Objavljeno u Nacionalu br. 770, 2010-08-17

Autor: Renato Baretić

Nijedna hrvatska vlada ne želi podići novac s ceste

Da se od Spomen-doma u Kumrovcu napravi turistička atrakcija, da se vojarne daju u koncesiju i da se naplate kazne debilima koji voze 250 na autocesti – bilo bi više novca za 'socijalno najugroženije'

Renato BaretićRenato BaretićPo ne znam koji put u ovih dvadeset godina gledam na televiziji prilog o tome kako u Kumrovcu propadaju zgrade bivše “Političke škole” i Spomen-doma. Po ne znam koji put u ovih dvadeset godina gledam na televiziji i čitam u novinama kako propadaju puste napuštene kasarne JNA... Po ne znam koji put u ovih dvadeset godina (ajde dobro, nije dvadeset, ali dođe na isto) iznova gledam i čitam vijesti o nekakvom novom debilu, jednom jedinom, koji je autocestom vozio cirka dvjestopedeset na sat, pa su ga uhvatili presretači... I, naravno, po ne znam koji put u ovih dvadeset godina slušam, gledam i čitam kako Vlada poručuje da će se u primjeni novih mjera štednje paziti na “socijalno najugroženije”, najavljujući u isto vrijeme rezanje mirovina i rodiljnih naknada, kao da su penzići i rodilje svi redom rođeni u nekoj od onih 200 legendarnih Tuđmanovih obitelji...


Pretjerano oduzimanje na krivoj strani i premalo uzimanje na pravoj, to je konstanta svih hrvatskih vladara u zadnja dva desetljeća. Dovraga, pa zar je tako teško privesti nekakvoj svrsi sve te prazne vojarne, ili ih barem dati u koncesiju na trideset godina nekome tko ima ideju što bi s njima, pa usrkati koju kunu u državni proračun? Ukurac, pa zar je toliko komplicirano prodati ili koncesionirati one sramotno devastirane čvrste zgradurine u Kumrovcu (a interesenti, znam to dobro i odavno, postoje i redaju se pa odustaju skoro od samog početka devedesetih!) i tako priskrbiti još koju kunu za umirovljenike i rodilje, možda čak i za “socijalno najugroženije”? Zar je zbilja nemoguće, pored svih tih navodno prekobrojnih policajaca, osigurati poštivanje svih prometnih propisa i striktno, bez milosti i popusta, kažnjavanje svakoga prekršitelja? Ej, pa samo u mojoj ulici dalo bi se proračunu dnevno priskrbiti cirka desetak tisuća kuna, a pomnožimo li to sa sto (razumno procijenjen broj dana nužnih da se Splićani naviknu na poštivanje propisa u toj ulici) dobit ćemo svotu koja znatno premašuje kvartalni iznos što u proračun, kroz PDV i ostale poreze, stiže iz bilo koje turistički atraktivnije ulice ili rive u Hrvatskoj! A ulica poput moje u Splitu je barem pedeset, ostale gradove (plus autoceste i ina poprišta kojekakvih prekršaja) da ni ne spominjem.

U čemu je stvar? Zašto nijedna od dosad vladajućih ekipa nije iskoristila nijednu od tih mogućnosti? Mislim – nitko tu ne bi dobio otkaz niti bi se ijedan sindikat ili ikoja oporbena stranka digli protiv razumnog iskorištavanja mrtvih kapitala ili inzistiranja na dosljednom poštivanju zakona, donijetih u Saboru! Prema tome: stvar je jednostavna da jednostavnija ne može biti, ali sve ipak ostaje kako je i bilo, kao da ni Šuker ni Crkvenac niti Škegro (ima ih još, znam, ali tko više pamti sva ta bezimena prezimena) nisu shvatili gdje ima čiste, poštene i lake love za državu, za sve naše penziće i rodilje, za seljake i male poduzetnike, za nezaposlene, za besplatno školovanje i studiranje, za... Dvadeset godina nije nam bilo dovoljno da od Tita napravimo brend, barem u onoj mjeri u kojoj su to lukavi, tihi Kinezi napravili s Mao Ce Tungom: na samom središtu Tiananmena, stotinjak koraka od mjesta gdje je onaj hrabri dečko stao pred tenk, proljetos sam, nakon napornoga cjenkanja, za četrdeset kuna kupio dva ručna sata s Maom koji odbrojava sekunde mašući čvrstom rukom. Ce Tungov mauzolej, točno nasuprot carskom Zabranjenom gradu, i danas izgleda kao potkraj sedamdesetih, ulaznicu za njega i dalje je teže dobiti nego onu za privatni koncert Rolling Stonesa, a lik Vođe revolucije iskorištava se gdje god se može.

U ogromnoj robnoj kući kupio sam majicu kojoj na leđima piše “ObaMao”, a sprijeda je onaj znani Maov portret u uniformi s kačketom, ali mu je lice zamijenjeno Obaminim, i to – posve bijelim. Može se, znači, s Maom sad već i zajebavati, samo nek se trži... Nisam bio u Maovom rodnom selu, ali siguran sam da i tamo itekako mlate pare, i selo i država, koristeći lik i djelo jedne od globalno najzapamćenijih ikona prošlog stoljeća. Nekima je bio dobrotvor i mudrac, drugima zločinac i idiot, ali danas svi skupa zarađuju na svemu što nosi njegovo ime ili lice. Dvadeset godina nije nam bilo dovoljno da iz bivših kasarni napravimo išta suvislo, a kad smo i probali (studentski kampus u novozagrebačkoj Maršalki, recimo) i to je prdnulo u rosu. Dvadeset godina nama je premalo da primirimo sve ove divljake koji ljeti mahnitaju po moru na svojim plovećim zvijerima čija konjaža daleko premašuje kvocijent kormilarove inteligencije. Dva desetljeća Hrvatima su nedovoljna da, unatoč milijunskim investicijama u nove policijske aute i inu opremu, vrate iole ozbiljniji dio uloženog novca kroz ozbiljnu i strogu kontrolu prometa. A ni pola stoljeća, siguran sam, neće biti dovoljno da nam iz dupeta u glavu dospije ideja da se u onim kumrovečkim zgradurinama, sjajnim arhitektonskim monumentima (i mementima) socijalističkog funkcionalizma, otvori, recimo, Muzej Pokreta nesvrstanih i Muzej SFRJ. Ne zbog nekakve nostalgije, nego naprosto radi para koje se na toj nostalgiji dadu zaraditi, eda bismo ih mogli podijeliti “socijalno najugroženijima”. A ni sto godina, bojim se, Hrvatima, pogotovo onima na vlasti, neće biti dostatno da shvate koliko novca leži na cesti (u nekim slučajevima čak i doslovno!) i da je potrebno samo sagnuti se i podići ga. Ali pretežak je to rad za uspravne i ponosite Hrvate, oni se radije presamićuju u struku, nagužuju i zadužuju!

Zato ni u 22. stoljeću nećemo imati besplatne udžbenike ni studije, niti ijednu drugu stečevinu zapadnoga civilizacijskoga kruga. Imat ćemo, kao i danas, samo sunce, more, Alku, ribarske večeri, zastrašujući deficit, relativno čistu vodu i ustaško-četničko-partizanske društvene igre. Svi osim, naravno, “socijalno najugroženijih”. Oni će i tada biti pod zaštitom vlade, pod uvjetom da nisu u mirovini ili drugom stanju.

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika