Quentin TarantinoJadan Quentin Tarantino. Na filmski festival u Veneciji došao je kao predsjednik žirija, što za njega nije neobičan posao, prije šest godina bio je predsjednik žirija u Cannesu.

Međutim, dok je u Cannesu bio zaštićen poput ličkog medvjeda, u Veneciji, odnosno na Lidu, ga obožavatelji rastežu na sve strane, potežu ga za rukave, traže fotografiranje s njim, a on, potpuno izgubljen, ne zna na koju bi stranu pobjegao. No, neće mu biti lako ni kao predsjedniku žirija. Prvenstveno zato što se u konkurenciji za Zlatnog lava u petak prikazao film „Somewhere" redateljice Sofie Coppole koja ne samo da je poznata kao kćerka Francisa Forda Coppole već je još poznatija kao redateljica jednog od najboljih filmova proteklog desetljeća „Izgubljeni u prijevodu". Zašto bi Tarantino imao problema s time? Pa zato što su Tarantino i Coppola prije pet godina bili u vezi, pa ako „Somewhere" ne dobije neku nagradu, ispast će da se Tarantino osvećuje bivšoj, a ako dobije nagradu, ispast će da povlađuje bivšoj. Uglavnom, nije lako ovih dana biti Quentin Tarantino.

„Somewhere" je, inače, neka vrsta nastavka filma „Izgubljeni u prijevodu". Dok smo u tom filmu imali glumačku zvijezdu (Bill Murray) koji se usamljen dosađuje u hotelu u Tokiju gdje susreće mladu djevojku (Scarlett Johansson) koja se dosađuje u istom hotelu jer joj je suprug stalno zaposlen, u filmu „Somewhere" ponovno imamo glumačku zvijezdu (Stephen Dorff koji u većem dijelu filma nosi posljednji model naočala Persol, inače sponzora festivala u Veneciji) koji se dosađuje u hotelu Chateau Marmont u Los Angelesu, a život mu se mijenja kada duže vrijeme mora provesti sa svojom 11-godišnjom kćerkom (Elle Fanning).

Natalie PortmanSofia Coppola je na konferenciji za novinare rekla kako je scenarij pisala nakon rođenja djeteta pa je taj događaj utjecao na priču filma. Film je stajao samo osam milijuna dolara a jedan od financijera filma je i talijanska kompanija Medusa, u vlasništvu kompanije Mediaset Silvija Berlusconija. Kada se ime Medusa-Mediaset pojavilo na početku filma, talijanski novinari počeli su zviždati što govori o tome koliko vole Berlusconija. Na sreću, na kraju filma su pljeskali, zajedno sa svim ostalim novinarima, oduševljenima s filmom.

S druge strane, u Veneciji se sumiraju utisci s otvorenja festivala. Naime, već godinama organizatori festivala u Cannesu i Veneciji imaju nepogrešiv njuh za biranje loših filmova koji otvaraju festival. Na sreću, „Black Swan" Darrena Aronofskog sa Natalie Portman je dobio dobre kritike tako da organizatori festivala mogu odahnuti. To im je i onako manji problem. Daleko veći je taj da je Lido veliko gradilište jer se gradi nova dvorana, novi Palazzo del Cinema, što je samo po sebi dobra vijet. Loša je što je nova dvorana trebala biti otvorena slijedeće godine ali su građevinci, kopajući pod zemljom, naišli na neke toksične tvari zbog čega se otvorenje nove dvorane odgađa za 2012. godine. To je službena vijest. Neslužbeno, građevinski lobi ucjenjuje grad Veneciju, traže razne ustupke zbog gradnje dvorane, zbog čega je došlo do zastoja u izgradnji.

'Black Swan'Ako je „Black Swan" kvalitetno otvorio festival, nastavak nije tako kvalitetan. Pogotovo se to odnosi na film Juliana Schnabela „Miral". Schnabel je poznati slikar koji je prije tri godine proglašen za najboljeg redatelja festivala u Cannesu kada je režirao svoj drugi film „The Diving Bell and Butterfly". Kako od jedne slike zaradi više no od jednog filma, kako mi je prije tri godine rekao tijekom intervjua u Cannesu, tako ne režira previše. Film „Miral" je priča o djevojci po imenu Miral (glumi je Frieda Pinto iz „Milijunaša s ulice") u vrijeme izraelsko-palestinskog sukoba. Schnabel, inače Židov, je režirao taj film jer kaže kako vjeruje u mir između Izraela i Palestine, ali ga je kritika optužila da je film previše patetičan. Jedan kolega, izraelski novinar, rekao mi je „zamisli, pa prikazuje nas kao agresore". „Da, zamisli", odgovorio sam mu sarkastično.