ljudi koji demonstriraju za spas Varšavske nisu ni neozbiljni anarhisti ni blune. Na prosvjedima sam vidio poduzetnika koji je suvlasnik jedne od prvih kompjutorskih firmi u Hrvatskoj i zapošljava barem 40 ljudi, zatim vrlo iskusnog građevinara koji se dokazao i na domaćim i na inozemnim gradilištima, a kraj nas je bio jedan od menadžera velike i uspješne strane kompanije, bili su tu arhitekti, kulturnjaci, povjesničari umjetnosti i još mnogi ljudi iz našeg poslovnog i javnog života. Jezgra tih dvije-tri tisuće prosvjednika zapravo su izuzetno obrazovani ljudi, intelektualna krema ovoga društva. To nisu neradnici i probisvijeti. Oni nekoga vraga u ovoj zemlji i rade, nešto stvaraju ili održavaju: grade, pišu, glume ili liječe. Došli su u miru na mirne demonstracije, neki su doveli djecu, djeca su lupala kuhačama o rajngle i vikala “buuu!”. Dostojanstveno su stajali ili sjedili, svjesni da mir i nenasilje u ovome trenutku nemaju alternative. U tu vruću subotu popodne oni su bili na ulicama zbog javnog dobra. Tome treba odati priznanje. Tome se treba pokloniti. Oni su slika jedne ljepše i poštenije Hrvatske. I gledajući ih čitavo sam vrijeme mislio: “Da oni sjede u Saboru i Vladi, ovo bi bila neusporedivo sretnija zemlja.”

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

registracija
8/8/09

tovar62, 20.07.10. 04:23

Majketi Fericu a kakav si ti radnik


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika