Gost kolumnist Dinko MilasKao što Hrvatice vjeruju da limun sprečava trudnoću, tako i ja vjerujem u Fabijanićevu nadarenost da složene urbanističke probleme korištenja i namjene prostora grada Zagreba može kvalitetno riješiti. Studija koja ruši 70.000 kvadratnih metara izgrađenog korisnog prostora - jedan cijeli ubavi stambeni blok u Talovčevoj ulici ruši se i briše iz memorije urbanog razvoja grada - jedna velika sportska dvorana nonšalantno se ruši da bi se na istom mjestu predložila izgradnja novog sportskog mastodonta poput „slona u staklani kristalnih čaša“.

Ako ste kojim slučajem bili u zadnje vrijeme na hokejaškoj utakmici Medvjeda u ledenoj dvorani, onda misao uvaženog arhitekta Fabijanića - „ovakav kakav je sada, Dom sportova više ne udovoljava, ni sportskim ni ostalim sadržajima pa bi rušenje bilo najisplativije rješenje“ - ne zvuči mudro. Osim Rudolfove vojarne, registrirane kao spomenik kulture 1973. u zlatno doba prof. Marije Baltić - gdje je Tito 1914. kao kaplar služio vojni rok i obuku za I. svjetski rat, tri preostale vojarne treba srušiti, što je bilo usvojeno Urbanističkim projektom sekundarnog gradskog centra Trga Francuske Republike izrađenog u Urbanističkom institutu Republike Hrvatske (u svibnju 1981). Generalnim urbanističkim planom za grad Zagreb 1986. sekundarni gradski centar Trg Francuske Republike jednim je nesmotrenim potezom (Dakićevom diverzijom, nikad do danas stručno obrazloženom) pretvoren u javni zeleni prostor grada, iako je do tada već bila izrađena kompletna tehnička dokumentacija, a grad Zagreb financirao izgradnju 800 stanova za obitelji oficira JNA kako bi se vojska iselila s navedene lokacije. Naime, Urbanistički zavod grada Zagreba već je 1972. izradio prvi Detaljni urbanistički plan za Trg Francuske Republike, koji je predlagao rušenje svih vojarni, pa i Rudolfove, kako bi se spojila prometnica (danas Baruna Filipovića) s Prilazom Đure Deželića. Posljedica te nesmotrene urbanističke vizije bila bi da se cjelokupni kolni promet zapadnog dijela grada direktno usmjeri na Trg maršala Tita.

Nešto kasnije, 1976., izrađen je Provedbeni urbanistički plan , a Trg Francuske Republike (nikad usvojen) pretvorio se u Natječajni program za spomenuti sekundarni gradski centar TFR. Tri preostale nikad srušene vojarne su, rekoše nam pojedini eksperti dream tema “Integrirani grad”, registrirane kao spomenici kulture. Zamislite, tek 2004. To je evidentno ustupak ministarstvima RH i Gradskom uredu za strategijsko planiranje i razvoj grada kao naručitelju studije „Projekt – integrirani grad“. Navedeni uredi zasad borave u njima. Novo sjedište Vlade i ostale bulumente administracije RH planirano je uz sjeverni Savski nasip, blizu Vitićeva masterpiecea (famozne kockice), a stanari ovih triju nikad srušenih vojarni ostavit će ih vrlo brzo prazne za neke nove tajkune koji će ih kupiti korupcijskim dogovorima (ispod stola), srušiti ih i objediniti njihova gradilišta za neki novi oblikovni hram arhitektonsko-projektantsko-izvedbene gluposti. Zato usrdno molim izabrani dream team da ih u mislima već sutra ruši, da ih se ni u jednom sljedećem grafičkom prikazu ne crta! Otvoreno, javno, borim se protiv bilo kakve gradnje na stoljetnom Trgu K, kak bi Zagrepčanci rekli Keglbajsu ili odnedavno Trgu Francuske Republike. Planiran je 1887. Prvom regulatornom osnovom, a kompleks od trinaest vojarni s kolodvorskim trgom ispred tadašnje netom izgrađene stanice „Sava“ - Glavnog i jedinog željezničkog kolodvora tadašnjeg grada – živi već pune 123 godine povijesti našeg grada. Pet generacija Agramera štitilo je taj kolodvorski trg od građenja, poštovali su u kontinuitetu urbanu misao meni nepoznatog planera, da to bude i ostane neizgrađen zeleni trg – veličanstveni ulaz u grad. Taj princip gradogradnje ponovio je Milan Lenuci koji je u 19. stoljeću isplanirao i izgradio nizanjem zelenih gradskih trgova (Zrinski trg, Strossmayerov trg, Trg kralja Tomislava - početak buduće njegove potkove), veličanstveni gradski entrée svakom putniku, dolazniku u grad Zagreb.

Za grad Zagreb planiranje javnog gradskog prostora nije nikakva novost! I sada ovom studijom ugledni i afirmirani arhitekt predlaže gradnju na Trgu Francuske Republike, administrativnu građevinu (peterokatnicu u 3D modelu) za lokalnu upravu Črnomerca, veličine 24.300 km2 i sa 38.800 građana grada Zagreba. Mjesto građevine za lokalnu upravu je negdje kod Selske ceste, a ne na samom rubu administrativne granice lokalne uprave. A onaj „Canal Grande“ s mostićima uzdisaja na Trgu Franje Tuđmana – baš je, moram priznati, velika planerska ideja! Teško gradu što ga planira ugledni arhitekt, ali i teško gradu u kojem javne građevine projektira i gradi ugledni urbanist. Ima izuzetaka i lijepih primjera u svijetu, ali Fabijanić nije taj! Naravno, mogućnost postoji, ali jedino i samo javnim natječajem, a ne naručenom Studijom, koja otvara novi veliki tajkunski biznis „Horvatinčićima“ na lokaciji „Kamensko“: 430 radnih mjesta, čista industrija u srcu grada, odlaze u nepovrat za stotinjak novih dućana tipa Benetton. Sramota, zamotana u celofanu panegirika i skupnoplaćene kakofonije, štampane ovih tužnih prosvjednih dana u dnevnom tisku. Okvir studije „Projekt – integralni grad“ zadan je bio, kako smo čuli na javnom izlaganju, od Gradskog ureda za strateško planiranje i razvoj. Tako značajan projekt je apsolutno predmet javnog natječaja, a ne zadatak jednog autorskog dream teama, pa makar ga vodio ugledni i afirmirani profesor s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. I osnovno pitanje: zašto Fabijanić? Naslućujem i skupljam informacije o kojima gradonačelnik i ne sanja. Prostor grada, svakog, pa i našeg Zagreba, multifunkcionalan je. Mudrost je prostornog planera i urbanista-gradograditelja predložiti građanstvu i gradskoj upravi „ravnotežu interesa u namjeni površina grada“, i to umjereno, mudro. Ali i gradogradnja je akt misaono-kreativne volje koje ugledni arhitekt Fabijanić ima u izobilju. A njegovo obećanje da će se vratiti krvotok u dosadni grad Zagreb; pa vidjet ćemo (rekli su slijepci), čut ćemo (rekli su gluhi). Doduše, Fabijanić, eminentni arhitekt, oblikovatelj uporabnih predmeta u kućanstvu i dizajner kazališnih scena, u svom 35-godišnjem radu nema uspjeha na velikim urbanističko-arhitektonskim natječajima širom Lijepe Naše. A natječaji su najdemokratičniji izbor predloženih ideja za razvoj grada. Fabijanić je, doduše, radio i natječaj za Kvaternikov trg 1980. i natječaj za zagrebački krematorij, pa i natječaj za Trg Francuske Republike 1978., no njegovi radovi nisu bili prepoznati kao zanimljivi i prosperitetni ocjenjivačkim sudovima. Fabijanić je bio miljenik profesora Nevena Šegvića koji je znao reći, kad nije dobio nagradu na natječaju, „alaj su žiratori velike budale!“ S tim bi Šegvić sam sebi opravdao neuspješni stručni angažman – Fabijanić je njegov đak.

Uvaženi i ugledni arhitekt prof. Nenad Fabijanić ovom studijom „Projekt – integrirani grad“ i natječajem za paviljon na Trgu Franje Tuđmana 1998. (koji bi se mogao locirati na svakoj ledini u gradu, štoviše, na bilo kojoj gradskoj ledini u bilo kojem gradu Lijepe Naše) definitivno nam je otvorio oči. Fabijanić ne razlikuje urbani prostor, ne osjeća silnice koje svaki urbanitet isijava. On može popločiti kamenom ili keramikom bilo koji gradski trg srednjoeuropskog grada, bez uočene i potvrđene afirmacije karakteristike lokaliteta. Najveći mu je uspjeh u 35-godišnjem radu na nekom značajnom urbanističkom potezu II. nagrada za splitsku rivu, gdje ništa respektabilno nije ponudio. Povezivanje Tuđmanova trga i Trga Francuske Republike s Trgom sportova (danas Trg Krešimira Ćosića) ukradena je ideja afirmiranog arhitektonskog tandema Auf-Franić/Silađin, i to upravo za navedeni gradski prostor 1978. Lako je tuđu ideju ponovo podmetnuti i prodati kolegici Jadranki Veselić-Bruvo, koja se možda nije ni rodila kad se veliki natječaj za Trg Francuske Republike odvijao, i to u dvije faze. Urbanistički zavod grada Zagreba izradio je Provedbeni urbanistički plan za Trg Francuske Republike 1976. (vodio ga je uvaženi urbanist i arhitekt Borivoj Doklestić iz Urbanističkog zavoda grada) koji se naknadno prije usvajanja pretvorio u natječajni zadatak. Na tom natječaju u I. fazi radile su 23 autorske grupe, gotovo cijela elita urbanista i arhitekata. U drugu fazu natječaja plasiralo se šest najboljih radova. Fabijanić nije prošao prvi prag natjecanja. Navodim objektivni podatak iz kojeg proizlazi da Fabijanić nema ozbiljne reference za vođenje multifunkcionalnog tima na ovako složenom urbanističkom zadatku. No čudim se da to kolegica Snješka Knežević, članica dream teama, nije otkrila autorskom timu studije, da ideja nije originalna; pa ni javnosti na javnom izlaganju prošlog u KIC-u. E, moj Fabijaniću, prijatelju iz dana drugovanja u Udruženju hrvatskih arhitekata, šarmantan si momak i lider tima, ali bez stručnog morala. Ne kradi tuđe ideje, daj nešto svoje, bar neku kvaku na vratima raja. Od 1850. godine, kada se Kaptol i Gradec objedinjuju u grad Agram, broj stanovnika stalno se povećavao do 2009., kad bilježimo prvi pad broja stanovnika. To je veliko zvono uzbune za planiranje budućnosti grada, posebno javnog prometa. Primarni je zadatak gradskih planera i urbanista da razvijaju mrežu zagrebačkog tramvaja: gušću mrežu i suvremena prometala. Zasad je metro uistinu upitan, za 800 milijuna eura. Za njegovo planiranje ima vremena, uđemo li u Europsku uniju i kad se u većem broju dosele Europljani sa sjevera kontinenta.

To više što se predlaže ukapanje željezničke pruge, posebno značajno za longitudinalni pravac istok-zapad u dužini od 7,5 km. Metro je predložen u paralelnom smjeru 200-500 metara zračne linije na sjever (trasa Baruna Filipovića, Prilaz Đure Deželića, Trg maršala Tita, Masarykova itd.). To umnožavanje podzemnih prometnih trasa nije mudra planerska odluka, a kamoli značajna urbanistička ideja za budućnost grada. Ne treba prugu ni ukapati ni podizati ako postoji znanje i sposobnost planiranja gradskog prostora. Osnažiti vrijednost iznesene ideje primjerom Berlina iza kojeg stoji 90 milijuna radišnih Nijemaca nije vrijedno komentara. Prometni prijedlog ukapanja željezničke pruge na nivo -2 koji bi po procjeni stajao 550 milijuna eura (čitaj: milijardu eura), u vrijeme kad otkrivamo financijsku mračnu stranu naše budućnosti koju glasno moramo reći unucima: - svaki mjesec vraćat ćemo vrijednost tri pelješka mosta ili 124 kilometra autoceste (kolega Pološki to razumije, ali gubi iz vida); - 2370 eura ili 17.300 kuna otplatit će svaki stanovnik Hrvatske (djeca, školarci, studenti, građani, zaposleni, nezaposleni, invalidi, umirovljenici i, nadam se, članovi Vlade i Sabora); - 28,6 milijuna eura ili 210 milijuna kuna iznosi dnevna otplata naših vanjskih dugova. Hej, gospodo ugledni stručnjaci, uozbiljite se! Do kraja ove godine - godine vašeg projekta “Integrirani grad“ - Hrvatska mora vratiti za otplatu vanjskog duga ukupno 4,2 milijarde eura. E, moji renesansni stručnjaci, držim vam palce da i dalje uspijevate farbati puk grada Zagreba. Vašim velikim "original.

Dinko Milas