Pavle Mašić i Ante Knešaurek; Foto: Bruno KonjevićVjerojatno jedna od najcitiranijih anegdota iz Bachovoga života je ona koja prepričava njegov susret s Buxtehudeom u Lübecku 1705-06 g. Iako nije detaljno opisan, susret je na mladoga Bacha zasigurno ostavio ključan i neizbrisiv utisak kojega je moguće pratiti sve do posljednjih velikih djela lajpciškog razdoblja.

Premda je sama anegdota prikladno uljepšana detaljima o Bachovom napornom putovanju pješice iz Arnstadta u središnjoj Njemačkoj do vrlo udaljenog Lübecka, smještenog gotovo na samoj obali Baltičkog mora (sve s ciljem da proširi vlastito skladateljsko znanje, te ga obogati elementima tradicije sjevernonjemačkih orguljaša), korisnim se čini detaljnije i kritičkije sagledati čitav događaj, kao i značaj Buxtehudea kao jednog od vodećih skladatelja i orguljaša 17. stoljeća.

Dieterich Buxtehude (1637-1707) svojim je orguljskim, ali i mnogo manje poznatim vokalnim i instrumentalnim opusom, tijekom 18. i 19. stoljeća prepoznavan kao jedan od glavnih, ako ne i glavni prethodnik, te uzor Bachu. Iz takve, ponešto i pogrešne perspektive dugo je shvaćan samo kao orguljaš, dok je većina ostalih djela i danas tek slabije poznata i rjeđe izvođena.

Buxtehudeov doprinos orguljskom repertoaru očituje se u dvama temeljnim kompozicijskim vrstama: monodijskom tipu korala za 2 manuala i pedal manjih (koralni preludij) ili većih dimenzija (koralna fantazija) čiji ornamentirani i melizmatički oblikovani cantus firmus počiva na jasno strukturiranoj imitativno oblikovanoj pratnji, dok se kao drugi važan oblik izdvaja Praeludium pedaliter građen iz 5-7 odsjeka tijekom kojih se izmjenjuju strože imitativne tehnike s virtuoznim, recitativnim i nerijetko homofonim odlomcima, karakterom bliskima improvizaciji (stylus phantasticus).

Crpeći nadahnuće na djelima svojih prethodnika i suvremenika među kojima se izdvajaju sjevernonjemački virtuozi Weckmann, Scheidemann, Tunder, ali i drugi skladatelji poput Monteverdija i Schütza, te posebno talijanski skladatelji (Frescobaldi, Legrenzi, Carissimi) čije su skladateljske tehnike mnogi sjevernonjemački orguljaši asimilirali u vlastiti skladateljski jezik, Buxtehude je ostvario zavidan opus u kojem pronalazimo gotovo sve, za 17. stoljeće moderne kompozicijske vrste. Upravo iz ovih razloga nije čudno da se Bach, tada mladi orguljaš-virtuoz na službi u Arnstadtu odlučio posjetiti Lübeck, produživši planirani dopust od dva mjeseca na čak četiri mjeseca izbivanja. Tamo je po svoj prilici ne samo slušao Buxtehudea na orguljama, već je vrlo vjerojatno kao spretan violinist sudjelovao u izvedbama danas nažalost izgubljenih Buxtehudeovih oratorija Castrum doloris i Templum honoris održanih tijekom prosinca 1705. u ciklusu koncerata Abendmusiken koje je sâm Buxtehude organizirao.

Slijedeći Buxtehudeov model univerzalnog glazbenika, ali i probitačnog, autonomnog skladatelja s jasnim težnjama ka realizaciji osobnih projekata - što je u 17. stoljeću bila iznimno rijetka pojava - Bach je sačuvao ono što je Buxtehude u svojim djelima inicirao: iznimno originalna rješenja i individualno tumačenje poznatih formalnih predložaka. Takav pristup otkriva se kod Toccate u C-duru, BWV 566, koja u osnovi prati Buxtehudeov 5-djelni predložak: nakon virtuoznog uvoda (stylus phantasticus) slijedi prva fuga čija tema donosi karakteristični repeticijski motiv (vrlo čest kod Buxtehudea); na nju se ulančava recitativ koji priprema posljednju fugu tematski blisku prvoj fugi, a o čijoj nesvakidašnjoj prirodi najbolje svjedoči misao Ch.-M. Widora kako završni odsjek "počinje kao fuga, pretvara se u koral, a završava na način koncerta". Izrazitu originalnost posjeduje i Toccata u C-duru, BWV 564, kojoj je Bach pridodao Adagio i fugu stvorivši tako posve neobičan triptih koji objedinjuje elemente njemačkog i talijanskog stila.

Nakon početnih sola na manualima i pedalu vrlo se prirodno nadovezuje koncertantni dijalog koji čini glavni dio Toccate. Kao uzori, Bachu su za motiviku Toccate očito poslužila slična djela Böhma, Lübecka i Reinckena, dok za središnji Adagio prepoznajemo talijanske utjecaje (pizzicato pedal, solistička melodija, napuljski sekstakord). Završetak Adagia oblikovan je talijanskom tehnikom durezze e ligature - čak triput zaredom Bach koristi smanjeni septakord kao zaostajalicu, što rezultira vrlo intenzivnim izrazom. Gotovo kontrastno, tema fuge toliko je prozračna, jednostavna i lagana; ta lakoća prisutna je, međutim, samo u njezinom karakteru, budući da tijekom fuge, sve do njezinih posljednjih taktova, Bach jasno inzistira na virtuozitetu. Elementi sjevernonjemačkog stila prisutni su u jednakoj mjeri i u simetrično oblikovanom 5-djelnom Preludiju (i fugi) u a-molu, BWV 551, u osnovi kojega nalazimo virtuozne ljestvične pasaže (početni i završni odsjek), kromatski oblikovane teme (prva i druga fuga), te motiv povećane kvarte kao polazišni element u oblikovanju središnjeg peteroglasnog odsjeka. U koralnim formama, pak, dominira kolorit tipičan za sjevernonjemačke instrumente koji nerijetko dosižu i do 4 manuala. U tom smislu su koncipirane koralne fantazije koje osim duljim opsegom zadivljuju i bogatstvom figuracija koje su najčešće izvedene iz pojedinog cantusa firmusa upotrebom figura kao standardnog leksika sjevernonjemačkih orguljaša-improvizatora.

U njima se već naslućuje Bachova sposobnost komentiranja tekstualnog predloška toliko prisutna u kasnijim sličnim djelima; u BWV 736 riječ je o portretiranju radosti duše koja se veseli smrti, napuštajući pokvareni svijet i odlazeći u nebo; odlazak duše također je simbolično prikazan i u posljednjim taktovima istoimene obrade BWV 735, gdje se dionica soprana uspinje sve do završnog b'' kao njezinog najvišeg tona. U BWV 720 dijalogiziraju čak 3 manuala donoseći parafraze pojedinih stihova cantusa firmusa, kojeg cjelovito donosi pedalna dionica; sličan je postupak korišten i u adventskom koralu BWV 739, čije figuracije i česte izmjene manuala neodoljivo podsjećaju na postupke u sličnim djelima Buxtehudea, Bruhnsa i Lübecka. Proporcijama se posebno ističe BWV 652, koji s oko 200 taktova spada u najdulje primjere koralnih fantazija sličnih Reinckenovima (po svjedočenju suvremenika, neke od njih znale su doseći duljinu i do 18 minuta). Ovdje je cantus firmus oblikovan tehnikom moteta, te svaka dionica sudjeluje u imitaciji pojedinog stiha, a posljednji, bogato ornamentirani nastup rezerviran je za sopransku dionicu.

Koncert će se održati u zagrebačkoj Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj 33 s početkom u 20 sati. Ulaz će biti slobodan, a već slijedeći nastup dvojice najistaknutijih domaćih orguljaša bit će 31. listopada ove godine.