04.10.2010. / 11:52

Autor: Igor Koruga

Romantičarski zanos Martine Zadro i Zagrebačkih filharmoničara

Prekrasna glavna tema protegnula se i lijepo istaknula kroz oblik ronda (sa sekvencama) u tipičnim Ravelovim modalnim harmonijama, no niti blizu kao u izvorno napisanom djelu za glasovir solo 1899-e godine

Martina ZadroMartina ZadroOrkestrirana Pavane pour une infante défunte (Pavana za preminulu infantkinju) poslužila je kao uvertira pravog romantičarskog koncerta Zagrebačke filharmonije u subotu 2. listopada u samoborskoj Franjevačkoj crkvi. Prekrasna glavna tema protegnula se i lijepo istaknula kroz oblik ronda (sa sekvencama) u tipičnim Ravelovim modalnim harmonijama, no niti blizu kao u izvorno napisanom djelu za glasovir solo 1899-e godine. Zrelost mladenačkih radova Maurica Ravela nije jednom bila potvrđena kvalitetom očitovanom naknadnim orkestracijama i uvrštavanjem u opus danas zvučnijeg imena poput Rhapsodie Espagnole (slučaj Habanere, također izvorno pisane za glasovir solo). Čvrst i dobro ugođen zvuk orkestra čuo se još i prije koncerta na posljednjim probama dijelova programa, a osjetljiv nastup većeg dijela filharmonije predvodio je splitski dirigent Loris Voltolini.

Shakespeare kao inspiracija

Nastavak koncerta mogao se promatrati kao osvrt dvojice skladatelja na Shakespeareovu komediju A Midsummer Night's Dream (San ljetne noći). Riječ je o vizijama Felixa Mendelssohna-Bartholdyja i Hectora Berlioza, dvojice skladatelja jasno (p)odjeljene tehnike i estetike, no ovoga puta jednake inspirativne baze. Uz skladateljski status obojica su razvili zavidne karijere dirigenata, a u Mendelssohnovom slučaju i revizora nepravedno zapostavljenih krunskih djela cjelokupne glazbene povijesti (Muka po Mateju, te ukupnog opusa Johanna Sebastiana Bacha).

Uvertira San ljetne noći, op.21, također je djelo mladog skladatelja (17 godina!), a sam je Mendelssohn posegnuo za spomenutim opusom 15-ak godina kasnije skladajući na zahtjev pruskoga kralja Wilhelma IV cjelovitu scensku glazbu pod opusom 61. U samoborskoj izvedbi uvertire (op.21), na živim i dinamičnim mjestima došlo je do blagog ¨kotrljanja¨ dijelova orkestra, no to su bile očekivane zamke koje su se mogle riješiti sporijim tempom. Srećom, već je u idućem stavku (Scherzo) filharmonija i Voltolini sjeli su duboko u sedlo stvorivši čvrst zvuk i homogenost s početka nastupa.
Budni skladateljski Mendelssohnov intelekt, bez nepotrebnih upada u manirizam i sentimentalnu sladunjavost (manjkavost rijetkih njegovih djela), te jasnoća i elegancija formalno uravnoteženog sloga bili su uspješno izneseni u izvedbi Intermezza čije su zavodljive teme meko plovile preko pasaža violina, drvenih puhača (flaute) i violončela. Pravom paradom i odličnom intonacijom limenih puhača (rogovi), sekcija je filharmonije otvorila lijepu harmonijsku progresiju završnog Notturna.

Južnjački zanos naturaliziranog francuza

Berliozovo je djelo zahtjevalo drugačiji interpretacijski ugođaj i proširenje izvođačkog tijela. Uz sjajnu potporu iznimno raspoložene sopranistice Martine Zadro i romantično naglašenog recitatora Zvonka Novosela odvratili smo lice od stvarnosti i zaronili u dubine nestvarnih fantazija Hectora Berlioza. Inspiriran poezijom Théophilea Gautiera (La Comédie de la mort - Komedija smrti) i već spomenutim Shakespeareovim djelom, Berlioz je pokušao stvoriti francusku inačicu tada vrlo popularnih njemačkih solo pjesama. Originalni rukopis bio je namijenjen za bariton ili kontraalt i glasovir, a 1856-e je uslijedila orkestracija za sopran i orkestar koju smo imali priliku čuti na kraju iznimne subotnje koncertne večeri. Dramatičan ciklus pjesama originalno nazvan Les Nuits d'été predstavio je tipičnog Berlioza strastvene i neobuzdane prirode kakva mu je i donijela epitet prvog pravog francuskog skladatelja nakon J.J.Rameaua koji ne govori njemačkim glazbenim jezikom. Štoviše, još je zarana Berlioz počeo s jasnim i potpuno osobitim kombiniranjem orkestralnih boja temeljenim na vlastitom radu i zapažanju povrh kvalitetne formalne poduke Jeana-Françoisa Lesueura (temelji dramatske i programne glazbe) i čeha Antońina Reiche (kontrapunkt i fuga). Družeći se s intelektualnom elitom svoga vremena (V.Hugo, A.Dumas, H.de Balzac, E.Delacroix) razvio je buntovan stil vulkanske snage i južnjačkog baskijskog temperamenta koji mu je po majci bio u genima.

Upravo takav izvođački imperativ Zagrebačkih filharmoničara, s neponovljivom Martinom Zadro, prepoznao se na samoborskom gostovanju. Od prvog do posljednjeg tona, zagrebačka je sopranistica ispunila najviša očekivanja postavljena pred nimalo jednostavnu rekreaciju melankoličnih, dramatski teških, a ponegdje i naglašeno vedrih glazbenih ozračja. U potpunom suglasju s britkim i oštrim orkestrom, Zadro se nosila naglašeno dominantno, ali sa strogo profesionalnom suzdržanošću na granici neobuzdanosti koja je nužna u zahtjevnom izvođenju Berliozovog hirovitog djela. Plime tipičnih romantičarskih ugođaja naplavljivale su slušateljstvo i u samostalnim recitativima (Zvonko Novosel) na početku i u sredini djela, da bi u potrazi za ¨Nepoznatim otokom¨ otišli do kraja koncerta tražeći ideal ljubavi koji se u nadanjima Théophilea Gautiera nalazi upravo tamo gdje i matematički definirano sjecište paralelnih pravaca...

Posjet predsjednika

Romantičarskom ugođaju nije posebno pridonio posjet hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, no važnosti za samoborski jesenski festival svakako jest. Vjerujem da će se naš ugledni sugrađanin pojaviti sa svojom svitom i na iznimno kvalitetnom nastupu britanske sopranistice Emme Kirkby praćene lutnjom šveđanina Jakoba Lindberga u utorak 5-og listopada u 20 sati, također u samoborskoj Franjevačkoj crkvi.

Vezane vijesti

Sjajan završetak veličanstvene sezone

Sjajan završetak veličanstvene sezone

U srijedu 6.6. Zagrebačka filharmonija zaključuje 140. jubilarnu sezonu i za tuprigodu u Bijelom ciklusu "Eter" priprema veliku svečanost glazbe.… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika