Samostalna i neovisna Iva Babaja, kao kći proslavljenog režisera Ante Babaje, započela je profesionalni put u Beču gdje je, kako kaže, nije nitko poznavaoNa prvom neovisnom festivalu kreativnih komunikacija “Sudnji dan” početkom listopada u Zagrebu nagradu kao tvorac ideje za najbolju televizijsku reklamu dobila je 36-godišnja Iva Babaja. Kreativna direktorica marketinške agencije Unex, potpredsjednica ICOGRADA- e, svjetskog krovnog udruženja za grafički dizajn i vizualne komunikacije u dva uzastopna mandata, time je dobila i potvrdu struke za originalnost i kvalitetu TV reklame za 125. obljetnicu Croatia osiguranja. Kći jedinica proslavljenog filmskog redatelja Ante Babaje svojim je spjesima na području dizajna odavna izišla iz očeve sjene, no, veli, zbog prezimena se nerijetko morala dvostruko dokazivati. To joj, čini se, nije teško jer i uz brojne obaveze pronalazi vremena za svoje brojne interese i strasti poput fotografiranja, kuhanja i čitanja, no talent za pripravljanje parfema, koji je otkrila još za studija na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Beču, morala je privremeno zapostaviti. Želi osnovati i prvi muzej dizajna u Hrvatskoj, da od propadanja i zaborava spasi arhivu hrvatskog dizajna.

NACIONAL: Što je za vas nagrada na "Sudnjem danu"?

- To je nagrada mojih kolega kreativaca na prvom neovisnom festivalu kreativnih komunikacija u našoj zemlji, u njegovu žiriju gotovo su svi kreativci iz Hrvatske. A nagrade se dodjeljuju baš kreativcima imenom i prezimenom, a ne agencijama.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju o TV reklami za 125. obljetnicu Croatia osiguranja i koliko je njena realizacija bila tehnički zahtjevna?

- To nije bila klasična naručena kampanja, nego smo unutar Unexova tima razgovarali o njihovoj 125. godišnjici i zaključili da bi to trebalo obilježiti, pa smo došli klijentu s idejom koja se njima jako svidjela. Oni su hrabro potpisali da ulaze u to kad im ja još nisam mogla ponuditi sinopsis, jer sinopsis je potpuno ovisio o materijalu koji smo tek trebali početi tražiti u Državnom arhivu. Sinopsis je prilagođavan tom arhivskom materijalu, tako da se cijela priča stvarala u hodu. Tu svakako moram istaknuti Krasa Gančeva kao redatelja, koji je danonoćno sjedio sa mnom u arhivu i tražio kadrove te bio i koautor projektu. Snimanje modernog materijala bilo je u cijelosti prilagođeno arhivskom materijalu jer je trebalo točno pogoditi kut, sjenu i ostale detalje da bi se dobro uklopio s arhivskim snimkama. Naravno, bez Relje Bašića cijela ta priča ne bi procvala.

NACIONAL: Je li vam ta reklama najzahtjevnija u karijeri?

- Najkompleksnija svakako jest, to više što je bilo pitanje kako će cijela ta priča funkcionirati. Međutim, feedback je bio super i ono što me iznenadilo bila je količina pohvala na Youtubeu i forumima, kamo su dolazili pohvalni komentari čak i ljudi iz inozemstva. To očito funkcionira i u nekom drugom okruženju, i na najbanalnijoj razini miješanja vremena, i kao metafora kontinuiteta prošlosti u sadašnjosti.

NACIONAL: Prije nego što ste 2007. postali kreativna direktorica Unexa, taj zanat pekli ste po drugim agencijama?

- Prvo sam bila u McCann Ericksonu gdje sam bila art director, kasnije sam bila senior art director u Proximityju (dijelu BBDO-a) i onda sam prešla u Unex kao kreativna direktorica, tako da sam kroz sve to prošla cijeli put od dizajnera do kreativnog direktora.

NACIONAL: Kako to da ste za studij odabrali Beč?

- Htjela sam studirati fotografiju, a tog studija nije bilo u Zagrebu pa sam razmišljala o studiju kamere na Akademiji dramske umjetnosti. Moj otac se suprotstavio jer je tada predavao režiju na Akademiji. A moj poočim Radovan Ivančević predavao je na dizajnu i na Filozofskom, na svim fakultetima koji su mene zanimali bio je netko iz obitelji. Na Likovnoj su pak akademiji bili neki naši bliski kućni prijatelji pa sam, iako sam upisala dizajn u Zagrebu, ipak otišla u Beč na prijemni. Kad su od 300 mapa izabrali 12, nisam mogla vjerovati, a kad su od nas 12 izabrali troje koji smo prošli nakon tjedan dana prijemnog, to je bio šok. To je najstarija Akademija primijenjene umjetnosti u Europi, prestižna škola, pa mi se činilo da je šteta propustiti tu šansu i ostala sam u Beču. Ondje me nitko nije poznavao i za svaku stvar koju sam napravila znala sam da je moja zasluga i da nitko nikad neće moći ništa reći.

NACIONAL: Koliko ste se susretali s predrasudama zbog prezimena?

- Živimo u sredini koja je vrlo sklona jalu i nesuzdržano ga pokazuje. Kad sam s 19 godina radila prvu samostalnu fotografsku izložbu, naravno da su zaredale svakakve priče i tu sam shvatila da imam potrebu maknuti se i pokušati negdje vani. Svi misle da vam je lakše s poznatim prezimenom, a zapravo vam je teže jer se morate dvostruko dokazati.

NACIONAL: Vas pamte i po uspješnom sudjelovanju u jednom kvizu.

- To je zaista davna prošlost, imala sam devet godina. Radilo se o novosadskom kvizu na kojem je, za razliku od Kviskoteke i ostalih kvizova, bilo moguće prijaviti temu koju god želite. A mene su kao malu jako fascinirali Egipat i Grčka. Na kviz sam se prijavila roditeljima iza leđa, kako bih osvojila novac da putujem u Grčku. Oni nisu pojma imali dok jednog dana nisu iz kviza nazvali moju mamu koja je umalo pala u nesvijest.

NACIONAL: Je li postojala najniža dobna granica za sudjelovanje?

S najpoznatijim svjetskim teoretičarom dizajna, Victorom Margolinom u Pekingu- Nisu službeno imali donju granicu, a iz mog pisma nisu shvatili da imam devet godina pa kad im je to moja mama rekla, ušokirali su se i tad su, što im inače nije bila praksa, poslali čovjeka u Zagreb da me testira. Nakon prve epizode krenula je hajka, novinari su mi sjedili ispred škole, ispred stana, nisam mogla proći ulicom a da me ljudi ne prepoznaju. Uoči treće epizode shvatila sam da imam dovoljno za put u Grčku, a i bilo mi je naporno svaki tjedan putovati u Novi Sad i nisam mogla ni toliko izostajati iz škole pa sam na početku treće epizode predala pismo u kojem sam rekla da - bez obzira pobijedim li ili izgubim - odustajem. Prošla sam i tu treću, ali sam se povukla. Nisam očekivala da će iz toga nastati takva pompa, bila sam na naslovnicama valjda svih časopisa u bivšoj Jugoslaviji. Danas na to gledam kao na smiješno iskustvo iz djetinjstva kojem nikad nisam pridavala značaj i uvijek me zaprepasti kad se netko toga sjeti.

NACIONAL: Zašto ste se nakon studija u Beču i godinu dana studija fotografije u SAD-u vratili u Hrvatsku?

- Uvijek sam se namjeravala vratiti, to je bilo i ono teško vrijeme, kraj rata, i htjela sam se vratiti natrag i sve što sam vani naučila primijeniti, vratiti natrag sredini iz koje sam potekla i koja mi je također puno dala.

NACIONAL: Kakvu ste situaciju na području dizajna tada zatekli u Hrvatskoj?

- Postojalo je elementarno nerazumijevanje o tome što dizajn jest, kakvo je i danas, u nešto manjoj mjeri. Ljudi su smatrali da je dizajn nekakvo crtkanje i svodili ga na pitanje: sviđa mi se - ne sviđa mi se, nisu ga doživljavali ozbiljno kao struku. Otad se nešto promijenilo, ali još uvijek postoji sličan problem.

NACIONAL: Kako to da ste drugi put zaredom potpredsjednica krovne svjetske organizacije za dizajn i vizualne komunikacije?

- Počela sam u ULUPUH-u volontirati na ZGRAF-ovima, potom sam htjela dovesti neke velike strane izložbe k nama, nudila sam to i ULUPUH-u i Hrvatskom dizajnerskom društvu, ali su me i jedni i drugi odbili. Tada sam pokrenula svoju malu udrugu VIZUM jer mi se činilo da je šteta to ne dovesti k nama. Tad još internet nije bio sveprisutan, studenti nisu imali prilike vidjeti velike izložbe ni radove tog profila. Časopisi o grafičkom dizajnu bili su toliko skupi da si ih je malo tko mogao priuštiti. S VIZUM-om sam uspjela dovesti izložbe Art Directors Cluba i Type Directors Cluba u Zagreb. A volontirajući na ICOGRADAinu Design Weeku u Zagrebu sam 2001. prvi put došla u kontakt s ICOGRADAom i tad su mi ponudili da radim za njih, te sam te i sljedeće godine radila kao njihov communications assistant, vodila njihovu web stranicu i publikacije, pomagala u organizaciji svjetskog kongresa dizajna u Johannesburgu te organizaciji regionalnog sastanka Latinske Amerike na Kubi. Iako sam to radila iz Zagreba, dosta sam i putovala, to je trajalo neke dvije godine dok ICOGRADA nije preselila centralu iz Europe u Kanadu te je naša suradnja prestala. Nisam bila svjesna da su ljudi koji su tada radili sa mnom nastavili pratiti moj rad i puno godina kasnije su mi pristupili i pitali me bih li ja bila voljna kandidirati se za mjesto u boardu ICOGRADA-e. To je bilo dosta kratko prije izborne skupštine, nisam ni znala da se moram pojaviti u Havani nego sam u zadnji čas otišla i bila izabrana. To je bio prvi moj mandat tijekom kojeg sam pokrenula puno stvari, a dvije godine jako brzo prođu, to više što se ta komunikacija vodi po cijelom svijetu.

NACIONAL: Što sve podrazumijeva vaša funkcija potpredsjednice ICOGRADA-e?

S članovima upravnog obora ICOGRADA-e u Koreji 2008. godine- Prije svega ja zastupam srednju, istočnu i južnu Europu, ali, budući da Latinska Amerika nema reprezentaciju u boardu, ja sam na sebe preuzela zadatak da se borim za sve manje, slabije razvijene zemlje. K tomu, svi unutar boarda imamo neki svoj portfolio, a moj je međunarodno članstvo i svakodnevno komuniciram s članovima iz cijeloga svijeta i radim na programima i inicijativama koje njima mogu pomoći. Dio toga sastoji se od pisanja raznih pravilnika, međunarodnih regulativa za organizaciju natječaja, izložbi. I sama sam razvila neke inicijative, međunarodna istraživanja koja pokušavaju pokazati kako dizajn utječe na cijeli sektor, ali i na ekonomsku situaciju u zemlji. A radim i na jednom velikom projektu koji sam osmislila i koji bi trebao funkcionirati kao mentoriranje između dizajnerskih organizacija.

NACIONAL: Dobivate li financijsku naknadu za rad u ICOGRADA-i?

- To je volonterska funkcija, ja si sama moram plaćati putovanja, hotele, ulažem vlastiti novac uz povremenu pomoć Ministarstva kulture. Osim ICOGRADA-e koja okuplja grafičke dizajnere, postoji i udruga product dizajnera ICSID, te udruga dizajnera interijera IFI, i sve tri udruge zajedno su osnovale IDA-u, International Design Alliance. To je krovna svjetska platforma za dizajn, i ona ima svoj upravni odbor i prije šest mjeseci pozvali su me da uđem i u taj odbor, što su još dva putovanja godišnje više. Tako da u godinu dana obiđem barem pola svijeta.

NACIONAL: Jesu li siromašnije zemlje kreativnije i kako Hrvatska kotira u svijetu dizajna?

- Kad je riječ o Hrvatskoj, uvijek me veseli, budući da me često zovu u međunarodne žirije, vidjeti radove iz Hrvatske. Rekla bih da je naš dizajn zaista sjajan. Mi smo mala zemlja, s malim brojem dizajnera i kad naiđete na nekoliko nagrađenih radova iz Hrvatske, a malo više ili isto toliko je iz Amerike, vidite da je kod nas kvaliteta u odnosu na kvantitetu jako velika. Postoji puno malih zemalja koje su prepoznale važnost dizajna kao dijela razvoja ekonomije, nacionalnog razvoja, te imaju nacionalnu strategiju razvoja u kojoj je dizajn bitan, i kod njih se odmah vide rezultati.

NACIONAL: Kako biste iz tog aspekta ocijenili stanje u Hrvatskoj?

- Imamo jako dobre dizajnere i puno mladih dizajnera koji se jako trude, ali na institucionalnoj razini ostaje nam još jako puno posla. Tek je nedavno osnovan Centar za dizajn pri Gospodarskoj komori, s druge strane imamo drugi Centar za dizajn koji je osnovalo Hrvatsko dizajnersko društvo, što je apsurdna situacija jer smo jako mala zemlja s dva centra za dizajn, a ni jedan ne funkcionira kako bi trebao. Dizajnersko društvo napravilo je dosta posla u zadnjih deset godina, tu je naravno i ULUPUH sa ZGRAF-om, koji ima dugu tradiciju, ali to sve nije dovoljno. Potrebno je i da institucije prepoznaju važnost dizajna, da se stvori nacionalna razvojna strategija u kojoj bi dizajn dobio odgovarajuće mjesto i da ekonomija prepozna važnost dizajna. Pogledamo li skandinavske zemlje, Englesku, pa čak i Sloveniju, mi smo jako daleko.

