Objavljeno u Nacionalu br. 768, 2010-08-03

Autor: Janusz Bugajski

Washington e-mail

Puca ljubav između SAD-a i EU-a

Washington je ljut zbog unutarnjih trvenja u EU-u, komplicirane procedure, nekoherentne vanjske politike i odbijanja angažmana u Afganistanu, a EU se žali da ga SAD zanemaruje

Janusz BugajskiJanusz BugajskiPod administracijom Baracka Obame američko-europski odnosi nisu se razvili u optimističnom smjeru kako se predviđalo. Umjesto da transatlantsko partnerstvo procvate, zadnjih godinu i pol isplivale su na površinu mnoge dubinske podjele među saveznicima, a za sve to dužnosnici Europske unije ne mogu kriviti predsjednika Georgea W. Busha. Nekoliko metropla EU-a kritiziralo je Obamu da zanemaruje Europu, zbog njegova užeg međunarodnog fokusa te preokupacije Afganistanom, Iranom i globalnim silama koje stupaju na scenu. S druge strane, američka administracija frustrirana je stalnim unutarnjim problemima Unije, njenim kompliciranim institucionalnim ustrojstvom, stalnim podjelama kad treba formulirati koherentnu vanjsku politiku, nevoljkošću da podnese znatnije sigurnosne obaveze te nesposobnošću da se iskaže kao prava sila.


VOĐE EU-a SVE SU razočaraniji Obamom, čak i unatoč tomu što pretežni dio europske javnosti visoko cijeni američkog predsjednika. Oni tvrde da Washington ne poseže dovoljno često za međunarodnim konzultacijama te da je riječ o očitom obliku unilateralnosti, iako manje konfliktnom. Paradoksalno, dok je pod Bushovom administracijom EU tražio smanjivanje uloge SAD-a, sada se žali na to da je Washington smanjio svoje međunarodne ambicije i uglavnom se usredotočio na Aziju i Bliski istok, ignorirajući Europu. Washington doista ne investira znatan politički kapital u razvijanje odnosa s EU-om zbog ograničenih mogućnosti i zbog usredotočenja na hitnije probleme. To što se Obama nije pojavio na summitu SAD-a i EU-a u Washingtonu u veljači 2010. ocijenjeno je kao znak oštrog prijekora - promatrači su zaključili da to podcrtava Obamine međunarodne prioritete u rješavanju sigurnosnih izazova te da oni nadilaze transatlantske odnose. Vjerojatno je glavni uzrok razočaranja EU-a Obamom njegovo ukazivanje na stalnu slabost i podjele unutar Unije kad je riječ o vanjskoj i sigurnosnoj politici. Bruxelles, Berlin i Pariz ne mogu se više izgovarati na Busha zbog svoje neaktivnosti, ali nesvjesno okrivljuju Obamu zato što ukazuje na njihovu nedosljednost.

Uobičajene izjave o zajedničkim vrijednostima i interesima zvuče sve više i više šuplje jer se čini da nema više stvarnog poticaja i potrebe za transatlantskim savezništvom. EU treba trijezno prevrednovati svoju globalnu ulogu. Mnogi američki analitičari zaključili su da Unija uživa poštovanje zbog svojih demokratskih normi, podijeljenog suvreniteta, unutarnje stabilnosti, relativnog napretka i trgovinskog potencijala, ali sebe više ne vidi kao novu veliku silu.

OBAMINI DUŽNOSNICI frustrirani su time što su gotovo sve vlade EU-a zaokupljene unutarnjim političkim i ekonomskim zbivanjima te nemaju volje za veću globalnu ulogu, podržati SAD i uspješnije iskoristiti svoje bitne resurse. Najbolji primjer je to da je većina europskih zemalja odbila povećati svoje vojne doprinose u borbi proiv pobunjenika u Afganistanu. Nekoliko je država čak i prosvjedovalo kako bi ograničilo područja na kojima se njihove trupe mogu rasporediti i u kakve se se sve misije mogu povesti te time potkopalo fleksibilnost i djelotvornost savezničkih operacija. Washington je uvjeren da vođe EU-a nemaju snagu volje, da se više posvećuju proceduri nego biti stvari, te da poduzimaju premalo inicijativa u vanjskoj politici. Izbor Hermana Van Rompuya za novog predsjednika Europskog vijeća i Catherine Ashton za visoku predstavnicu Unije za vanjsku i sigurnosnu politiku pokazuje da članice EU-a više vole ljude koji strpljivo postižu konsenzus nego jake i karizmatične lidere. Lisabonski ugovor isprva je pozdravljen u Washingtonu kao mehanizam koji će pojačati ulogu Europe u svjetskim zbivanjima te konkretizirati partnerstvo s SAD-om. Međutim, pokazuje se da će potrajati godinama prije nego što se taj ugovor počne primjenjivati. To je u Washigtonu stvorilo još veću zbunjenost jer nije jasno tko će biti zadužen za vanjsku politiku EU-a, do koje će se mjere primjenjivati načelo konsenzusa i hoće li nacionalne vlade umanjivati njegovu važnost. Sam je ugovor samo prekrio velike razlike između članica EU-a oko vanjske politike i sigurnosnih ciljeva.

U govoru u Strasbourgu u travnju 2009. predsjednik Obama dao je jasno do znanja da Europa nije nužna Americi, ali da je SAD nužan Europi, napose kao jamac sigurnosti. Takva snažna poruka naglašava dva sržna načela sadašnje administracije. Prvo, transatlantski odnosi ocjenjivat će se ponajprije prema doprinosima specifičnima sigurnosnim izazovima svake pojedine države i EU-a kao cjeline. I drugo, više neće biti nikakvih posebnih bilateralnih transatlantskih odnosa, nego se očekuje ravnoteža država EU-a kako bi se postiglo partnerstvo s Washingtonom, usredotočeno na svako pojedino pitanje. Neki analitičari koji su zabrinuti zbog trenutačnih zastoja u odnosima preko Atlantika vjeruju da je potrebna nova paradigma jer zaklinjanja o zauzimanju za slobodu, demokraciju, jednistvo i napredak više ne mogu uvjeriti i motivirati ni javnost ni političko vodstvo. Međutim, ostaje pitanje koji će biti sadržaj nove paradigme i nove vizije te hoće li nadahnuti Amerikance i Europljane da rade zajedno na postizanju zajedničkog cilja. Prvo će biti potrebno odrediti konkretne zaokružene ciljeve koje dijele saveznici, a tek onda ustanoviti strategiju za njihovo postizanje. Proces koji nema svrhu demoralizira, dugotrajan je i na kraju krajeva beskoristan. Zaštita klime, fiskalna reforma, gospodarski oporavak, ušteda energije, borba protiv terorizma ili gusarstva ne izazivaju široko oduševljenje ni na jednoj strani Atlantika.

POSVE JE MOGUĆE da se veliki ideali kao što su oslobađanje, uvođenje demokracije i međunarodnog zajedništva javljaju tek svakih nekoliko naraštaja pa je možda riječ tek o jednoj fazi za koju treba drukčije rješenje. Veliki ciljevi i paradigme obično služe da se izgrade ili prošire temeljne strukture koje će koristiti cijelom savezu ili da odvrate i riješe krize koje savezu prijete. Iako je europski projekt nedovršen i opterećen problemima, u budućnosti neće sigurnost ni povećati ni smanjiti ne iziskujući dublji američki angažman.

Vezane vijesti

Kad Rusija postane Libija

Kad Rusija postane Libija

Utjecaji društvene revolucije na Bliskom istoku prije ili poslije doseći će granice autoritarnog pojasa oko bivšeg Sovjetskog Saveza. No kao i u… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika