TOMISLAV KARAMARKO Postao je ministar unutarnjih poslova 10. listopada 2008., do tada je bio šef SOA-e, koja je kao i MUP propustila uočiti da se sprema atentat na Ivu PukanićaSvjedočenje policajca Nenada Šipušića na suđenju atentatorima na Ivu Pukanića i Niku Franjića u ponedjeljak na Županijskom sudu u Zagrebu izazvalo je konsternaciju, šok i nevjericu u hrvatskoj javnosti, jer se doznalo da je jedan visoki policijski dužnosnik mogao spasiti živote Ive Pukanića i Nike Franjića. To je mišljenje i visokog dužnosnika Uskoka, koji je uključen u rad na predmetu koji se bavi atentatom na Ivu Pukanića i Niku Franjića. ”Nenad Šipušić mogao je spasiti živote Ive Pukanića i Nike Franjića.

On je u vrijeme kada je od Amira Mafalanija doznao da Robert Matanić s pomagačima u centru Zagreba priprema ubojstvo koje će jako odjeknuti, bio načelnik nadležan za organizirani kriminal u zagrebačkoj šestoj policijskoj postaji, koja je zapravo najveća u Hrvatskoj. Zato je morao znati i tko je Robert Matanić, naročito u vrijeme psihoze koju je u Zagrebu tada izazvalo ubojstvo Ivane Hodak.

Umjesto da tu informaciju prijavi, on ju je prešutio. Da je reagirao, Roberta Matanića moglo se četiri dana uoči atentata na Ivu Pukanića staviti na mjere tajnog nadzora, praćenja i prisluškivanja, pa se taj zločin mogao spriječiti, a svi zavjerenici su se mogli uhititi”, izjavio je za Nacional izvor iz Uskoka, koji tvrdi kako je nevjerojatno da takav policajac i dalje radi, ali je rekao i to da će Šipušić nakon ovog svjedočenja teško izbjeći ozbiljnu profesionalnu degradaciju. Nenad Šipušić, policajac koji je u ponedjeljak svjedočio na suđenju atentatorima na Ivu Pukanića izjavio je da mu je Amir Mafalani nekoliko dana prije ubojstva Pukanića rekao da Robert Matanić ima informacije o tome da se u središtu Zagreba planira izvršiti ubojstvo koje će jako odjeknuti. Šipušić je izjavio da je s Mafalanijem kontaktirao jer mu je ovaj bio doušnik, te priznao da o tome nije sastavio nikakvu službenu bilješku.

NENAD ŠIPUŠIĆU traumatičnom ozračju, svega nekoliko dana nakon ubojstva Ivane Hodak, to je bilo itekako veliko upozorenje. Šipušić je na suđenju izjavio nešto skandalozno o dodatnom razlogu zbog kojeg nakon Mafalanijeve dojave nije reagirao. Bojao se da mu se kolege ne počnu podsmjehivati, rekao je Šipušić na sudu. Da je Šipušić tada prijavio da je dobio takvu dojavu i rekao tko mu je izvor informacija, moglo se početi prisluškivati i Mafalanijeve i Matanićeve telefonske razgovore, a tada bi se spriječio i atentat na Pukanića. Lako se u takvoj situaciji moglo dogoditi da policija vrlo brzodođe do informacija da Mafalani svakako zna puno više o atentatu koji je uopćeno najavio, pokušavajući sebi stvoriti alibi u slučaju da se pojave neki problemi. Moglo ga se tada i dodatno ispitati, i otkriti puno više detalja o svim uključenima u atentat, a možda i njegovim naručiteljima. Šipušić je na sudu bio proturječan.

Prvo je rekao da nije znao gdje će se ubojstvo dogoditi, kao ni tko bi trebao biti žrtva ili počinitelj. “Podaci koje mi je Mafalani dao su bili nedostatni da bilo što povežem ili pokrenem”, kazao je Šipušić. Zatim je rekao da je Mafalaniju savjetovao da ostane u vezi s Matanićem kojega je naveo kao svoj izvor informacija. Ako je točno da je Mafalaniju savjetovao da ostane u vezi s Matanićem, onda je Šipušić evidentno lišen bilo kakve sposobnosti elementarnog logičnog zaključivanja, kada nije mogao zaključiti zašto bi Matanić mogao nešto znati o planiranom ubojstvu. Matanić je već tada u policiji bio na glasu kao plaćeni ubojica koji je ordinirao po Bugarskoj, a Šipušić kao jedan od zagrebačkih policijskih šefova u borbi protiv organiziranog kriminala to je doživio kao beznačajnu uopćenu dojavu. Na pitanje sutkinje kako to da nije prijavio najavu zločina, posebno zato što je nekoliko dana ranije ubijena Ivana Hodak, Šipušić je kazao da u policiji postoji naputak da se uopćena izvješća ne sastavljaju. Ako je i sam spomenuo Matanića u kontekstu Mafalanijeve dojave, nečuveno je da Šipušić može tvrditi da je dojava bila uopćena.

Šipušić je na sudu rekao i sljedeće: “Prije ubojstva ništa nisam htio pričati da ne bih izazvao podsmijeh kolega. Kasnije sam bio u dvojbi da odem u odjel Organiziranog kriminala i prijavim kontakte s Mafalanijem, ali nisam htio doći nepozvan da se ne bi protumačilo kako sam se došao opravdavati”, kazao je Šipušić. Pojasnio je da je s Mafalanijem kontaktirao preko mobitela upisanog na svoje ime pa je bio siguran da će policajci u istrazi doći i do njega. “Znao sam da će doći do mene i nisam imao razloga požurivati”, odgovorio je Šipušić na primjedbu sutkinje da bi ranijom prijavom možda ubrzao rad na slučaju. Konačno policija je sa Šipušićem razgovarala tek mjesec ili dva nakon ubojstva. Sve to pokazuje da je Šipušić u ovoj situaciji prvenstveno bio orijentiran na to kako da zaštiti samog sebe od skandaloznog propusta, ali i da mu je stručnost na jadnoj razini ako nakon takvog atentata može izjaviti da mu je gotovo bilo svejedno kada će o svojim kontaktima s Mafalanijem razgovarati s kolegama koji su bili uključeni u rad na tom slučaju. Zasad se rekonstruiralo da su se Amir Mafalani i Nenad Šipušić 17. listopada 2008. čuli telefonom. Potom su se dva dana kasnije, 19. listopada 2008. susreli u jednom kafiću u Dubravi.

ROBERT MATANIĆ bio je 2008. već poznat kao opasan ubojica zbog svoje bugarske kriminalne karijere: teško je povjerovati da policajac Šipušić nije reagirao na informaciju prema kojoj Matanić priprema ubojstvo u ZagrebuOndje mu je Mafalani dao tu uopćenu najavu o atentatu koji grupa Roberta Matanića sprema u centru Zagreba. Mafalani i Šipušić telefonski su razgovarali i 23. listopada 2008., nedugo nakon atentata na Ivu Pukanića i Niku Franjića. To se također rekonstruiralo uvidom u ispis telefonskih razgovora Amira Mafalanija. Što su razgovarali ostaje nepoznato. Mafalani je na sudu rekao da je Šipušiću već tada rekao da je to taj atentat koji mu je najavio. Šipušić je to na sudu demantirao. Rekao je da je on nazvao Mafalanija, pitao ga radi li se o onome što je on najavljivao, te da mu je Mafalani izbjegavao suvislo odgovoriti na to pitanje. Bez obzira na sadržaj tog razgovora, Nenad Šipušić morao je odmah nakon atentata na Ivu Pukanića i Niku Franjića reći svojim nadređenima da je četiri dana uoči atentata od Amira Mafalanija dobio dojavu da Robert Matanić priprema atentat u središtu Zagreba koji će jako odjeknuti. On u tome ni na svjedočenju pred sudom nije vidio ništa sporno, što je evidentno osupnulo i sutkinju Ivanu Kršul. Da je to učinio, moglo se Matanića početi prisluškivati četiri dana prije nego što su stručnjaci za očevid pronašli pločicu sa serijskim brojem skutera na kojem je Željko Milovanović dovezao eksploziv pred redakciju Nacionala. Šipušićevo ponašanje nakon tako važne dojave otkriva i kako je uopće bilo moguće da se nešto prije toga Pukaniću ukine policijska zaštita.

Policija je u tom slučaju podlegla medijskom kompromitiranju Pukanića i relativiziranju opasnosti koja mu prijeti, pa su mu se na nekim razinama u policiji najvjerojatnije i podsmjehivali. Sličnog se podsmijeha svojih kolega plašio i Šipušić, a i takva klima unutar policije, kakva i danas na nekim razinama postoji, može se smatrati jednim od razloga koji su olakšali Pukanićevo ubojstvo. Da mu Mafalani nije rekao da informacije o ubojstvu u središtu Zagreba ima Robert Matanić, Šipušić bi se možda mogao opravdavati tvrdnjama da je najava koju je dobio od Mafalanija bila općenita. On i Mafalani su se od ljeta 2008. do ubojstva Ive Pukanića čuli gotovo 90 puta. Mafalani je bio njegov doušnik, koji se tako i ponašao. Odavao je potencijalno korisne informacije o zbivanjima u miljeu zagrebačkih švercera droge i zauzvrat tražio protuusluge. Moguće je da je u većini tih razgovora nudio nekorisne informacije i tražio protuusluge. Upućeni pravosudni izvori ispričali su Nacionalu da je puno vjerojatnije da je Mafalani držao na vezi Šipušića i od njega pokušavao izvlačiti informacije o tome što policija zna o Mataniću i njegovoj bandi. Najvjerojatnije je Mafalani baš zato i nakon ubojstva Ive Pukanića nastavio kontaktirati sa Šipušićem, pa su 27. listopada 2008. njih dvojica razmijenili dva SMS-a.

Amir MafalaniMože se u nastaloj situaciji sumnjati i da su skandalozni propust Nenada Šipušića lažima prošli tjedan pokušali pokriti i njegovi nadređeni u policiji. Nakon što je Mafalani na sudu iznio svoje tvrdnje, Nacional je kontaktirao s visokim policijskim dužnosnicima kako bi ih provjerio. U prošli ponedjeljak na sastanku u ravnateljstvu policije Nacionalu su dva iskusna policijska dužnosnika odbili otkriti bilo kakve informacije o prirodi odnosa Mafalanija i Šipušića, opravdavajući se službenom tajnom. Na tom su razgovoru policijski dužnosnici također tvrdili da je Šipušić od Mafalanija dobio samo krajnje općenitu dojavu, o kojoj nije bilo vrijedno sastavljati službenu zabilješku. Možda im je to tako servirao i sam Šipušić, pa su mu oni povjerovali. Međutim, Šipušić je na sudu u ponedjeljak svojim iskazom i svoje nadređene u policiji doveo u nezgodnu situaciju, jer bi se sada moglo sumnjati i da su na visokim razinama unutar policije svjesno lažima pokrivali propuste svojih podređenih. Od toga za policiju jedino može biti gore ako su potpuno samostalno i svjesno htjeli lažima zataškati Šipušićeve propuste. U svjetlu ranije poznatih policijskih izmišljotina da je Pukanić bježao od svojih čuvara pa su mu i zato odlučili ukinuti policijsku zaštitu, ni tu mogućnost ne bi trebalo unaprijed otpisati.

Ovo otkriće ponovno traži odgovore na mnoga neodgovorena pitanja u vezi atentata na Pukanića. Osim što se još ne zna tko su naručitelji, do danas se još uvijek ne zna kako je moguće da sigurnosne kamere na zgradi Nacionala nisu snimale baš u kritičnom trenutku kada je Željko Milovanović ispred redakcije Nacionala ostavljao skuter s eksplozivom. Ne zna se niti je li itko u policiji odgovarao zato što je Pukaniću ukinuta policijska zaštita te zašto se nije istraživao prvi pokušaj atentata na Pukanića. Nakon svega sada se otvara i pitanje kako Šipušić uopće može ostati raditi u policiji. Za početak bi visoki policijski dužnosnici javnosti bar na to pitanje hitno trebali ponuditi adekvatan odgovor.