Srećko JurdanaTumarajući Zagrebom od nemila do nedraga - tj. od centrale SDP-a do centrale HDZ-a - borci za Varšavsku s upornošću Sizifa pokušavaju galvanizirati naciju na pružanje uličnoga otpora samozadovoljnim političkim klikama, koje su u Hrvatskoj razvile ugodnu egzistenciju kao prikriveni ili neprikriveni tajkunski servisi. Fenomen Varšavska funkcionira među ostalim kao metoda javne nivelacije HDZ-a i SDP-a, kad je o mutnim urbanim poslovima riječ. Dirljivo je promatrati vođe spomenutih stranaka i njihove klonove kako pred narodom pokušavaju ispasti pravednici, prebacujući jedni na druge lopticu odgovornosti za ubavi kulturološki vandalizam na Cvjetnom trgu. Milanović optužuje HDZ da je na prosvjednike pustio policiju, Jadranka Kosor optužuje SDP da je suvereno kriv za Varšavsku jer godinama drži vlast u Zagrebu. Kod ulice taj ping-pong ne prolazi. Za nove hrvatske “idole trga”, spontano izrasle na otporu Bandiću, Horvatinčiću i njihovim visokim zaštitnicima, u koruptivnome gaženju javnih interesa nema apsolutno nikakve razlike između SDP-a i HDZ-a. Promašene režimske kalkulacije Demonstrirali su taj stav maršom od Iblerovog trga do Trga žrtava fašizma, praćenim akcijama - “performanceima” - na izabranim lokacijama (Ministarstvo graditeljstva Marine Matulović-Dropulić, zgrada u kojoj Milan Bandić stanuje itd.).

Na temelju medijskih učinaka demonstracija može se zaključiti da su postigli određene uspjehe ne samo u razbijanju iluzije da između HDZ-a i SDP-a postoje nekakve bitne razlike u količini društvene štete koju su te stranke sposobne proizvesti, nego i u skretanju opće pažnje na nečuveno ponašanje hrvatske političke kaste prema okolini i kulturnim dobrima. Aktiviste oko Varšavske počeli su tretirati kao pokret, zbog broja i upornosti u obrani ideje. Pri donošenju odluke da se policijska intervencija protiv njih primijeni sredinom srpnja režim je očito kalkulirao s ljetnom vrućinom kao faktorom odvraćanja koji će raditi u korist obrane Bandića i Horvatinčića. Na iznenađenje Tomislava Karamarka, njegova policijskog aparata i Jadranke Kosor koja je intervenciju odobrila, godišnje doba i klimatski uvjeti nisu presudno utjecali na entuzijazam građana. Broj sudionika demonstracija počeo se mjeriti tisućama, proširuju dijapazon djelovanja, privođenja ih nisu pokolebala i njihov inat očito raste proporcionalno inatu režima koji ih je pokušao disciplinirati represijom, kad nije mogao orkestriranim televizijskim uvjeravanjima da su Tomislav Horvatinčić i njegove urbanističke somnambulije neprocjenjiva vrijednost za Zagreb.

Policijski udar na demonstrante u Varšavskoj - izvođači ga nazivaju obranom zakona - oblik je zaštite gospodina Horvatinčića od građana, iako mnogi vjeruju da bi, kad je o zakonu riječ, policija u Hrvatskoj trebala postupati upravo suprotno, tj. štititi građane od gospodina Horvatinčića. U pravocrtnome razvoju jedne mlade demokracije očito su, međutim, moguće i anomalije. Iako je, kako tvrde, postao predmet istrage policije i Državnoga odvjetništva - ispituje se navodno legalnost ili valjanost njegovih dozvola za zahvat na Cvjetnom - Horvatinčić je ujedno postao i razlog da ministar Karamarko svoju reputaciju stavi na kocku. Mnogi će ga zapamtiti po Varšavskoj. Zbog predatorskog investitora (koji je svojedobno gradilište u skladišno-obrtničkoj zoni uz staru samoborsku cestu prodavao javnosti kao “Svetu Nedelju”) poslao je specijalce na građane koji su htjeli spriječiti eskalaciju jedne evidentne urbanističke bahatosti: rušenje male zelene oaze u gradskom središtu kao etape u stvaranju netransparentne interpolacijske zone koja drastično mijenja profil najšarmantnije urbane enklave u starom Zagrebu. Policija se tu zatekla u nezahvalnoj situaciji, kad ni sama nije znala do koje bi granice trebala ići.

Milan Bandić i Marina Matulović-Dropulić - tj. SDP i HDZ - ekspresno su organizirali promjenu urbanističkoga plana i sve dozvole za Horvatinčića, u čemu su im na usluzi stajali Vlada, opozicija, državni vrh i poltronski sastav gradske skupštine. Horvatinčić je u realizaciji svoga projekta podigao i nekakav zid na metar od prozora stanova zgrade u Ilici, ali ministarstvu Marine MD ni takvo divljaštvo nije bilo povod da čovjeka prisili na poštivanje osnovnih civilizacijskih standarda u gradnji. Poznato je, uostalom, da je pod upravom Milana Bandića i Marine MD nesmiljeno uništavanje zelenih i mirnih zona, i natrpavanje zgrada ljudima pod nos, u Zagrebu postalo urbanistički princip. Horvatinčić je od predstavnika vlasti - s kojima od početka djeluje u nagodbi - dobio papire kojima može mahati, a policija je s tom činjenicom dobila formalne prerogative da intervenira protiv svih koji ga žele spriječiti u naumu. Ministar Karamarko u tome pronalazi legalističko opravdanje za odluku o udaru na prosvjednike, ne opterećujući se bitnim distinktivnim nijansama između legalističke forme i etike, kakve u konkretnom slučaju postoje. Legalizacija Horvatinčićeva divljaštva U bujanju demokratskih procesa može se dogoditi da se u sferu vlasti ubace i profili kojima nikakav “javni interes” nije na pameti, nego im je jedina namjera osvojiti legalistički prostor za slobodno djelovanje njihovih materijalističkih klijenata.

Treba li takvim likovima policija bezrezervno stajati na “pravnoj” usluzi, ili je ona možda u prvome redu pozvana da istraži njihove motive, načine djelovanja i koruptivne opasnosti koje se skrivaju u njihovim urbanističkim planovima? Za ministra Karamarka to je svakako tema za razmišljanje, u trenutku kad se odlučio eksponirati na strani Horvatinčića i političkoga lobija koji ga podupire, i tajkuna policijom zaštititi od građana koji u njegovu projektu uočavaju nečasne dogovore, prvorazrednu opasnost za zagrebački identitet, i kap koja je prelila čašu na razgranatome planu uništavanja okoline u Hrvatskoj. Urbani efekti vladavine Milana Bandića i Marine Matulović-Dropulić u Zagrebu se osjećaju na potezu od imanja Ljube Ćesića Rojsa, koji je srušio pola markuševačke šume da mu ne bi zaklanjala vidik, preko Dubravkina puta na kojem je posječeno stotinjak stabala jer je Bandiću palo na pamet da tamo napravi nekakvu trening-stazu, do pretvaranja zadnjeg kvadrata gradskog šumskog zemljišta u “stambeno-poslovnu” zonu (sa stanovima koji danas uzalud čekaju kupce). Problem koji se generira iz ministarstva Marine Matulović-Dropulić doista je bitno širi od zagrebačkog; obuhvaća cijelu Hrvatsku, od devastiranih obronaka Učke do unakažene dalmatinske obale. Zahvaljujući ustanovama zaduženim za brigu o okolini, konstruktivistička bahatost postala je hrvatska konstanta i model za patentiranje pri ulasku u EU.

Što se gospodina Horvatinčića tiče, može se pretpostaviti da je dosta toga što gradi na Cvjetnom unaprijed rasprodao hrvatskim nouveaux riches, i od njih također dobiva moćnu potporu za neometani nastavak realizacije projekta. Hrvatska klijentelistička scena Vrlo će ga teško netko zaustaviti; osim Bandića i Marine MD, na njegovoj strani u startu su bili i Sanader, i Ivo Josipović (kao član gradske skupštine), i Milanovićeva izmišljotina Davor Bernardić, i Milanović kao takav, i mnogi urboidi iz kolateralnog političkog okružja, i gotovo sve što se mota po hrvatskoj klijentelističkoj sceni. Policijska intervencija protiv građana koji se Horvatinčiću opiru proizvod je činjenice da Horvatinčićeve zamisli štite udruženi pripadnici establishmenta s kojima policija - bez obzira na jasan sukob privatnog interesa s javnim - nema namjeru ulaziti u konflikt. Lakše joj je glumiti “legalističko djelovanje”, udariti po slabijoj strani - sudionicima građanske pobune - i čuditi se čemu se tu ljudi čude, kad je sve po zakonu.

Slučaj Varšavska svakako je građanska pobuna protiv političke nomenklature lijevog i desnog predznaka, nesposobne da zaštiti javne interese, jednako koliko i pobuna protiv uzurpacije gradske površine za račun jedne političko-profiterske sprege. Situacija je definitivno eksponirala Marinu Matulović-Dropulić kao figuru koja u hrvatskoj okolini djeluje kao elementarna nepogoda, i Milana Bandića kao Horvatinčićeva ortaka koji se - u stilu frustriranoga gradonačelnika na zalasku - ponaša kao da nema više nikakvoga razloga za komunikaciju s građanima.HDZ i SDP identificirani su kao saveznici u investitorskim dogovorima, koji se provode bez bilo kakve javne rasprave i uvažavanja sudova civiliziranoga svijeta. Kad je već uspio srušiti drveće u Varšavskoj i nahuškati na ljude policiju, Horvatinčić je barem pokazao naciji da su HDZ i SDP lice i naličje istog političkog problema.