Kada je za opasno dizanje tenzija i obnovu medijskih uvreda, koje podsjećaju na ratne godine, dovoljna jedna provokativna naslovnica u jednim prilično marginalnom tjedniku, tak tada se primjećuje koliko je krhka demokracija na ovim prostorima. Riječ je o tjedniku Novosti koji su na naslovnoj stranici s ironijom popratili nedavni sudar dva miga Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, a sve uz pomalo zluradi naslov "Obadava su pala". Novinarska provokacija podsjeća na 1991. kada su hrvatski gardisti tim usklikom popratili obaranje dva srpska borbena zrakoplova.

Ovoga puta, na vojnoj vježbi održanoj negdje iznad Korduna pala su dva "naša zrakoplova", a sudeći po zapjenjenim reakcijama koje su uputili Ivan Zvonimir Čičak, ministar obrane Branko Vukelić i stotine anonimnih nasilnika koji su prijetili članovima redakcije Novosti, manje boli sudar MIG-ova, a više to što je čitavu stvar ironično komentirao tjednik koji financira Srpsko narodno vijeće. Da apsurd od samog početka bude potpun, pobrinuo se HHO-ov predsjednik Čičak koji im je zamjerio omalovažavanje "hrvatskih svetinja". Bijedna optužba otvara pitanje koje glasi: a što su svetinje i kako se prema njima odnositi? Građanski odgoj nalaže da nije pristojno vrijeđati nečije svetinje, ali ponavljamo pitanje: a što su to svetinje?

Na ovo pitanje od stotinu prolaznika dobili bismo isto toliko odgovora: križ, državna zastava, Mate Kovač u razdrljenoj majici, Muhamedov lik, Thompson, četiri ocila ili grbovi Dinama ili Hajduka. Svatko od nas ima neku svoju svetinju, pa tako je moguće i da je za neke ljude to uzvik iz Domovinskog rata „Oba su pala“. Autor ovog teksta jedan je od stotina tisuća onih koji su te jeseni 1991. s nadom i ponosom gledali snimku rušenja zrakoplova JNA u okolici Šibenika, i uzvik našeg mitraljesca „Oba su pala“.

Bio je to uzvik koji nije simbolizirao obično rušenje neprijateljskih zrakoplova (preciznije letećih kanti koje je koristila JNA), već poklič nade upućen stanovnicima Hrvatske od Vukovara do Varaždina, i od Gospića do Konavala, svima koji su tih mjeseci sa strepnjom čekali hoće li hrvatski branitelji zaustaviti velikosrpske napadače. U tom smislu usklik „Oba su pala“ zauvijek će ostati jedan od simbola rata za nezavisnost, i mnogima predstavljati podsjetnik na herojske dane 1991. godine. Stvar je, međutim, kompleksna i ne smije se pojednostavljivati tako što će se svesti na hrvatsko-srpske odnose.

Bit liberalne demokracije jest mogućnost preispitivanja svakog i svačijeg simbola, ili onoga što se lapidarno i krajnje pojednostavljeno naziva svetinjama. To nije pitanje politike nego slobode, pa ako želite, i intelekta. Upravo kao što danska vlada ima pravo kada, pred prijetnjama i napadima iz radikalnih islamističkih skupina, brani karikaturista Kurta Westeergarda koji je 2005. crtao komične stripove o Muhamedu - jer u liberalnoj demokraciji ne smije biti tabua (a ima ih, i to previše) - tako danas treba braniti pravo da se u Hrvatskoj netko šali na račun sudara dvaju hrvatskih MIG-ova (također prastarih kanti koje su veća opasnost za pilote nego potencijalne neprijatelje). Budimo realni, ovdje se ipak radi o tome da je provalu ksenofobije izazvalo to što je sudar hrvatskih aviona, posprdno prokomentiran u srpskom tjedniku.

I to je sve. Nitko se ne bi osjetio pogođen, a kamoli prijetio da je parodija ovog slučaja plasirana u Jutarnjem listu, Nacionalu ili Slobodnoj Dalmaciji, dakle, „čisto“ hrvatskim medijima. No i Novosti su hrvatske novine, i to podjednako moraju početi shvaćati i njihovi urednici, baš kao i svi oni koji dobiju urtikariju čim se spomenu srpski novinari ili mediji koji postoje u Hrvatskoj. Sviđale se nekome Novosti ili ih smatra najgorom vrstom novina, njihovi novinari i urednici imaju pravo objavljivati što god žele. Lako je biti tolerantan kada se gledaju vijesti iz Iraka, Amerike, Kine, Danske ili Nigerije, ali kakvi smo stvarno, to pokazujemo kada se u vlastitoj blizini suočimo s provokacijama.