Vedrana RudanNedavno je u Zagrebu u endehazijskoj maniri skupini građana zabranjeno kretanje Varšavskom ulicom. Zagrepčani zbog toga nisu izašli na ulice, ni ostala se hrvatska sela nisu uznemirila. Jebeš purgere i Varšavsku. Kad sam ja bila mlada, daleke šezdeset i osme, svijet je bio drugačiji. Moji vršnjaci i ja vjerovali smo kako je i Vijetnam naš problem, moramo ga podržati u borbi protiv Zla obučenog u zvjezdice i trakice. Valjali smo se ulicama gradova i vrištali, dolje Amerika! Danas smo mi sami postali Vijetnam, a svi, baš svi u Hrvatskoj šute. Zašto se ponašamo poput teladi pred električnim batom? Ne damo Split, ne damo Split, ne damo Split, morali bismo urlati mi i naša djeca. Muk i mrak.

Ne znamo da će nam se uskoro u Splitu ukazati NATO u svoj svojoj raskošnoj strahoti. U njega će uplovljavati američki ratni brodovi iz Perzijskog zaljeva, Splićani će u luci s njih ispirati čestice osiromašenog urana, brodovi će zatim otploviti čisti u Ameriku. Rusu Železnjaku, većinskom vlasniku Luke Split, ostat će lova, odraslim Splićanima svi mogući rakovi, dječici leukemija. Mala digresija. Prisjetite se, baš smo uživali kad su padale bombe na Beograd. Ameri su Srbima objašnjavali da njihove pametne bombe razaraju samo zgrade, nema šanse da pogine kakvo dijete, starčić ili, ne daj bože, mačkica. I nas Hrvate veselilo je što se samo zgrade ruše. Nitko ne voli na ekranu gledati raskomadanu dječicu. Danas ta djeca, kojoj su pametne bombe poštedjele život, umiru od raka.

Do 1998. godine na 1000 stanovnika Srbije od leukemije je obolijevalo jedno dijete, danas ih oboljeva 10-15. Osiromašeni uran koristi se zato što probija najdeblje oplate tenkova i najšire betonske zidine, i još je jeftin, truje i zrači. Kad bomba eksplodira, sruši zid, ali u zrak, zemlju i vodu šalje otrov koji razara bubrege, jetru, slezenu... Koristio se u Iraku, Srbiji, na Kosovu, u Afganistanu i Libanonu. Na Kosovu ima 100 lokacija koje su kontaminirane osiromašenim uranom, ni jedna nije očišćena. Amerika je Kosovu dala samostalnost, ali i smrt. Da se previše ne vesele. Ni mi Hrvati, iako pošteđeni NATO bombardiranja, ne bismo trebali biti mirni. Nitko nikad nije rekao koliko su saveznički zrakoplovi, nakon bombardiranja Srbije, u Jadransko more ispustili projektila. Piloti su se bojali eksplozije prilikom slijetanja u zračnu luku Aviano. Talijanski ribari pitali su svoje političare kako će osiromašeni uran djelovati na jadransko podmorje.

Rekli su im ono što će naši političari reći Splićanima: radioaktivna prašina nije opasna, nije istina da truje, nije istina da zrači nekoliko tisuća godina, nije istina da će Splićani crkavati od raka a dječica od leukemije, nije istina da je NATO došao u Hrvatsku da bi je pretvorio u deponij nuklearnog smeća, NATO je ovdje da bi nas branio od Srba. Čudno. NATO nas je već obranio od Srba, crkavaju od raka poput muha. Da nam Srbija nije tako blizu, a otrovna prašina tako nepredvidljiva, mogli bismo veselo trljati ruke. Ovako, kako veselo trljati ruke kontaminirane osiromašenim uranom?

Žao mi je Splita. Tamo su mi prijatelji, čak i kumovi. Da je samo Split u igri, možda i ne bi trebalo dizati frku. Splićani ne vole Dinamo, imaju zločestu Torcidu, vole Svetoga Duju, a mi Riječani Majku Božju Trsatsku... Velike su to razlike. Na žalost, kontaminiranu prašinu vjetar nosi i raznosi, pranje američkih zagađenih tenkova u splitskoj luci nahranit će rakove i u tijelima onih koji ne navijaju za Hajduk. Tko je kriv? Davne 1962. godine Tito je u budućem pokojnom Splitu rekao: “Komunisti su zaboravili na interes šire zajednice.“

Da se digne iz groba, vidio bi da su današnji komunisti na tragu svojih očeva. Prodali su zemlju i prepustili je na milost i nemilost osiromašenom uranu čiju je upotrebu na području pokojne Jugoslavije istraživala gospođa Carla Del Ponte. Usudila se reći da bi zbog ubijanja tim otrovom NATO trebao odgovarati za ratni zločin?! Ženska nije bila normalna. Njen nasljednik bio je mnogo mirniji pa smo iz Haaga čuli kako “ne postoji posebna zabrana korištenja projektila s osiromašenim uranom”.

Svako NATO ubijanje je u skladu sa zakonom, zašto to Karli nitko nije rekao? Vraćam se Srbiji. Iz povjerljivih izvora doznala sam podatak koji još nije nigdje objavljen, beogradski kućni ljubimci se nakon bombardiranja sedam puta češće razbolijevaju od karcinoma. Previše drvim o osiromašenom uranu, koga briga za uran dok premijerka Kosor želi nekakve konje preseliti iz sela A u selo B. Naši ljudi polude tek kad netko konjusinama zaprijeti selidbom. Tada zaista podivljaju, izvezu na ceste traktore i kombajne, deru se i prijete kako će pisati “kraljici Elizabeti”. Kad su konji u pitanju, nije nam problem zaustaviti Hrvatsku, uran koji se raspada tisućama godina i koji će pobiti Split pa krenuti dalje nikoga ne čini nemirnim? Baš nas briga za buduće ćelave glave malih Splićana, baš nas briga za retardiranu djecu koja će se rađati u tom gradu. Pranje američkih ratnih brodova jest, bit će i ostati splitski problem. Šutjet će Varaždin, Čakovec, Lovran, Opatija, šutjet će čak i Split. Uostalom, ćute i Srbi koji već umiru. A svi smo tako blizu i imamo istog neprijatelja. Nama majkama i bakama jedina je utjeha da će naši sinovi i unuci crknuti u Afganistanu, odmah, bez citostatika. A mi... Na rate. Zato jer smo ljudi kojima su i Split i Zagreb i Rijeka tamo daleko. A što nam je blizu? Smrt.