Vrlo je poznat Titov naputak sucima da se ne trebaju držati zakona kao pijani plota, ali možda vam nije palo na pamet da je utemeljen na novozavjetnoj zgodi kad je Isus spasio grešnicu koju su htjeli kamenovati. Ta je zgoda politički (zlo)upotrijebljena i u neovisnoj Hvatskoj, kad je zagrebački gradonačelnik s previše promila alkohola u krvi izazvao sitnu prometnu nezgodu, a na kraju i bježao policiji. "Prvi koji je od vas bez grijeha neka baci kamen", rekao je gradonačelnik novinarima koji dan nakon svega toga, apelirajući na njihovu samilost. No nije znao da navedene riječi nije izrekla biblijska grešnica, nego Isus - žena optužena za preljub je šutjela i očekivala kaznu. Okupljeni su tu priliku iskoristili da propovjednika milosrđa dovedu u nepriliku: izjasni li se za zakon, skočio je sam sebi u usta; opovrgne li zakon, mogao bi i on dobiti koji kamen u glavu. Znamenitim riječima Isus je dokinuo zakon strogosti i proglasio zakon ljubavi - a dokidanje vrijedi samo ako ga izgovara zakonodavac koji je uz sve to bez grijeha. Ne vrijedi ako ga izgovara prekršitelj zakona onome koji je zadužen za provođenje zakona: ne možete citirati Isusa policiji ako vas uhvati da ste vozili pijani, lovili ribu dinamitom ili istukli ženu. Zakon se u demokratskim zemljama provodi bez obzira na moguće privatne grijehe suca ili zakonodovca. Gradonačelnik Bandić je tako, zlorabeći biblijski citat, istovremeno ukinuo zakon i smjestio se na poziciju onog koji nema grijeha - slično kao i Tito prije njega (možemo reći da SDP-ovska jabuka nije pala daleko od komunističkog stabla).

Tita i Bandića sam se sjetio kad sam čuo Polančeca kako, svjedočeći u Saboru o vladinim malverzacijama u Ini, kaže da se osjeća kao Josip koga su braća prodala u Egipat. Josip je bio najdraži sin patrijarha Jakova, unatoč mladosti predodređen za nasljednika, pa su ga zavidna braća prodala u ropstvo. U Egiptu je završio u zatvoru jer nije pristao na upucavanje udane žene, a faraonu je protumačio glasoviti san o mršavim kravama koje su pojele debele: nakon godina obilja uslijedit će godine siromaštva, zato treba sačuvati žito iz bogatih žetvi da se može podijeliti ljudima kada budu gladni. Već i iz tog sažetog prikaza vidi se da je Polančec sve obratno od Josipa: u zatvoru je zbog nemoralnog vladanja, a ne zbog opiranja nemoralu; potpredsjednik je vlade koja uopće nije štedjela u vremenu obilja nego je baš tada najviše krala; kad su nastupile mršave godine, njegov HDZ nema svojim biračima dati ama baš ništa; a i braća nisu baš braća, više lupeška udruga koja se boji da će ih izgubljeni sudrug povući za sobom.

Neobičnom koincidencijom, zatvor u koji su spremili Josipa Polančeca (zapravo: Antijosipa) nalazi se u Remetincu. Remeta, to jeset ermit, jest pustinjak - to novozagrebačko naselje u svom imenu čuva uspomenu na nekog davnog pokajnika koji je ondje uz post i molitvu razmišljao o svojim grijesima. Možda je tom bezimenom remeti bilo na pameti i Gospodinovo upozorenje iz Mudrih izreka 7,2: "Čuvaj moj nauk kao zjenicu svoga oka". Da, dobro ste pročitali. Tito je za najpoznatiju parolu jugoslavenskog socijalizma - "Čuvajte bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka" - nadahnuće našao u Svetom pismu.