Na brdovitom Balkanu - ništa novog. Tim bi se riječima najjednostavnije mogla opisati prepirka uoči 15. obljetnice vojno-redarstvene akcije 'Oluja'. Samo treba vratiti film godinu ili dvije unazad i shvatiti kako se u glavama političara na ovim prostorima nije promijenilo apsolutno ništa.

Boris Tadić i dalje trubi o tome kako je 'Oluja' "zločin koji se ne smije ponoviti" i u svom uredu prima ljude koji još nisu prežalili, ali, što je još gore, niti odustali od ideje SAO Krajine, a hrvatski mu kolege odgovaraju isto kao što su to činili i lani.

Istina je, možda očekujemo previše jer niti Tadić, niti Josipović, a niti Jadranka Kosor nemaju previše manevarskog prostora. Ova tema je još uvijek prebolna i svaka izgovorena riječ ima posebnu težinu.

Vrlo je teško za povjerovat da će srbijanski predsjednik, ma kako se on zvao, u bliskoj budućnosti priznati kako Hrvatska nije imala izbora i kako je 'Oluja' doista bila legitimna vojna akcija. Razlog je više nego jasan, situacija u susjednoj nam državi je još uvijek takva da bi se taj predsjednik istog trenutka mogao pozdraviti sa svojom političkom karijerom.

Ono što treba zabrinajvati je ponašanje hrvatskog političkog vrha i to ne u dijelu koji se tiče njihovog dugogodišnjeg prepucavanja s Borisom Tadićem, već u odnosu prema onima koji su doprinjeli da Hrvatska iz tog rata izađe kao cjelovita i nezavisna država.

Pri tome ne mislimo na generale koji su Haagu, niti na posljednja prepucavanja o tome zaslužuje li ili ne Gojko Šušak aveniju u glavnom gradu. Mislimo na odnos prema običnim vojnicima, onoj velikoj većini koja je pošteno odradila svoj posao, a nakon toga ostala zaboravljena od države za koju se borila.

Posljednji i vjerojatno najbolji primjer toga je prvi hrvatski redarstvenik i prvi ratni zapovjednik antiterorističke postrojbe Vojne policije Ljubomir Ljubičić. Čovjek, za kojeg nitko od nas do jučer nije čuo, našao se u središtu pažnje nakon što se saznalo da njegovoj obitelji prijeti deložacija iz stana od 29 kvadrata u kojem živi posljednjih dvadesetak godina.

Ljubičić se već neko vrijeme bori protiv deložacije te je molio za pomoć gotovo sve državne institucije. No odgovora nije bilo. Zaboravljen od države za koju se borio, s mirovinom od nekih 3000 kuna i suprugom na burzi rada, Ljubičić se obratio novinama. Dan prije 15. obljetnice Oluje trebao je biti deložiran i izbačen iz stana u koji je uložio 200 tisuća kuna.

I onda se kao tobožnji spasitelj pojavio Tomislav Karamarko. Ministar unutarnjih poslova stopirao je deložaciju i Ljubičić će sa suprugom i svoje četvero djece još neko vrijeme ostati u svojih 29 kvadrata. Pitanje je do kada jer nakon što se svijetla velebne proslave u Kninu ugase i nakon što svi još jednom zaborave na one koji su tu proslavu i omogućili, Ljubičić će ponovno biti prepušten sebi i (ne)milosti pravosuđa.

Problem je u tome što slučajeva poput ovog ima na stotine, ako ne i tisuće. Branitelja koji su naponu snage umirovljeni te su prepušteni da s nekoliko tisuća kuna prehranjuju svoje obitelji. U danima uoči i nekoliko dana nakon obljetnice 'Oluje', svim političarima, bilo na vlasti ili u oporbi, puna su usta hvale za branitelje, a kada se svijetla pozornice ugase sve se vraća u 'normalu' i branitelji za političare ostaju oni s kojima se lijepo slikati kada ustreba.

Preostalih 360 dana u godini neka se snalaze sami, ionako su bili dovoljno naivni da vjeruju kako će od države za koju su se borili barem nešto dobiti zauzvrat.