Objavljeno u Nacionalu br. 776, 2010-09-28

Autor: Boris Beck

Na udaru imama i politbiroa

Ljubav i seks ispod burke

Sve više spisateljica iz Afrike i Azije postiže popularnost na Zapadu knjigama koje otvoreno govore o ljubavi, seksu i politici u patrijarhalnim društvima; zauzvrat im se knjige u domovini zabranjuju, a one dobivaju smrtne prijetnje

Bila sam jedno od milijuna djece koja su vjerovala u Maoa i njegovu Komunističku partiju. A danas komunistička kineska vlada nastavlja nijekati prošlost. Današnja djeca poznaju Maoa kao junaka, a ne kao osobu odgovornu za kulturnu revoluciju koja je odnijela milijune života”, kaže Anchee Min, kineska spisateljica čija je autobiografija “Crvena azaleja” upravo objavljena u Hrvatskoj u Mozaiku knjiga. Anchee Min rodila se u Šangaju u obitelji koja je predano vjerovala Mao Zedongu, a sa 17 godina bila je poslana na prisilni rad na selo. Ondje su bile zabranjene bilo kakve veze, a ako bi tko stupio u seksualne odnose, mladići bi bili osuđeni na smrt kao silovatelji. Anchee Min je ondje ostvarila ljubavnu vezu sa svojom učiteljicom, ali morala je se odreći pod pritiskom Partije.


“Dok sam kopala, na farmu je prispio tim lovaca na talente. Dva tjedna poslije, naređeno mi je da odem u Šangajski filmski studio i natječem se za ulogu u jednom filmu Maove supruge Jiang Ching.” Anchee Min je i dobila glavnu ulogu u jednom filmu, ali to joj nije pomoglo jer je Jiang Ching uskoro bila svrgnuta, a Anchee Min je proglašena njenim “smećem”. Anchee Min je 1984. prebjegla u SAD gdje i danas živi sa suprugom. Anchee Min samo je jedna od brojnih spisateljica iz Kine, Indije i islamskog svijeta koje svojim knjigama zadnjih godina doživljavaju veliki uspjeh na Zapadu, a u svojim domovinama trpe napade - knjige su im izložene zabranama, a one same nerijetko dobivaju i po život opasne prijetnje. Razlog je tomu što u svojim romanima govore na potpuno novi način i o političkom uređenju svojih država, koje je često nedemokratsko, i o položaju žena koje su izložene najrazličitijim vrstama ugnjetavanja. Možda najagilnija među njima je Ayaan Hirsi Ali, čija je knjiga “Djevica u kavezu” također nedavno objavljena u Hrvatskoj, u izdanju naklade Ljevak.

U njoj navodi autentične primjere genitalnog sakaćenja, dogovorenih brakova, silovanja i incesta koje muslimanske žene trpe pod smrtnom prijetnjom te poziva i političke i vjerske vođe da se suoče s tim problemom. Kako sama kaže: “Želim potaknuti žene da otvoreno pišu o ženama i seksualnosti, da probiju vjersku barijeru umjesto da bespogovorno slijede tradiciju”. Ayan Hirsi Ali rodila se u Somaliji 1969. odakle je njena obitelj prebjegla u Saudijsku Arabiju pa u Keniju. U Nizozemsku je stigla 1992. tvrdeći da bježi od dogovorenog braka te je ondje dobila politički azil. U Nizozemskoj je magistrirala i potom čak ušla u Donji dom parlamenta, no izazvala je velike političke kontroverze i čak pad vlade jer se otkrilo da je u molbi za azil dala lažno ime.

Još je veće kontoroverze izazvalo njezino odricanje od islama jer su nizozemskog redatelja Thea van Gogha, koji je snimao film po njezinoj knjizi, 2004. u Amsterdamu ubili islamisti. Ayan Hirsi Ali potom je dugo živjela na tajnim lokacijama pod zaštitom policije, a trenutno boravi u SAD-u. U Hrvatskoj je Novela upravo objavila “Sultaniju u sjeni”, novi roman alžirske spisateljice Assie Djebar, pionirke u tom valu nove ženske literature iz muslimanskog svijeta. Na hrvatskom je već objavljen njen roman “Beskrajan je zatvor”, koji već samim imenom pokazuje što misli o položaju žena u arapskom svijetu, dok “Sultanija u sjeni” prati put emancipacije žene prisiljene stupiti u brak protiv svoje volje. “Jedini jezik koji preostaje svim ženama, mladima ili starima, zatvorenima ili napola emancipiranima, jest jezik tijela. Tijela od kojih oči njihovih muških susjeda i rođaka očekuju da budu gluha i slijepa, tijela koja ne znaju ni čitati ni pisati, tijela koja traže neku nepoznatu obalu za svoju poruku ljubavi”, kaže Assia Djebar koja je za svoju vrhunsku literaturu i svoj angažman na emancipaciji žena sjeverne Afrike dobila niz najuglednijih međunarodnih nagrada, a izabrana je i u Francusku akademiju kao prvi pisac iz Magreba uopće.

