AMNON CARMI snimljen prošlog tjedna u zagrebačkom hotelu Westin gdje se održavao Svjetski kongres medicine i pravaAmnon Carmi, 80-godišnji predsjednik Svjetske organizacije medicinskog prava, sudjelovao je tijekom protekla tri desetljeća u donošenju nekih od najvažnijih međunarodnih zakona vezanih za kloniranje, istraživanja matičnih stanica i umjetnu oplodnju. Vrhunac njegove karijere bio je položaj predsjednika UNESCO-va Odbora za bioetiku, dok je u Izraelu predsjedao odborom koji je prije nekoliko godina dopustio upotrebu eutanazije. Godine 1964. postao je najmlađi sudac u Izraelu, a paralelno je izgradio karijeru u međunarodnim udrugama, i smatra ga se vodećim svjetskim stručnjakom iz bioetike i medicinsko-pravnih problema. Carmi je bio najpoznatiji sudionik Svjetskog kongresa medicinskog prava koji je nedavno u Zagrebu okupio 400 sudionika iz 57 zemalja. Iako skoro nikada ne daje intervjue, pristao je razgovarati za Nacional i objasniti koji su najveći bioetički problemi u svjetskoj medicini.

NACIONAL: Sredinom devedesetih ste bili u skupini vodećih svjetskih pravnika, koji su svjetskim vladama sugerirali zabranu kloniranja ljudi. Je li realna opasnost od kloniranja čovjeka?
Razumije se da ona postoji, uostalom, zbog te opasnosti međunarodno zakonodavstvo zabranjuje kloniranje ljudi. Izuzetak su pojedine države koje omogućavaju kloniranje organa u svrhu liječenja različitih bolesti. Pitanje je kakvi će ti ljudi biti i tjelesno i mentalno ili na koji način će se uklopiti u društvo. Klonirate li prvog čovjeka, otvorili ste put bez povratka u dramatičnim promjenama ljudskog društva.

NACIONAL: Prošlo je više od četvrt stoljeća otkako ste 1984. objavili knjigu o eutanaziji. Što danas mislite o ovom pitanju?
U jednom starom tekstu u kojem sam se bavio eutanazijom citirao sam biblijsku izreku koja kaže „Živi kao kralj i umri kao kralj". Prema židovskoj vjeri, eutanazija je nedopustiva jer moj život ne pripada meni, već pripada bogu. No, pitanje je pripada li bogu naše tijelo u posljednjim danima, satima ili minutama naših života. Tu je i pitanje boli koju trpe ovi ljudi. Koliko je humano puštati ih da pate do posljednjeg trenutka, ako znamo da im, medicina nije u stanju pomoći, izuzev da im prekinemo patnju. Podrazumijeva se da danas živimo u liberalnom društvu u kojem mnogi smatraju da svaki čovjek treba osobno odlučiti kako će živjeti, ali i kako će umrijeti. Za mene jedini intelektualno logičan zaključak glasi: poštujem svačiju odluku da završi život. Ono po čemu se razlikujem od mnogih koji misle na sličan način, jest to što poštujem i stajališta vjernika koji smatraju da njihovi životi pripadaju bogu i odbijaju prihvatiti eutanaziju. Ne možemo mahati našim zastavama liberalizma i individualizma, ako oko nas žive i ljudi koji zbog vjere razmišljaju drugačije.

NACIONAL: Kako ovo pitanje rješavate u Izraelu?
Napravili smo eksperiment po kojem smo jedinstvena država u svijetu. Vlada je prije nekoliko godina osnovala komitet u kojem se nalazilo šezdeset stručnjaka iz četiri područja. Bilo je po 15 vodećih pravnika, liječnika, filozofa i predstavnika vjerskih zajednica koje postoje u Izraelu. Vodio sam pravničku grupu i cijelu godinu smo se sastajali i raspravljali o implikacijama vezanim za pitanje eutanazije. Naposljetku smo pripremili prijedlog Zakona o postupanju s umirućim pacijentima, koji je onda vlada poslala u parlament. Osobno ću podupirati eutanaziju i osobe koje su spremne uzeti pilulu koja bi im prekinula patnju. S druge strane, morali smo uzeti u obzir i psihološku dimenziju jer posao liječnika je liječenje, a ne ubijanje pacijenata, baš kao što ne možete zanemariti mogućnost da se članovi nečije najbliže rodbine suprotstave eutanaziji osobe koju vole.

NACIONAL: Kakvo ste rješenje predložili?
Po novom zakonu eutanazija je dopuštena.

NACIONAL: Bili ste 27 godina sudac. Jeste li se susretali s ovakvim slučajevima?
Na sudačkoj funkciji nisam, ali ja sam predsjednik Bolničkog etičkog komiteta, koji u nekim slučajevima odlučuje o postupanju s pacijentima. Prije godinu dana dobili smo zahtjev da prihvatimo prestanak liječenja neizlječivo bolesnog 70-godišnjeg pacijenta. Bio je to ugledni liječnik i šef odjela u bolnici, ali nažalost, nalazio se u terminalnoj fazi i jasno nam je rekao kako želi umrijeti. Odlučio sam pitati i njegovu ženu, i to je bila jedna od najtežih emotivnih situacija u mojem životu. Pričali smo jako dugo i govorila je da su njih dvoje zajedno već 50 godina i kako se cijeli život poštuju, i onda me pitala kako mogu zahtijevati njezino dopuštenje. Ali tu je bio i njihov sin, koji je cijelo vrijeme slušao i nakon svega rekao majci da će ju mrziti cijeli život ako ne dopusti očevu eutanaziju. Nakon vijećanja, Etički komitet je dao dozvolu, ali bilo je to teško iskustvo.