Renato BaretićZastavu Republike Hrvatske poželio sam poderati samo jednom: onog dana kad je promoviran njezin novi, današnji dizajn. Razlozi su bili isključivo estetske naravi – predstavljeni Šutejev “zvjerinjak” i “zupčanik”, i kako li ga sve nismo zvali, bio je šaketina u oko i uvreda svakom Hrvatu s iole suvremenim ukusom, bez obzira na stupanj domoljublja. Dobili smo tada zastavu nalik barjaku neke afričke provincije s obnoć proglašenom nezavisnošću (sva pobunjena i udružena plemena moraju biti likovno prikazana!), a nekad genijalni op-artist Šutej dobio je potom još dva zadatka na istom klajnbirgerskom kičastom fonu: dizajn hrvatskih novčanica, i HRD-a i HRK-a, i dizajn one kvazimonarhističke fantazmagorije zvane “zastava predsjednika RH”, koju je, uzgred, izveo kao da radi reklamu za “Barillu” – svejedno, eno je i dan danas na Pantovčaku...

BILO JE TADA, u natječaju za zastavu samostalne Hrvatske, sjajnih prijedloga, duboko impregniranih duhom kraja stoljeća i milenija, modernih interpretacija tradicije, atraktivnih i simpatičnih, ali pobijedio je ukus Franje Tuđmana, čovjeka koji je teatralno polagao zlatnik u zipku domovine i brinuo o koreografiji i kostimografiji zlosretne crvenomundirske garde na Markovu trgu; ukus iskompleksiranog nevježe koji se i danas, na onom svijetu, zacijelo radije druži s Otonom Ivekovićem nego sa svojim partizanskim suborcem i sudrugom Murtićem.

KAKO GOD BILO, Šutej ga je dobro skužio, dignuo ozbiljne pare i ugodno proživio svoje zadnje godine, a nama je ostavio svoja životna djela, ona po kojima će ga Hrvati pamtiti dulje nego po fascinantnim geometrijskim igrarijama iz sedamdesetih, ili po dizajnu Kviska: zastavu, grb, predsjednički barjak i izgled kune... Šteta. Ali okej, razinu demokracije određuje razina zainteresirane većine u zajednici, a ta je većina prihvatila Šutej-Tuđmanove simbole državnosti i na meni je, kao i na ostatku manjine, samo da se poklopim ušima. To je moja zastava, to je moj grb, to je moj novac i to su moji špaget... Khm! Pardon, to je zastava mojeg predsjednika. Ma što ja o njima svima mislio. To su simboli koji me svuda u svijetu itekako predstavljaju prije mojeg, vlastitog i jedinog, imena i prezimena. Ne sviđaju mi se, ali nemam drugog izbora, jer eto, Hrvat sam i građanin zemlje koja nije imala ukusa kad je to bilo najvažnije, a još ga manje ima danas, kad je već svima svejedno. Ali, koliko god meni bili estetski (a glede “kune” i ideološki) odbojni, oni su dio mojeg identiteta, neizabranog i neodabranog no, što ću – mojeg.

I ZATO MI JE poprilično digao živac ovaj samozvani Janez Janša koji je u Rijeci, u sklopu svojeg performansa, ponudio svima koji se “srame što su Hrvati” mogućnost da izrežu, izgrizu ili na bilo koji drugi način iskomadaju zastavu RH i komadiće odbace na pod. Sramiti se toga što si Hrvat ima smisla jednako kao i biti ponosan na to. Baš kao i sramiti se (ili se ponositi) zato što imaš smeđu kosu, ili plave oči ili klempave uši ili celulit u dvadesetoj. Shit happens, što ćemo... Isto tako, umjetnički koncept drapanja nacionalne zastave (čime se Janez Janša / Emil Hrvatin diči i pravda) avangardan je danas koliko i, ne znam, Ljermontovljeva rana proza: mnogi drugi činili su to mnogo prije njega, zar se umjetnik nije mogao dosjetiti ničega svoga i novoga? Ono, baš svoga i baš novoga?

EVO, RECIMO, ponuditi Riječanima (Zagrepčanima, Splićanima, Bjelovarcima, Babogrecima...) da is jeckaju, izgrizu i na pod bace komadiće zastave neke druge države. Izraela, na primjer. Ili Ukrajine, SAD-a, Kosova, Italije, nije važno. Ili svih članica UN-a (u znak prosvjeda zbog zaboravljenog Darfura, primjerice). Zar i to ne bi bio umjetnički čin? Zar ne bi odjeknuo daleko izvan granica ove nevesele države s nelijepim simbolima državnosti? Ovako kako je ispalo, uza svu neizbježnu konsternaciju braniteljskih, katoličkih, državotvornih i inih sličnih udruga, ispalo je jadno s obje strane, jer niti je drapanje zastave nekakva umjetnost, niti je zastava ikakva svetinja. Hrvatin se prije svojeg performansa morao informirati kako se državna zastava (hrvatska, ali i svaka druga) tretira u ovdašnjim zakonima. Ako se informirao, znao je što riskira, i tu nema nikakvoga “nesporazuma”. Jednako tako, državotvorci svake fele morali bi znati da je umjetnicima, čak i kad su dozlaboga neinventivni i neoriginalni, dopušteno štošta što obična čeljad, uključujući i njih, nije u mogućnosti doživjeti kao umjetnost.

A KAD SMO VEĆ KOD umjetnosti – ona je u ovom slučajčiću začeta tek onog trenutka kad je jedan drugi riječki performer, Krešo Mustać, podigao kaznenu prijavu protiv Janše (tek je tu zapravo započela cijela policijsko-politička fertutma!) pa taj svoj postupak također definirao kao – umjetnički čin. Opa!!! Da, mili moji, tek tu može započeti priča o smislu i biti umjetnosti. Jer, u galami što se potom digla, nitko od onih koji brane Janšu i njegovo pravo na umjetničke slobode, Mustaća uopće ni ne spominje! Kao da on nije umjetnik, kao da je njegovo djelo manje umjetničko od Janšinog, kao da ima manje prava na kreativnu slobodu! Ma nemoj!

U IŠČEKIVANJU DANA kad će se obznaniti da su Janša i Mustać zapravo unaprijed dogovorili cijelu tu zajebanciju (tad bih i ja bespogovorno potvrdio da je Janšin performans zbilja umjetnost!) preporučam onoj maloj “zloj Crvenkapici” da svoje bacanje štenadi u rijeku pod hitno protumači kao umjetnički čin, dogovoren s bakom Ružom, starom bugojanskom performericom, koja je spremno dežurala malo nizvodno i spašavala psiće iz vode.