Feministica i umjetnica
Alžirska spisateljica Assia Djebar pionirka je literature koja govori o potlačenosti žena u sjevernoj Africi, a zbog iznimnih književnih
postignuća primljena je u
Francusku akademijuFeministica i umjetnica Alžirska spisateljica Assia Djebar pionirka je literature koja govori o potlačenosti žena u sjevernoj Africi, a zbog iznimnih književnih postignuća primljena je u Francusku akademijuEmancipacija je i tema pisanja Nazar Nafisi koja je napustila Iran 1997., a njezin roman “Lolita u Teheranu”, čiji je prijevod objavila naklada Ljevak, bio na listi bestselera New York Timesa čak 117 tjedana. U njoj se prati sudbina profesorice književnosti koja usred Homeinijeve diktature okuplja grupu studenata i podučava ih zapadnjačkoj književnosti, što se, dakako, vrlo loše odražava na njihovu ljubav prema islamskoj revoluciji i prihvaćanje islamskih zakona općenito, primjerice onih o tome da žene moraju pokrivati lice i glavu. “Prije revolucije imala sam predodžbu o sebi kao o ženi, piscu, znanstveniku, osobi s nekim vrednotama. Onda je ajatolah došao na vlast i rekao da su moj izgled i moje geste, recimo rukovanje, zabranjeni, i ja sam samoj sebi postala stranac. Religija je postala sredstvo ideologije i represije, svi su morali izgledati jednako”, kaže Nazar Nafisi koja je svoju sveučilišnu karijeru nastavila u SAD-u.

O dodiru istoka i zapada najviše pišu indijske spisateljice - možda zato što su i demokracija i položaj žena u indijskom društvu ipak na višoj razini od većine azijskih i afričkih zemalja. Anne Cherian čiji je roman “Dobra indijska žena” upravo tiskan u Zagrebu, u nakladi Škorpion. Anne Cherian je studirala u Bombayu i Bangaloreu, a novinarstvo i komparativnu književnost diplomirala u Kaliforniji, na Berkeleyju. “Nisam željela prikazivati Indiju i Indijce egzotičnima”, kaže Anne Cherian. “Željela sam prikazati Indijce koji su obrazovani, inteligentni i duhoviti, onakvi kakve sam upoznala dok sam studirala na Berkeleyju. Oni govore engleski, načitani su i dobro poznaju američke filmove i kulturu.” No ni takvim Indijcima nije lako u Americi - dogovoreni brak Leile Krishnan i Neela Saratha u njenom romanu težak je i zamršen, a supružnici se slamaju dok pokušavaju nositi terete obaju kultura, vlastite i one iz nove izabrane domovine. Kao što se vidi, te su knjige različitih žanrova - autobiografije, povijesni i suvremeni romani, politički eseji - a i različite kvalitete: od vrhunske literature Assie Djebar do neobvezatnog chick-lita. Bez obzira na proklamirani cilj - borbu za demokraciju u domovini, unapređivanje ženskih prava ili olakšavanje života imigrantnima - činjenica je da je pisanje pomoglo ponajprije autoricama.

One su na Zapadu postigle političku, sveučilišnu ili novinarsku karijeru te, s iznimkom Anne Cherian koja redovno odlazi u Indiju, više i ne putuju u svoje domovine. Na Zapad se odselila i Rajaa al-Sanea, mlada Saudijka koja je napisala “Djevojke iz Riyada”, kroniku djevojačkih dogodovština iz najviše klase. Knjiga je postigla enorman uspjeh i zauzvrat izazvala velike napade konzervativnih krugova u Saudijskoj Arabiji. Rajaa al-Sanea odrasla je u Riyadu, roditelji su joj liječnici, a i ona je diplomirala stomatologiju u Chicagu - da njena majka bude ponosna i da zaradi dovojno da s ebavi pisanjem, kako sama kaže. Iako se udala u SAD-u i ondje živi, nosi hidžab i redovno moli. “Internet je otkrio mladim ljudima što se događa vani, i da ima stvari kojima ih nisu učili doma i u školi. Željela bih poručiti svojoj zemlji da nema ničega lošega u tome da žene voze auto, da imaju profesionalnu kairjeru ili da se razvedu.

I, ponajviše, obitelji se ne bi trebale miješati u brakove kao do sada”. Kao što su i relativno banalne ljubavne zgode i nezgode rijadskih djevojaka šokantne za saudijsko društvo, tako je i roman “Šangaj baby” Zhou Weihui, kineskinje rođene 1973. u Šangaju, izazvao ondje pravi šok. Taj je roman objavljen u Šangaju 2000. i odlično se prodavao dok nije bio zabranjen kao dekadentan, a na tri mjeseca bila je zatvorena i izdavačka kuća koja ga je tiskala.

U inozemstvu je preveden na 34 jezika i prodan u 6 milijuna primjeraka, a po njemu je snimljen i film s Bai Ling u glavnoj ulozi. Taj se roman, međutim, nije svidio svim kineskim disidentima, a ponajprije Anchee Min: “Zamolili su me da napišem kratak osvrt za ovitak za ‘Šangaj baby’ u kojem glavna junakinja živi s opijumskim ovisnikom, ima aferu s oženjenim Nijemcem i smatra da je zabavno biti dekadentna. Zamislite. Mislim da Kinezi uskoro moraju pronaći ravnotežu između novog svijeta i tradicije, no za to je potrebno vrijeme, a u međuvremenu, želim da moj književni rad promovira dobrotu.” Zhou Weihui nastavila je šokirati i svojim idućim romanom, “Vjenčanje s Buddhom”, koji je u Kini morao biti cenzuriran i distribuiran pod drugim naslovom, te je zahvaljujući tome na Zapadu prihvaćena kao predstavnica nove kineske generacije, zahvaljujući čemu surađuje s vrhunskim novinama, od New York Timesa i Timea do Timesa i Le Mondea. Gdje je stala Zhou Weihui nastavila je Chun Sue koja je sa samo 17 godina napisala “Lutkicu iz Pekinga”, roman o svojem odrastanju, koji je u Hrvatskoj, kao i romane Zhou Weihui, objavio VBZ. Tri je godine tražila za njega izdavača, a kad je roman bio konačno tiskan, izazvao je velike napade te je bio smjesta zabranjen. “Roman je o neslaganju s društvom, roditeljima i školom, a kad je objavljen, javljali su mi se mnogi moji vršnjaci i pisali mi da sam točno opisala i njihove osjećaje”, kaže Chun Sue.

AYAAN HIRSI ALI
ostvarila je u Nizozemskoj i političku karijeru, a zbog stalnih prijetnji smrću preselila se u SADAYAAN HIRSI ALI ostvarila je u Nizozemskoj i političku karijeru, a zbog stalnih prijetnji smrću preselila se u SADZapadni čitatelj teško može shvatiti zašto su knjige tih dviju spisateljica bile zabranjivanje jer je, kao i kod Anchee Min, sve u vezi sa seksom tek naznačeno, a opisi su vrlo suzdržani i pomalo puritanski. Dapače, sve izgleda kao gomila klišeja, o čemu Chun Sue kaže: “To je jednostavno nešto što je moja generacija iskusila. Mladi su deprimirani, a neki iz elita iz 50-ih godina sasvim lijepo napreduju. Uostalom, moji romani govore o sasvim malom dijelu kineske mladeži i nikome ne govore kako da se ponaša, nego jednostavno svjedoče da postoje ljudi koji tako osjećaju i razmišljaju. Živimo u doba pluralizma i treba poticati ljude koji drugačije razmišljaju. Nama ne treba konformizam, nego više individualnosti.” Bilo kako bilo, ovakvih i sličnih knjiga u Hrvatskoj je zadnjih godina objavljeno tridesetak, što znači da egzotično žensko pismo ima i u Hrvatskoj mnogo čitatelja. Još ako svjetski boom takvih romana donese i više slobode potlačenim ženama u zemljama iz kojih autorice dolaze, svi mogu biti zadovoljni

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika