Renato Baretić“I ruka će se osušiti svakome tko takne njegova nećaka i nećakova magarca, ili išta nećakovo ili magarčevo!” – tako otprilike glasi replika iz jedne od najveličanstvenijih scena filma “Brianov život”, one u kojoj zlosretni Brian (za neupućene – Isusov suvremenik, čak i rođen istog dana) bježi pred Rimljanima i s balkona pada na svojevrsni Speaker’s Corner antičkoga Jeruzalema, mjesto gdje kojekakvi probisvijeti drže svoje propovijedi blentavoj gomili. “I doći će On, i imat će mač s devet oštrica! Ne pet, ne sedam, nego devet, devet oštrica!!!”, ori se trgom iz grla jednoga prevaranta, a kamera onda odmah švenka na drugoga koji drvi nešto o stoci koja će pomrijeti svakome koji...; treći melje o nekakvoj “bludnici babilonskoj koja će jahati na troglavu gmazu...”; četvrti proriče: “U to vrijeme prijatelj će prijateljev čekić gubiti, a mladost neće naći očeve stvari...”; da bi se naposljetku pojavio i peti, rumen u licu od sreće i prosvijetljenosti, pa kazao: “Istina je voda duboka i ja se u njoj neću utopiti!” Sva se svjetina časak kasnije okrene od drugih propovjednika prema njemu i krene ga slijediti od Jeruzalema do Koprivnice, kličući za njim: “Reci nam još!”, “Pouči nas!”, “Daj i nama istinu!”, “Nauči i nas tako plivati!”... Upssss!!!

MALO SAM se zanio, pardon, ovog petog ipak nema u toj grandioznoj montipajtonskoj parodiji svih mitologija, religija i ideologija. Ali što ću kad se Polančecova izjava po izlasku iz remetinečkoga pritvora, to nevjerojatno blebetanje “Istina je voda duboka i ja se u njoj neću utopiti”, tako skladno uklapa u poetiku Terryja Jonesa (welcome to Motovun!) i ostatka opičene ekipe iz Letećeg cirkusa koja se ni na najtvrđem LSD-u ne bi dosjetila nečega toliko glupog, praznog, besmislenog i nadrealnog kao što je rečenica “Istina je voda duboka i ja se u njoj neću utopiti”... Što je prorok, pardon, pjesnik, time htio reći? Da će samo plutati po površini istine? Da se kani utopiti u plitkoj vodi laži? Što, dovraga? Bi li bilo ikakve razlike da je Damir Polančec po izlasku iz pritvora umjesto ove teške, hermetične poezije odrecitirao onaj Vergilijev trostih iz Alana Forda: “Ciju, ciju, pjeva ptić / Vau, vau, laje psić / Skoči psić – ode ptić”? Ne bi, naravno.

BAŠ KAO što razlike ne bi bilo ni da je u kamere i mikrofone izgovorio jednostavno: “Nemam komentara, sve ću vam reći kad bude vrijeme.” Ali ne, Polančec je Hrvat netom pušten iz pritvora, on zna kako se treba ponašati u takvoj situaciji: on je pravednik među novinarima i on naprosto mora ispaliti neku tobože znakovitu budalaštinu koja obavezno treba imati i prizvuk nekakve epske prijetnje nepoznatom nekom. Danima je prije puštanja iz Remetinca naš Brian smišljao tu svoju “znakovitu” sentencu. “Žabe krekeću, ali rode lete, u suton” bila je prva verzija, ali nekako mu je to odveć vuklo na bebićevsku školu haikupoezije. “Vrijeme je žetve, i ruka pravde žanje bez umora”, tako je glasila sljedeća ideja, ali to s pravdom malo je previše podsjećalo na Josipovićeve slogane. Hmmm... “Drag mi je Sanader, ali mi je istina draža” – to bi bilo točno, ali previše izravno i opet ne baš originalno...

I TAD MU je sinulo ovo s dubokom vodom, a onda i inverzija u “vodu duboku” (Jes, to! To je to, da, to zbilja dobro zvuči, ma ne bi ni velečasni Sudac bolje!) pa je mirno i nasmiješeno krenuo skupljati zadnje zatvoreničke potrepštine u vrećicu i smišljati što će kazati stranim novinarima, recimo iz Mađarske, ako se i oni pojave na remetinečkoj kapiji. “De trut iza voter dip, end aj vil not drou in it”? Ne, na engleskom to ne zvuči jednako dobro, premda ima čak i neke rime, onako, ko da je neki country... Hm, country... “Aj đast stepd from a đeil, đast uan dej afta jestadej”, o da, to je puno bolje! Ali Mađari su, nažalost, na remetinečkom rotoru i toga dana skretali prema Lučkom, pa su bivšeg potpredsjednika vlade, a danas osumnjičenika za pet teških kaznenih djela iz područja gospodarskoga kriminala, na izlaznim vratima Remetinca nakon četiri mjeseca pritvora dočekali samo hrvatski novinari, spremni da svaku njegovu riječ što prije prenesu općinstvu.

I TAKO NAS je sa svih strana preplavila ta pučkoškolski nevješta, besmislena alegorija poete iz Đelekovca: “Istina je voda duboka i ja se u njoj neću utopiti”. Divota... Teško je sad reći kome od naših Servantesa u zadnje vrijeme bolje ide: Polančecu s vodom dubokom, Kosorici s krumpir-salatom i zauzdanim konjem (“Krumpirište je polje visoko i ja ću kroz njega galopirati”), Liniću s muhom (“Daimler je firma velika i ja joj neću smetati”), Kerumu sa Segestom i Realom (ne da mi se više smišljati...), Hloverki s plesom u ministrovu krilu, Šukeru s nevjerojatnim međunarodnim povjerenjem u visoki kreditni rejting Hrvatske, oporbi s kukurikanjem, Kosoru s foteljašima, Kalmeti sa svakodnevnim moljenjem boga da spriječi nove željezničke nesreće (a bog odgovara: “Pruga je klizava, ali ti s nje izletjeti nećeš dok u mene vjeruješ”, tako nešto), Bandiću s jogurt-revolucijom... Nadmeću se oni svojim prispodobama i metaforama gačući ko, božemeprosti, guske u magli. “Stvarnost je rijeka brza i samo ćete se vi u njoj udaviti”, poručuju nam dok vode svoje male prljave ratove za to malo moći koliko je se u Hrvatskoj još može steći. I novca, normalno. A poslije njih potop, jasno. U vodi dubokoj. U istini.