DOK ŽENE RADE MUŠKARAC ČUVA DIJETE, snimljeno na putu prema Nyalamu, u blizini kinesko-nepalske granice“Kad Tibetanca upitate kako je živjeti na Krovu svijeta, on će vam jednostavno odgovoriti ‘Hladno’. Mi tamo dolazimo s velikim očekivanjima, a oni naprosto tamo žive. I puno su jednostavniji od nas, ništa ne kompliciraju”, prepričava dojmove s putovanja na Tibet koautorica knjige “20 dana na Tibetu u 108 slika”, Dubravka Manola. Riječ je o jedinstvenom spoju fotomonografije i putopisa, u kojoj je, pored ove majstorice reikija i voditeljice Škole lakoće življenja, svoju priču o Tibetu kroz impresivne fotografije velikog formata ispričao i Silvestar Kolbas, profesor na Akademiji dramske umjetnosti, fotograf, akademski snimatelj i filmski redatelj kojeg je šira javnost zapazila nakon što je režirao dokumentarni film „Sve o Evi“, vlastitu intimnu dramu koja prati peti, konačno uspjeli pokušaj njegove supruge Nataše da zatrudni.

Ovom se knjigom, kako sam kaže, vratio svojoj prvoj ljubavi – fotografiji. Bogato opremljena i tvrdo ukoričena knjiga na 240 stranica u izdanju Ibis-grafike prošlog je tjedna svečano predstavljena u zagrebačkom kinu Europa, a nastala je tijekom putovanja 2006. godine na koje su se autori zajedno s još četvero prijatelja uputili s namjerom da posjete najsvetija mjesta tibetskog budizma, osobito jezero Manasarovar i planinu Kailas.

Dan uoči predstavljanja knjige Dubravka Manola i Silvestar Kolbas prisjetili su se doživljaja s putovanja te nam iz prve ruke opisali promjene koje su se u posljednjih deset godina dogodile u nekoć najduhovnijoj i najnepristupačnijoj zemlji na svijetu. Jer od kineske okupacije 1951. godine Tibet više niti je samostalna država a niti je toliko nepristupačan kao u vrijeme dok je u prijestolnici Lhasi živio14. Dalaj-lama koji je 1959. bio prisiljen napustiti zemlju i uspostaviti vladu u progonstvu u sjevernoj Indiji. Današnja autonomna kineska pokrajina, premrežena je električnim dalekovodima, makadamske puteve kroz planinske vrleti zamijenile su nove asfaltirane ceste a Tibetanci su konje kao osnovno prijevozno sredstvo zamijenili motorima. No i dalje je to jedno od najduhovnijih mjesta na planetu, a surova priroda na nadmorskim visinama iznad četiri tisuće metara čini ga mističnim i moćnim, baš kao i prije dvije tisuće godina. “Za takvo putovanje se treba pripremati na više razina. Očekuju vas izazovi na svakom koraku: neugodni mirisi jakovog masla, prašina, vjetar, ćudljiva klima, a za nas Europljane i visoke nadmorske visine. Kako nisam ni budist, ni vegetarijanka, a ni alpinistica svi su me pitali kako sam uspjela savladati sve te čarolije tibetske visoravni. Odgovaram im: zaljubila sam se u sve što je Tibet i donijela odluku u glavi da me ništa neće omesti na putovanju”, napisala je Dubravka Manola u uvodnom tekstu knjige.

Logor Paryang, djevojčice se vraćaju kući poslije igre na pješčanoj diniOna je jedina iz ekipe na Tibetu već bila i to 1996. godine, kada je samoj sebi obećala da će se vratiti. To prvo putovanje korjenito ju je promijenilo te je svoj život zadnjih 14 godina posvetila reikiju i meditaciji o čemu je izdala i brojne knjige. “Jedna od bitnih razlika je činjenica da su Tibetanci ‘96 bili gladni. Bili su puno siromašniji, živjeli su u lošijim uvjetima. Sada imaju mnogo više školovanih ljudi, više ih zna engleski jezik, gotovo sve se može kupiti, nekoć smo sve morali nositi sa sobom. Za prvog posjeta mi smo putovali u jednom kamionu a oprema i hrana u drugom. Danas vodu u boci i hranu možete nabaviti gdje god dođete”, kaže Dubravka Manola i dodaje: “Mladi ljudi su danas na Tibetu sretni, žele živjeti slično ljudima na zapadu, žele pjevati pjesme koje su slične našima, plesati kao što plešemo mi, oni tu tradiciju poštuju ali ne više kao nekad kad je bila jedini način života.” No posjetitelji sa Zapada čak i o tradiciji i duhovnosti Tibetanaca zapravo malo znaju. Primjerice, pričaju nam autori knjige, iako ih obavija aura misterioznosti, njihovi su samostani mjesta širom otvorena turistima, njihovi monasi se i žene a posebno je zanimljiv status žene u društvu.

'UDAVAČE, djevojke od 19 godinaU tradicionalnom Tibetu, pojašnjava Dubravka Manola, postoje tri vrste braka: “Imaju klasičan brak kao u nas, koji čine žena, muškarac i djeca, zatim brak muškarca i više žena, te onaj kad se žena udaje za jednog muškarca a sva njegova braća su joj potencijalni ljubavnici ako ona to želi. Interesantno je da kod njih nema homoseksualizma i nema silovanja, a žena se može udati tek kad rodi dijete i time dokaže da je plodna. Tek nakon toga si traži muža koji ne mora biti otac djeteta.” S obzirom da su većinom nomadi, teško je reći koliko točno ima Tibetanaca. “Danas ih ima tek nekoliko milijuna, Kinezi su ih temeljito istrijebili, počevši tamo 90-ih kad su im ukinuli proizvodnju ječma i htjeli ih natjerati da proizvode pšenicu i još neke kulture koje na toj nadmorskoj visini ne uspijevaju pa je od gladi umrlo pola milijuna ljudi. U samostanima u kojima je nekoć bilo 7 tisuća monaha sad ih ima 500. Za Dalaj Lamom je puno njih pobjeglo preko Himalaja, tako da danas na jednog Tibetanca dođu tri Kineza”, govori Dubravka Manola.

PROMOCIJA U ZAGREBU U kinu Europa knjigu su predstavili: Dubravka Manola, Silvestar Kolbas, Marina Viculin iz Galerije Klovićevi dvori i Saša Krnić iz Ibis-grafike koja je izdala knjiguKako kaže, Kinezi se silno trude razvijati turizam jer na taj način žele animirati nomade i smjestiti ih u sela i gradove. No oni i dalje radije žive u prirodi i idu za stokom. Knjizi koja je nastala kao rezultat ovog putovanja, prethodila je fotografska izložba Silvestra Kolbasa 2007. u kuli Lotrščak, a u postprodukciji je i dokumentarni film s Tibeta. Iako se poznaju 15 godina, ovo je prvi zajednički projekt Dubravke Manola i Silvestra Kolbasa, no sigurni su, ne i posljednji. “Vezali smo molitvene zastavice za zajedničke projekte na prijevoju Drolma La, na 5630 m visine, sigurno ćemo nešto raditi zajedno i ubuduće“, kažu uglas.