Zoran FerićPo prvoj našoj pravomoćnoj presudi za kriminal u privatizaciji možemo vidjeti da je hrvatsko pravosuđe okrutnije od američkog. U Americi čovjeka osude na smrtnu kaznu, a onda ga stave u situaciju da dvadeset godina čeka izvršenje. Smrt sama, dakako, nije kazna jer svi ljudi umiru, prava kazna je čekanje. Pa iako bi svaki čovjek trebao biti siguran da će umrijeti, osuđenici na smrt su u to nekako sigurniji. Ljudi kojima nad glavom ne visi smrtna presuda, tu smrt ne očekuju, nego žive svoje živote. Oni osuđeni pak čekaju, i to što čekaju dugo nije ništa lakše. Prije će biti da je teže.

Često se zgražamo nad američkim pravosuđem, ali i naši se sudovi igraju s ljudskim bićima na vrlo perfidan način. Čovjek, recimo Miroslav Kutle, počini nekakav kriminal, ukrade nešto, zataji ili zloporabi, zavede ga situacija kao sirenska pjesma, pomisli da je biznis stvarno laka stvar, samo ode i kupi poduzeće, menzu, nekakav podrum u centru velikog grada, a onda, umjesto kazne, još dobije i priznanje kao menedžer godine. Tako je sigurno i Kutle pomislio i vjerojatno se čudio zašto se i svi ti ljudi oko njega ne bave biznisom. Zašto konobar koji donosi kavu ne kupi ugostiteljsko poduzeće, zašto tramvajac ne kupi ZET, zašto službenica ne kupi banku, zašto blagajnica ne kupi trgovačko poduzeće. Čudi se čovjek i vozi kroz zamračeni grad. Zašto taksist ne kupi izdavačko poduzeće, zašto šofer ne kupi mljekarsku industriju… Ops! Taj je to ipak učinio.

Ok, on je sposoban, ali svi ovi drugi, oni su nesposobni, nepoduzetni, inertni, lijeni i, neka oproste, pomalo glupi. Kapitalizam je sistem u kojem uspijevaju najbolji i najinventivniji. I to je pravedno i pošteno jer se dokazalo, jer tako živi čitav svijet. I onda taj čovjek privatizira i pretvara. Najčešće pretvara tuđe u svoje. Banke mu idu na ruku, politika mu ide na ruku, mediji mu idu na ruku, postaje on nekako simbol novoga vremena, vremena kad ćemo svi biti bogati, sretni i slobodni. A onda, kad to novo vrijeme konačno dođe, kad moderna vremena postanu još modernija, uvidi se da je to jedno golemo sranje, da su sposobnost i inventivnost mit, a da tu igraju neke sasvim drugačije socijalne strategije. San o komunizmu kao pravednom društvu trajao je više desetaka godina prije nego što je prepoznat kao kolektivna noćna mora, san o kapitalizmu srušio se u samo nekoliko godina upravo pretvorbom i privatizacijom.

I tada je menedžer godine postao simbol nepravedne privatizacije, ozakonjenoga kriminala pod visokim pokroviteljstvom i uopće, oličenje svakoga zla. I odjednom se sve okrenulo protiv njega, građani i velik dio medija, oporbena politika i sami kolege biznismeni. Kutle je kao simbol svega lošeg u privredi iz ranih devedesetih postao kužan, kao princ karneval kojega će spaliti za sva nedjela i sve bolesti jednog vrlo ružnog razdoblja naše povijesti. I kad se sve to desi, kad se svi oni koji su ga podržavali odjednom okrenu protiv njega, osjeti čovjek osamljenost na toj gadnoj vjetrometini. I vjerojatno priličan strah, možda toliki strah da se pokaje i kaže samome sebi: „Šta mi je sve to trebalo.“ Sudski procesi mu vise nad glavom, završi i u pritvoru , ali ne dogodi se zapravo ništa ozbiljno. Izađe iz pritvora, sjedne u terenac i ponovo se proveze gradom koji ovoga puta nije zamračen, nego osvijetljen i živ. I onda prolazi, vozi se pored poslovnih zgrada, poduzeća, restorana i kaže sam sebi: „Ovo sam svojevremeno kupio, i ovo, i ovo… a bome i ovo. Nije mi to trebalo. “ Pa kao što u Americi injekcijama, strujom i plinom usmrćuju potpuno drugačije ljude od onih koje su osudili, jer su se za tih dvadeset godina čekanja temeljito promijenili, blizina smrti ih je možda naučila da na svijetu ne postoji samo obarač i banda iz ulice, vidjeli su da moral nije samo ono što su naučili oko svoje zapaljene bačve, tako i kod nas zatvaraju jednog potpuno drugačijeg Miroslava Kutlu. Od privatizacije za koju je osuđen na 3 godine zatvora, prošlo je, naime, 17 godina. Kutle se sigurno promijenio kao što se promijenio i kontekst u kojemu živimo.

Danas kazneni progon prijeti i bivšem predsjedniku vlade što je u ranim devedesetima bilo nezamislivo. Uostalom, drugostupanjski sud kad je donosio presudu Miroslavu Kutli smanjio ju je za četiri mjeseca upravo uzimajući u obzir tih 17 godina. Rečeno je da unatoč vodećoj ulozi Kutle u kriminalnoj aktivnosti, kod izricanja prvostupanjske presude od tri godine, nije dovoljno došla do izražaja okolnost proteka vremena od izvršenja kaznenog djela te podaci iz kaznene evidencije da se Kutle ponovno ne pojavljuje kao počinitelj kaznenih djela. Svodi se, dakle, na ovo: drugostupanjski sud je donoseći pravomoćnu presudu smanjio Kutli kaznu za četiri mjeseca zatvora zbog dobrog ponašanja na slobodi. Zato što se promijenio pa više kriminalno ne privatizira.

Danas, dakle, hrvatsko pravosuđe zatvara čovjeka koji je počinio kriminal prije 17 godina i koji se iz temelja primijenio, što je utvrdio i viši sud. A zatvaraju ga u ustanovu koja je programirana upravo da bi mijenjala ljude. No što ako se čovjek već sam priveo pameti jer je imao na raspolaganju dugih 17 godina? Treba li ga popravljati, ili je dovoljno samo ga kazniti? Istina je da prva pravomoćna presuda za privatizacijski kriminal danas djeluje apsurdno, ali je dobro što se konačno dogodila. To znači da se možemo nadati da i drugi pravosudni zaostaci iz ranih devedesetih neće biti riješeni tek kad današnji gimnazijalci budu slavili trideseti rođendan.