Prošloga su petka i Večernji i Jutarnji imali na naslovnici izjave teologa i svećenika o tome kako su za katastrofalne posljedice HDZ-ove vladavine krivi komunisti koji su se onamo infiltrirali, Butković je na to napao Glas Koncila tvrdeći da su jedini komunisti zapravo na Kaptolu, a zbrku je upotpunio Zdravko Tomac u Dnevniku 3 gdje je branio Crkvu citirajući Bozanića na isti način na koji je nekada citirao Marxa.

Ja, sa svoje strane, ove vruće ljetne dane kratim čitanjem Knjige Postanka pa sam iznova pročitao zgodu o Babilonskoj kuli. Neobičan je taj Babilon: pojavljuje se na početku Biblije kao mjesto u kojem je čovjek poželio postati kao Bog, Babilon je tijekom čitave Biblije mjesto ropstva, a na kraju Biblije pojavljuje se kao utjelovljenje zla. Babilon je, na neki način, metafora za svijet. Jer svijet je stvoren savršen, ali čovjek je u njega unio nered; u početku je svijet bio dobar, ali sada su u nj prodrli bolest, smrt i zlo; svijet je stvorio Bog, ali njime vlada Đavao; čovjek je dužan unapređivati svijet, jer će se i svijet na kraju vremena preobraziti, ali ne smije mu pripadati.

Ta jednostavna istina - da živimo u Babilonu - javlja se u mnogim pjesmama, da spomenem samo Jennifer Gad, Boba Marleyja i Leonarda Cohena. Babilon je dakako fascinantan, metropola puna mogućnosti, zabave i zadivljujućih tehničkih dostignuća koja čovjeka pretvaraju u Boga. Ali Babilon je istovremeno mjesto zbrke, nesporazuma i slabosti, mjesto čija je sudbina već zapečaćena, s kojim će propasti i svi njegovi stanovnici.

Ukratko, ma koliko se uzrujavali oko urbanističkog uređenja Babilona, predstojećih izbora u Babilonu i BDP-a Babilona, mislim da, na koncu konca, to ne treba previše ozbiljno shvaćati. Pravi problem je negdje dublje.