Zrinka PavlićPriznajem da sam luda za kvizovima i da su mi dobri voditelji kvizova gemitlih do gaća. Olivera Mlakara najradije bih posvojila kao tetka, Tarika Filipovića u rodijačkim maštarijama zovem „buraz“, čak bi se i za Joška Lokasa našla kakva kumska titula, a u tom bih kontekstu Danielu Trbović barem za jetrvu ili pastrvu. Simpatiziram je još otkad je gumicu za kosu nosila na zapešću te mahala rusim pramenovima uz Hameda u „Hit depou“, a kad se prometnula u šaljivu varijantu Zlice od Opaka na čelu „Najslabije karike“, svakodnevno sam pljeskala ručicama uz ekran. Znam da nije sama smišljala komično otrovne primjedbe tipa: „Tko se crveni kao pionirska marama?“, ali stajale su joj bolje nego Titovom Jugendu. Marama, jelte. Čovjek bi rekao da ću zbog historijata takvih sentimenata jedva i uz klicanje dočekati Danielin talk-show, ali već mi je pri najavi srce stisnula zebnja, strah & anksioza.

Još danas patim od trauma zbog TV proizvoda nekih drugih mi omiljenih kvizajlija, kao, recimo Joška Lokasa. Jednako elokventan kao i Daniela, jednako duhovit, simpa da se rastopiš, imao je i dobre bjelosvjetske uzore (Letterman, Conan, Leno), a sve je na kraju ispalo ćorak. Da stvar bude gora, prokletstvo zabavnog talk-showa u Hrvata nije požnjelo samo njega, pa ni samo druge bivše kvizajlije. A, ne. Ta je neman skidala glave na veliko, pa se na formatu gadno opekao i Zuhra, grdno nastradala Maja Vujčić, a i Željka Ogresta, koja je dosta dugo durala s „Duoptrijama“ i srodnim emisijama, na kraju se ispuhala pa nam sada treba megadoza Antisklerina da bismo je se uopće sjetili u tom ruhu (kako i ne bismo kad je sve prekrila „Piramida“, snjegovi i šaš). Jedina faca koja je koliko-toliko uspješno vodila zabavni talk-show na rvackim televizijama (priče o kvaliteti zavit ćemo velom kršćanskog milosrđa) bila je Sanja Doležal. A budući da mi onaj veo koji sam spomenula u zagradi maloprije uopće dobro ne stoji, reći ću i da me taj uspjeh osobno dosta deprimirao jer je voditeljica s gostima razgovarala kao da su retardirani pa im treba sricati riječi i da su teme uglavnom bile bez tog „kao da“.

Pa je popularnost showa, ako se mene pita, bio samo još jedan šamar koji nam stvarnost svako malo odalami kada počnemo postavljati glupa pitanja o intelektualnom nivou domaćeg TV gledateljstva. Iz svega toga proizlazi zaključak da uspješne zabavne talk-showove u Hrvatskoj uglavnom vode jako, jaaaaako prosječni voditelji te da bilo kakav pokušaj pametovanja završava u dosadi (vidi pod „Maja“), imitiranje stranih uzora u fijasku (vidi pod „Lokas, Joško“), a forsiranje duhovitosti koja u drugim formatima funkcionira genijalno – u totalnom hororu (vidi pod „Zuhra“). Ne znam točno u čemu je caka, ali zbog svega nabrojenog nekako sam se bojala za Danielu i njezin (baj d vej, katastrofalno naslovljen) „8. kat“. Puno mi više, naime, odgovara profilu Lokasa i Zuhre nego Sanje. A nisam si je baš mogla zamisliti ni u điru koji su joj mediji neumorno imputirali – da je hrvatska Oprah! No iako bih od Daniele kakvu znam i volim očekivala da se smrtno uvrijedi bilo kakvom osim financijskom poveznicom s Oprom, već je prva emisija „Osmog kata“ pokazala da je frau Trbović skroz veselo uletjela u tu ulogu pa smo dobar dio polusatnog termina slušali banalna naklapanja o ljepoti u „stanovitim godinama“ Nede Ukraden, Suzane Mančić i Zorana Predina. Čak se s gošćama i primala za ručice pa onako, kao na kavici i uz onaj ogavni slengovski „draga“ (možda ga i nije izgovorila, ali filing je bio kao da jest) navodila na ispovijedanje strašnog grijeha godine rođenja. Koga, majketi, briga!?

Likovi koji su nekog drugog vraga napravili s vlastitim životom osim neumornog lickanja nakon balansiranja s loto-kuglicama pred kamerama u emisiji su potom dobili brzinskih desetak minuta, u kojima ni Bog Isus nije mogao pohvatati tko tu kome prodaje pomfrit putem SMS-a dok se parkira na Marsu ili što već. Kata-faking-strofa! E, ali da ne bismo pomislili kako Danielu zanimaju samo dame i gospoda koje i u poznijoj dobi znaju, kako rekoše, „pokazati unutarnju ljepotu“ (jel’ samo ja bljujem?), u utorak smo dobili potresnu i poučnu emisiju o divljanju na cesti i tragičnim posljedicama. Da bih riječ rekla, tema je važna, odabir gostiju bio je fino izbalansiran između hrvatskim cestovnim užasom pogođenih civila i stručnjaka – no i ovdje je problem bila voditeljica. Cijela ta priča jednostavno nije za nju. Dok je izgovarala riječi suosjećanja i opomene, stalno je djelovala kao da grdi natjecatelje u „Najslabijoj karici“ ili se užasnim naporima suzdržava da NE zvuči tako, a kada bi na trenutke iz brižno njegovane „Oprah plače s vama“ furke prosijavala prava Daniela (kao u trenutku kada je svom sinu glede čežnje za motorom poručila hiperlektorirano „možeš si misliti“), svima je, pa čini se – i njoj, bilo pomalo neugodno. I tu me negdje više-manje izgubila. Ne kažem da više neću odgledati nijedan „8. kat“, ne mogu se čak niti zakleti da za koji mjesec neću uz obilno posipanje pepelom po glavi promijeniti mišljenje, ali… Vratimo se par odlomaka unatrag.

Daniela je prepametna za format talk-showa kakav hrvatski gledatelji priželjkuju i kada to usprkos sebi ipak pokušava isfurati, cijela me priča žulja ko pretijesna cipela. Znam, znam, svi koji su na ovim prostorima zabavne talk-showove pokušali voditi po svojim, a ne po kriterijima publike, završili su u smetlištima televizijskih arhiva i kao glavni likovi ovakvih kolumni, pod kojima su redovito kričali zgroženi uskličnici. Pa kužim Danielino zasad vrlo neprirodno i nekarakteristično ljuljuškanje između vlastitih zavidnih sposobnosti i tuđih ponornih kriterija. Ali ipak priželjkujem da se odvaži do Mjeseca šutnuti epitet hrvatske Opre i u onome što ostane od showa - biti ona ista Daniela koja je nosila gumicu za kosu na zapešću i sarkastično podbadala natjecatelje „Najslabije karike“. Upalilo joj je svaki put dosad – možda bi i ovdje dokazala da može biti iznimka. P.S. Knjaz u drugoj emisiji „Slučajnog turista“ – pun pogodak! Znala sam!