Objavljeno u Nacionalu br. 769, 2010-08-10

Autor: Renato Baretić

Nacionalna klasa

Kosor ih nije voljela

Vlast spaja ergele i objedinjava bolnice kao štih-probu za ukidanje kotara, općina, gradova, pa možda i poneke županije. U državnoj i lokalnoj upravi te u državnim poduzećima radi trećina zaposlenih – bit će tu ritanja!

Renato BaretićRenato BaretićKada se Braca devetnaeste vrno s dalekog fronta, di soldat je bio” – tako počinje prekrasna Balaševićeva pjesma s refrenom “Ej, žao mi konja...”. Te iste 1919., kad se Braca vrno iz poražene austrougarske vojske, kaže internet, osnovana je ergela (nije baš tada, nego dvadesetak godina kasnije, ali to vam je priča slična “Dinamovoj” tisućljetnosti, pa proguglajte samo ako vas baš jako zanima) u Lipiku. A još dvadesetak godina kasnije u nedalekom je Pakracu rođena Jadranka Kosor, buduća predsjednica hrvatske vlade koja je 2010. donijela odluku da se lipičkoj ergeli administrativno, radi razumnih proračunskih ušteda, pripoji ona đakovačka, premda je ova potonja dobrih četiristotinjak godina starija od lipičke. Lipik je ljupki gradić u kojemu sam bio samo jednom, ‘93., dok su pobunjeni Srbi još stražarili po grmlju uokolo razrušenog lječilišnog centra, ali to sad nije važno. Važno je to da je Lipik ljupki gradić iz kojeg zadnjih dana nismo čuli ni riječ komentara na Vladinu i premijerkinu odluku o pripajanju đakovačke ergele. Niti slave, nit se žale, njih kao da sve to uopće ne interesira.


ĐAKOVČANI PAK demonstriraju i prijete sve većim prosvjedima, premda je i zadnjem konju tamo jasno da nijedno grlo neće biti odvedeno u Lipik, jer se, jednostavno, radi o administrativnom spajanju dviju srodnih organizacija, o nečemu sličnom onome što u svom resoru s konjušnicama, pardon, bolnicama, radi ministar Milinović... Premijerka Đakovčanima sa sinjskog alkarskog trkališta poručuje da ne razumije to što oni ne razumiju da će svi đakovački pastusi, kobile i ždrebad ostati u Đakovu, samo će uprava biti u Lipiku. Premijerka se pritom, naravno, pravi da ne razumije to da su konji, ma kako lijepi bili, najmanje bitna stavka u cijeloj toj priči i da je stvar – kao uvijek, kao svuda! – samo u kontroli nad novcem. Neki među Đakovčanima, jednostavno, ne žele da im neki među Lipičanima sad odjednom, preko noći, počnu nadzirati sav onaj novac, sve one dotacije i poticaje, koje su do jučer dobivali izravno od države i raspolagali njime o svom poslu, bez ičijeg uplitanja. Ipak, uspjeli su s nekoliko vještih patetičnih (ali i sasvim logičnih, mora se priznati) parola mobilizirati tisuće ljudi, Đakovčana i inih, na svoj prosvjed (uzgred – kudikamo masovniji, glasniji i emotivniji od onoga zbog neviđene i još nerazjašnjene pljačke žita iz “Đakovčanke”!).

DRUGIM RIJEČIMA – ljudi su se mahom pobunili bez ikakva posebnog osobnog interesa, osim emocija i nekog nejasnog, fluidnog odnosa prema dugoj tradiciji svoga zavičaja. I u tome su, barem meni, vrlo slični prosvjednicima iz Varšavske: boje se obezličavanja svojeg identiteta, ne žele da nešto što je uistinu opće dobro (kako kaže ona srpska reklama za pivo: “Svetsko – a naše!”) bude istrgnuto iz njihovoga kolektivnog sentimenta i načina života, pa potezom pera predano u tko zna čije ruke. “Varšavci” su se prvo bunili protiv rušenja Vidrićeve rodne kuće (ja bih, da sam u Zagrebu, bio uz njih više zbog rušenja kina “Zagreb”, ono mi je ipak dalo mnogo više nego Vidrićeva poezija) a potom zbog kompanjonskog pretvaranja pješačke zone u prometnu. Đakovčani se pak bune zbog svojih konja, sivkastih ljepotana koje im nitko neće oduzeti – ljudi to znaju, ali svejedno ih nešto boli. Baš kao što i Zagrepčani žele da im grad bude ljepši i da dobiju podzemnu garažu u centru, ali ih svejedno boli dok gledaju kako im dva-tri mutikaše otimaju javni prostor i pretvaraju ga u privatni. I to gdje – točno ispod brončane guzice Tina Ujevića, autora pjesničke zbirke “Auto na korzu”! Boli, brate, gdje neće boljeti...

ĐAKOVČANI PROSVJEDUJU, vlast se pravi da ih ne razumije (“Kosor ih nije voljela”, parafrazira Šovu jedan moj lega), a Lipičani svojom glasnom šutnjom kao da poručuju ono sad već poslovično: “Neka institucije rade svoj posao.” Zvuči poznato? Stoga i ovu pobunu, poput one iz Varšavske, treba promatrati (i) kao metonimiju bunta protiv nečega mnogo šireg i opasnijeg nego što je puko administrativno objedinjavanje dviju tvrtki (državnih!) koje se bave istim poslom. I nije stvar samo u tome što je, prilično nelogično, đakovačka ergela pridružena lipičkoj, umjesto da – kad ih se već objedinjava – bude obrnuto. U đakovačkoj “konjičkoj buni” sasvim je sigurno upisana i poruka, otprilike: “Ako već želite srezati proračunske troškove, uhvatite se ozbiljnog posla, umjesto da se bavite pizdarijama!”

A VLAST SE BAVI pizdarijama jer sluti što je čeka ako se doista uhvati ozbiljnog posla. Konjski drek u koji je sad zagazila s obje cipele mačji je kašalj prema govnima u kojima bi se našla kad bi stvarno (dakle - ozbiljno i odlučno) krenula racionalizirati troškove države. Spajanje ergela, kao i objedinjavanje bolnica ili ukidanje sudova i državnih agencija za istraživanje ruda i gubljenje vremena, zato možemo gledati i kao štih-probu za neke znatno ambicioznije projekte, poput ukidanja kotara, općina, gradova, pa možda i poneke županije.

SUDEĆI PREMA dosadašnjim rezultatima te probe – na njoj će se i stati. Jer jedna šestina svih zaposlenih u Hrvatskoj (16,9 posto) radi u državnoj ili lokalnoj upravi. A pridružimo li im i ostale iz javnoga sektora i državnih poduzeća, dolazimo do 29,46 posto (cijela trećina!) ukupnoga broja svih punitelja državnog proračuna RH! I, da stvar bude zanimljivija, upravo bi oni (jer - tko će drugi?!) trebali provoditi tu racionalizaciju troškova u djelo i, da se vratimo na konje, počistiti te Augijeve štale. Bit će tu ritanja...

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika