Damir NovotnyNastavi li se trend pada industrijske proizvodnje u trećem tromjesečju, ovogodišnji bruto domaći proizvod sigurno će biti niži za više od 2 posto u odnosu na prošlogodišnji. Hrvatsko gospodarstvo nastavlja slobodni pad sve dok se ne uspostavi ekonomska ravnoteža na razini poslovnih aktivnosti i zaposlenosti iz 2006. Odgovornost kreatora ekonomskih politika je ogromna, možemo reći povijesna, jer postoji velika vjerojatnost propuštanja mogućnosti pokretanja novog ciklusa održivog ekonomskog rasta u kontekstu ulaska u EU. Dugogodišnja stagnacija postaje tako izvjesna opcija.

DOMAĆA PODUZEĆA u pravilu nisu u stanju stvarati nove vrijednosti na međunarodnom tržištu, pa tako ni akumulirati kapital za nove investicije. Bez novih investicija, posebice u industrijskom segmentu realnog sektora, neće biti moguće povećati produktivnost i konkurentnost te kreirati nova radna mjesta. Gospodarski rast neće se moći temeljiti na domaćoj agregatnoj potražnji i prekomjernim (često izrazito neproduktivnim) javnim investicijama. Slučaj Grčke pokazao je da samo članstvo u EU ne donosi automatizam ekonomskog rasta. Potrebne su potpuno nove Vladine politike, kombinacija državnih fiskalnih poticaja i jačanja tržišne ekonomije. Zadnja i najsnažnija u nizu ekonomskih kriza od velike depresije 30-ih promijenila je arhitekturu globalne ekonomije. Ništa neće biti kao što je bilo. Europa će unatoč ekonomskoj snazi morati poduzeti posebne napore kako bi ostala svjetska regija s propulzivnim gospodarstvom. Pri tome će ekonomskoteorijske podjele na klasični i kejnzijanski pristup biti potpuno neprimjerene. Nema nikakve dvojbe o tome ima li hrvatsko gospodarstvo potencijale za ekonomski rast. Možemo slobodno govoriti o mogućim stopama gospodarskog rasta između 4 i 6 posto godišnje. Ne radi se samo o renti položaja, koja je dosad bila glavni pokretač u sektoru usluga, nego i o nizu komparativnih prednosti.

Te se prednosti, međutim, moraju transformirati u konkurentsku sposobnost ne samo na regionalnom nego prije svega na globaliziranom međunarodnom tržištu. Za razvoj međunarodne tržišne pozicije i internacionalizaciju poslovanja, bez koje je nezamisliv opstanak, hrvatskim poduzećima nedostaje prije svega kapital. Na žalost, za razliku od poduzeća u drugim tranzicijskim zemljama srednje i istočne Europe, hrvatska poduzeća pokazuju malu sposobnost akumuliranja kapitala. U kratkom roku taj je nedostatak prikrivalo zaduživanje kod financijskog sektora, ali u budućnosti bez kapitala neće biti moguće osigurati ekonomski rast. Izvorište ovog problema nalazi se u nedovršenoj tranziciji i vrlo snažnom otporu prema razvoju slobodne tržišne ekonomije. Vlada dakle mora svojim politikama i svi raspoloživim instrumentima poticati i ohrabrivati mobilizaciju (domaćeg i međunarodnog) kapitala prema investicijama u hrvatskom industrijskom sektoru. Nastavak dosadašnjih Vladinih politika, koje obilježava dominacija ekonomskog nacionalizma i pragmatičnog populizma, neodrživ je. Ne samo zbog ulaska u EU nego prije svega zbog potrebe pokretanja ekonomskog rasta, nužno je beskompromisno nastaviti s tržišnim reformama i jačanjem suvremene tržišne infrastrukture. Također je potrebno reformirati javni sektor, koji mora povećati učinkovitost i kvalitetu javnih usluga.

ALI SVE TO NEĆE BITI DOVOLJNO za privlačenje kapitala i pokretanje investicijskog ciklusa. Nisko porezno opterećenje korporativnih i individualnih dohodaka neće privući ulagače. Bez novih industrijskih i fiskalnih politika ni domaća, a posebno ne međunarodna poduzeća neće investirati na hrvatskom tržištu. Pri tome Vladine subvencije investicija ne mogu biti simbolične nego vrlo snažne, kako bi poduzeća mogla akumulirati dovoljnu razinu kapitala nužnog za dostizanje globalne razine produktivnosti. Hrvatska vlada dakle mora novcem iz državnog proračuna subvencionirati privatne investicije. Međunarodni investitori očekuju subvencije između 40 i 60 posto visine ulaganja, jer toliko mogu postići u, primjerice, Rumunjskoj ili Srbiji. Novac za fiskalne poticaje investicija neće se moći pronalaziti u dodatnom Vladinu zaduživanju. Javni dug već je dosegnuo kritičnu razinu od 55 posto bruto domaćeg proizvoda i nastavlja trend rasta. No cilj mora biti relativno snižavanje javnog duga. Prostor za nove industrijske politike i fiskalne poticaje industrijskih ulaganja može se pronaći u postojećem fiskalnom kapacitetu, smanjivanjem socijalnih transfera i neproduktivnih subvencija.

FINANCIJSKI POTENCIJAL koji bi bio usmjeren ne samo na poticanju ulaganja nego i na snižavanje javnog duga, također se može osloboditi nastavkom privatizacije i prodajom izgrađenih infrastrukturnih i javnih objekata. Vlada nastoji privatizirati manjinske udjele u poduzećima, što će, naravno, biti vrlo teško i financijski učinci bit će izrazito skromni. Na pitanja o mogućoj privatizaciji HEP-a, javne kompanije koja drži elektroenergetski monopol, iz Vladinih krugova lakonski odgovaraju da takvih planova nema. Ulazak u EU znači i potpunu liberalizaciju tržišta električne energije, ali i drugih javnih usluga. HEP, kao i sva duga javna poduzeća, mora proći poslovnu transformaciju i pripremiti se za otvaranje tržišta, a to neće biti moguće bez uključivanja privatnog kapitala. Privatizacija dijela zdravstvenih i obrazovnih kapaciteta te uvođenje konkurencije javnog i privatnog sektora također je nužno. Potpuno je realistična i privatizacija prometne infrastrukture. Kroz nastavak privatizacije, koji je ne samo neizbježan nego i nužno potreban za povećavanje efikasnosti nacionalne ekonomije, mogu se ostvariti vrlo veliki prihodi javnog sektora. Za razliku od dosadašnjih Vladinih politika, kojima su se privatizacijski prihodi usmjeravali u socijalnu potrošnju i infrastrukturne investicije, budući prihodi iz privatizacije javne imovine moraju se iskoristiti za poticanje rasta realnog sektora hrvatskog gospodarstva.