OBITELJ ŽUVELA u Hvaru je otvorila restoran u kojem provodi svoju poslovnu filozofiju: jeftina hrvatska riba za sveU uvjerenju da se hrane zdravo i da kupuju hrvatsko, na godišnjem će odmoru gosti rado izdvajati velike količine novca za ukusnu ribu. Najkvalitetnija i najskuplja je oborita riba poput škarpine, kovača ili zubaca, kilogram u restoranima košta u prosjeku 400 kuna. Međutim, mnogi bi možda prije takvog troška razmislili dvaput da znaju kako u ljetnoj sezoni u Hrvatskoj ima dovoljno jedino ribe iz uzgoja - orade i brancina, te plave ribe koja nije komercijalizirana ili kvalitetno zastupljena na jelovnicima.

Sva oborita riba visoke kvalitete u Jadranu nije u dovoljnoj količini ni za deset posto potreba, pa se na jelovnicima hrvatskih restorana uglavnom nalazi riba uvezena u svježem i smrznutom stanju iz Afrike, Maroka, Tunisa, Sjedinjenih Država, Senegala, Australije i Islanda. Nju obično dopremaju u Hrvatsku veliki izvoznici ribe, kao što je primjerice tvrtka Žuvela d.o.o. s Hvara. Ova obiteljska tvrtka koju vode braća Joško i Frane Žuvela oboritu ribu iz navedenih zemalja u ljetnim mjesecima dobiva kao kompenzaciju za sitnu bijelu ribu poput mola i trlje, ulovljenu u hrvatskom moru, te na taj način opskrbljuju većinu hrvatskih restorana kojima inače ulov hrvatskih ribara ne bi bio ni približno dovoljan za sve goste.

Sudeći prema riječima Frane Žuvele, 26-godišnjeg menadžera tvrtke Žuvela d.o.o., kao što turisti uglavnom ne znaju što kupuju, tako ni ugostitelji ne znaju kako zaraditi novac: "Hrvatsku sitnu bijelu ribu više cijene Grci ili Talijani od Hrvata, te zato kompletan asortiman ulova izvozimo. Drugim riječima, hrvatsku ribu jedu uglavnom stranci, a Hrvati jedu većinom uvezenu ribu. Nije nam jasna ni matematika ugostitelja koji pretežno nude ribu prve klase, umjesto da ponude pristupačniju svježu i domaću ribu. Prosječan vlasnik restorana na jelovniku ima ribu koja već u nabavi košta 200 kuna, te je prodaje po 400-tinjak kuna kilogram i zaradi sto posto marže. Osim izvozom, obitelj Žuvela bavi se i preradom ribe, njenim soljenjem i konzerviranjem. Međutim, ponovno zbog hrvatskih prilika, tvornicu za preradu ribe obitelj Žuvela nije uspjela smjestiti u Hrvatskoj, nego u Stocu u Bosni i Hercegovini.

"Surađujemo s petnaestak koćarica koje love bijelu i isto toliko plivarica koje love plavu ribu, a uz te naše kooperante ribu nam daju i zadarski brodovi kad nemaju logistiku za veliku količinu ulova. Odlučili smo da dio ribe ide u preradu, ali iako je ovdje bilo tvornica u koje je samo trebalo uložiti, ipak smo izabrali sasvim drugu lokaciju: 2007. godine kupili smo objekat u Stocu u Hercegovini i tamo u jednoj industrijskoj zoni prenamijenili prostor za soljenje sitne plave ribe, prvenstveno inćuna, za poznate kupce i za vanjsko tržište. Posolimo godišnje preko milijun kilograma inćuna koje izvozimo u Italiju, Španjolsku, Grčku, Albaniju, nešto u Francusku i Austriju, a nastojimo i ući u Rusiju", rekao je 23-godišnji Joško Žuvela, koji s tri godine starijim bratom Franom i ocem Josipom vodi posao.

Majka Elija zadužena je za knjigovodstvo, a sestra Anita, iako joj je samo 17 godina, preuzela je većinu brige oko restorana Marinero. Prema riječima Joška Žuvele, Stolac u Hercegovini pokazao se pogodnim mjestom. "Samo je 150 kilometara udaljen od Hvara, a ima i dovoljnu količinu radne snage koja u Dalmaciji ne postoji", rekao je i ustvrdio da iz vlastitog iskustva stekao dojam kako u Hrvatskoj nema nezaposlenosti: "Kad hoćeš naći radnika i pošteno ga platiti, a zahtijevati od njega da pošteno obavi svoj posao, takvi se ljudi nađu jako teško ili nikako. Konkretno, kod nas u hvarskoj luci Vira ljudi dođu raditi, ali već nakon dva ili tri dana odustaju jer nisu navikli na osam sati radog vremena. Svima je ljepše raditi u turizmu nego u tvornici ribe", rekao je Joško Žuvela i otkrio da unatoč solidnoj plaći nisu u Hrvatskoj našli ljude koji će cijelu godinu raditi svoj posao.

"Stanje cijele zemlje može se gledati kroz jedno malo mjesto. Ako uzmemo primjer Hvara - ovdje se žale kako nitko nema posla, a mi na otoku nismo mogli naći nikoga tko bi radio, nego su svi naši zaposlenici iz Sinja, Trilja, Senja i Slavonije. U sezoni nije problem povući neke radnike i studente s kopna, ali tijekom godine bi bilo teško dovesti stotinjak ljudi da sole ribu s nama. U Hvaru koji ima razvijen turizam to je bilo nemoguće, a i cijena radne snage prihvatljivija je u Bosni i Hercegovini nego ovdje. Zato smo tamo smjestili našu tvornicu i čak postali prva tvornica u Bosni i Hercegovini koja je neki proizvod životinjskog porijekla izvezla u zemlje Europske unije", rekao je.