NACIONAL: Nagrada na "Sudnjem danu" jedna je od rijetkih koje ste dobili u Hrvatskoj?

- Činjenica je da nagrade uglavnom dobivam vani. Prvo priznanje koje sam dobila bilo je na BIO-u u Sloveniji, dok sam u Hrvatskoj dobila tek neka manja priznanja na FESTOu. Serija naslovnica knjiga koje su nagrađene u Sloveniji istovremeno su bile odbijene za selekciju Salona mladih u Hrvatskoj. Nagrade mi nisu najvažnije u životu, ali postoji ta druga strana medalje u poslu koji ja radim, a to je konkretan rezultat i tu mora postojati neka ravnoteža. Puno bi mi gore bilo dobiti nagradu, a da klijent ima loše rezultate nego obrnuto. No krasno je kad se stvar poklopi i kad ljudi reagiraju kao na ovaj spot za CO.

NACIONAL: Bijeli westie terijer Archie ne samo da je vaša velika ljubav nego i zvijezda većine reklama koje ste osmislili?

- On ide sa mnom u ured, ima čak i svoju vizitku, a u prvoj reklami se pojavio slučajno. Snimali smo reklamu za PBZ i ja sam u šali rekla da na setu koji je bio u parku fali mali bijeli pas. Dalibor Matanić, koji je režirao spot, rekao je - može, zašto ne - pa sam ga dovela na snimanje, gdje se ponašao kao profesionalac. Na "akcija" bi stao trčati, na "rez" stane, vrati se na početni položaj. U spotu za Croatia osiguranje pojavljuje se u čak dva kadra, sve je počelo kao neka interna šala u Unexu, a završilo je na tome da ga, kad god mogu, pomalo hitchcockovski provučem kroz kadar.

NACIONAL: Veliko zanimanje javnosti izazvala je vaša izložba odbijenih dizajnerskih radova Un- Trashed iz 1999. godine, zašto taj projekt nije zaživio?

- To je moj najdraži projekt. Za njega nikad ne bi nedostajalo materijala, ali je, na žalost, nedostajalo novca. Iznenadilo me koliko se ljudi iz inozemstva javilo, čak je u nekom korejskom časopisu za dizajn izišao prilog na 12 stranica o toj izložbi. Plan je bio da sljedeće godine napravimo UnTrashed kao međunarodni festival.

NACIONAL: Koliko vam vremena ostaje za vaše druge interese, kojih imate puno: od kuhanja, preko crtanja i fotografiranja do dizajna interijera i čitanja?

S OCEM U ZAGREBU Iva Babaja kći je jedinica proslavljenog filmskog redatelja i profesora na ADU, Ante Babaje, koji je preminuo u siječnju ove godine; kako sama kaže, imala je privilegij odrastati uz roditelje koji su znali zadovoljiti njezinu znatiželju- Nastojim maksimalno iskoristiti vrijeme kojim raspolažem. Između radnog vremena u agenciji, koje nije uvijek fiksno i to je posao koji također iziskuje kompletan angažman, i posla u ICOGRADA-i koji obavljam navečer i vikendima, ne ostaje mi previše vremena, ali zato nemam praznog hoda, ne mogu reći da mi je ikad dosadno. Veselim se baviti se Archiejem i čitati, što mi je cijeli život opsesija i velika strast. Druženje s prijateljima, kuhanje ili pečenje kolača, odlazak u kazalište, sve to iziskuje malo bolje planiranje vremena. Ponajviše i stoga što je ICOGRADA raštrkana po cijelom svijetu pa su to onda neki suludi sati kad sve svi nađemo na konferencijskim pozivima na Skypeu.

NACIONAL: Pati li vaš privatni život zbog ovako intenzivne karijere?

- Možda nemam toliko puno vremena koliko bih nekad htjela za privatne stvari, ali, s druge strane, onda čovjek to neko lijepo privatno vrijeme zna i više cijeniti.

NACIONAL: Koliko ste dizajnom okruženi u svakodnevnom životu?

- Meni je kreativnost način života. Dizajn meni nije samo posao nego zaista nešto što živim od 0 do 24, bilo da razmišljam o stvarima u vezi s poslom u Unexu, bilo da dizajn primjenjujem u vlastitom interijeru, čak i u načinu kako aranžiram stol ili hranu.