Zrinka PavlićVeć smo prošli tjedan utvrdili da je ljeto veoma tegobno razdoblje za televizoide. Vladina im rovarenja ispod žita i suđenja za ratne zločine ni u ludilu nisu dovoljna da bi informiranjem o njima prikrili zapanjujuće tupilo vlastita novinarskog nerva, nego im je lakše proglasiti (de facto nepostojeću) sezonu kiselih krastavaca i opaliti po glupostima. Ovaj je televizijski tjedan samo još malo podebljao ionako morbidnu pretilost argumenta iza te teze, ali iako mi nije bila namjera još jednom pisati o informativcima i njihovim izljevima pameti u digitalni signal, ubilo bi me da ne spomenem onaj pred kojim sam neki dan skoro preminula u Gospodinu. Od smijeha. Vrlo gorkog, dakako.

PETAK JE NAVEČER i na ekrane diljem domovine izbija Dnevnik 3. Svi gledatelji čija informiranost nadilazi onu prosječnog pekinezera očekuju da će proći bez kretenskih filler-priloga kakvima nam zadnjih pet-šest tjedana uporno ispiru mozak. Zašto bi, pita se takav gledatelj, itko posezao za prilozima koji govore o trivijalijama vulgaris na dan kada je Glavašu izrečena presuda i kazna na Vrhovnom sudu, na dan kada je Nikica Jelavić oslobođen, na dan kada u javnost izbija istina o načinu na koji se sindikati i Vlada dogovaraju oko mirovinske reforme (samo što netko nije izvukao bokser iz džepa), na dan kada nam međunarodni policjoti po susjedstvu love kompjuterske lopine i na dan kada se sklapa famozni dogovor o SHS željeznicama? Svim se tim informacijama ZBILJA ne da popuniti pola sata Dnevnika? Čak ni kada se dodaju priče o predstojećem ATP turniru u Umagu i upravo završenom filmskom festivalu u Motovunu? Čak ni ako se u studio pozove stričeka kompjuteraša koji će nam objasniti kako nam sve zločesti hakeri iz dežele mogu maznut pare dok gledamo Mate Mišu i Severinu na Jutjubu?

SUDEĆI PO DNEVNIKU 3, sve te informacije goli su nježnik i nemreš s tim napunit informativnu emisiju ni da kojim slučajem znaš gledat na sat i nisi glup. Uz njih se u Dnevnik obavezno mora dodati neki žderač vremena koji domaću javnost informira jedino o tome da u današnje vrijeme više nitko nije preglup za novinarstvo. Pa smo između razgovora s kompjuterašem i izvještaja s festivala u Motovunu dobili prilog o Capriciji Penavic Marshall, Obaminoj šefici protokola. Koja je – nemojte se onesvijestiti od ponosa - hrvatskog porijekla. „Ima četrdeset pet godina“, izvijestila nas je Branka Slavica „I, kao što vidite, izgleda prekrasno“.

SAD, JA SAM ZBILJA NAVIKLA na svašta od HTV-a, ali ovaj sam put malo zatiltala. Okej, u fotelji Obamine protokolarke sjedi poluhrvatica: znam da na HTV-u svršavaju na takve fore i znam da nam ih serviraju zato da se vidi kako nema tog posla koji naš čojuk ne bi mogo odradit bolje i od Švabe i od Kineza i Šveđana. No nekako mi je taj prilog čak i za njihove standarde bizaran. Jel žena baš tamo negdje u četvrtak postala šefica Obamina protokola? Nije, radi to već godinama. Jel možda tek u petak postala poluhrvatica? Osim ako američki doktori nisu smislili neku injekciju kojom, ko kad ideš na botoks-peglanje, mo’š ubrizgat dodatni genetsko-etnički mišung da bi bio zanimljiviji – mislim da nije ni to. HTV je tek sada saznao za njene etničko-profesionalne performanse? Čisto sumnjam. U čemu je onda fora? Zašto je priča o njoj odjednom – vijest? Doznali smo par sekundi nakon završetka priloga, i to samo zato jer je počeo sljedeći. Capricijin je otac, rekli su nam u njemu, baš tih dana stigao na godišnji u svoj rodni Široki Brijeg. A kad u Široki Brijeg stigne ćaća nekoga tko sjedi u Bijeloj kući, to je onda vijest koju momentalno moraju saznati svi državljani Republike Hrvatske jer će inače umrijeti od tumora na javnom interesu. Raspričali se HTV-ovi dopisnici s Capricijinim ocem ko da je lik u najmanju ruku Obamin ključni savjetnik za Široki Brijeg, a on im gotovo na svako pitanje odgovara učenim: „A, jes, jes, ona je dobra, sposobna je, završila je te škole i sve. Rekli su tamo njemu da je ona najbolja za to pa ju je uzeo“. Trebalo mi je nekoliko minuta da samu sebe uvjerim kako ne gledam vijesti iz neke nove epizode „Top liste nadrealista“.

SAD SAM ZBOG TOGA u velikoj dilemi. U obitelji imam osobu koja živi u Americi, ondje je zaradila dva doktorata, jedan iz medicine, a drugi iz nekakve molekularne, biološke ili već tako neke užasno znanstvene discipline, a već dugo radi kao strašno bitna šefica u nekom Fajzeru, Fejzeru, Bajeru ili Bajernu - ne kužim se baš u taj farmaceutski nogomet. Ali znam ženu. Rod smo. Obje Rvatce. Da pozovem HTV da me intervjuira kad odem na godišnji? Da im javim pa da je imaju u evidenciji za sljedeće ljeto? Mislim, ako već Hrvati obavezno moraju znati da je netko tko s njima dijeli par kromosoma velka faca u svom fahu, ne želim ispasti đubre koje će im uskratiti pravo na takvu informaciju. Još bi mi gore bilo kad bih ispala nacionalna izdajica, koja bi gledateljstvo zakinula za ponos koji osjećaju kada im se prezentira priča o takvoj osobi. Jer naravno da smo svi, kao narod, zaslužni za takav uspjeh. Nit je Capricia nit ova moja iz Bajerna sve to postigla samo zato što je pametna i zato što živi u zemlji u kojoj se pamet može pretvoriti u konkretnije rezultate, nego im je sve to najviše zbog toga što su Hrvatice. Kao i kod nogometa, uostalom. A ako ljudima uskratiš osjećaj ponosa što su sudjelovali u uspjesima takvih Hrvata, mogli bi počet previše zajebavat zbog onih drugih, koji im prčkaju po mirovinskom sustavu dok nitko ne gleda i onima koji za ratni zločin dobivaju smanjenje kazne na osam godina. Pa si mislim da bih ipak možda trebala pomoći HTV-u i javiti im za Dr-mr-fr rođakinju. Ne volim, naime, kad ih zajebava bilo tko drugi osim mene.

A ONDA OPET, možda im ništa ne bih trebala javljati. Možda bih naprosto trebala ugasiti televizor i ubuduće ga na HTV programe prebacivati samo onda kada se na njima prikazuju jedine dvije stvari u trenutnoj programskoj shemi koje valjaju. „Dr. House“ i „Mućke“.