Objavljeno u Nacionalu br. 780, 2010-10-26

Autor: Renato Baretić

Nacionalna klasa

Mrak, štakori i žohari

Da se država ne odnosi lopovski prema hrvatskim vodama, šumama, cestama, brodogradnji, ribarstvu, zdravstvu, školstvu, energetici i bankarstvu, Hrvatska bi odavno bila solidna europska zemlja, nešto poput Slovačke ili Litve, ali s neusporedivo više razvojnih potencijala

Renato BaretićRenato BaretićPrije nekoliko dana bio sam neka vrsta splitskog domaćina skupini od desetak kulturnjačkih novinara iz Njemačke, Austrije i Švicarske na istraživačkom proputovanju kroz književne scene Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srbije. Uza sve ostalo, pokazali smo im i stan koji je splitska udruga Kurs (nisam član, da ne bi bilo zabune!) prije godinu i pol dobila od Grada na korištenje radi umrežavanja u program “Writers in Residence”, dakle za smještaj jednomjesečnih stipendista, pisaca ili prevoditelja. Pedesetak je to kvadrata na Pjaci, u samom srcu grada, niti sto koraka od katedrale Svetog Duje i tek koji korak više do Rive. Lokacija o kakvoj se može samo sanjati, s pogledom na stari kamenom popločani trg s tri knjižare, dva kafića i jednom kavanom. Idealno!


MEĐUTIM, kad su ušli u stan, Germani su se užasnuli: prostor je to koji, premda na prvom katu, ponajprije zahtijeva temeljitu deratizaciju i dezinsekciju, a tek potom – kako su još lani pokazala dva neovisna izračuna – investiciju od minimalno dvjestotinjak tisuća kuna, tek za stvaranje elementarnih preduvjeta za opremanje namještajem. Te novce udruga od petero entuzijasta, naravno, nema, baš kao ni načina da ih bilo od koga užica. I tako ta dijamantna rupčaga u srcu Splita i dalje udomljuje lokalne pantagane i gaštapane, umjesto pisaca i prevodilaca iz cijeloga svijeta. Jedna kolegica iz Austrije, očigledno avanturističkog duha, usudila se tijekom posjeta ipak prijeći kroz cijelu sobu i otvoriti prozor, da vidi prekrasnu Pjacu odozgo, ali kad je otvorila i škure – desnom je krilu pukla gornja šarka i umalo se otkinulo... Kasnije, dok je Maja iz Kursa sa svojim mužem pokušavala nekako fiksirati tu crvotočnu rešetku do daljnjega, da ne ubije kakvog nedužnog prolaznika, euro- kolege su nama ostalima, mahom splitskim piscima, za večerom postavljali obostrano neugodna pitanja (njima je bilo neugodno što nas to moraju pitati, a nama jer su odgovori banalni do nevjerojatnosti). Amblematsko je za cijelu diskusiju bilo ovo:

ČULI SMO MNOGO interesantnih detalja o vašem gradonačelniku, ali za stanje ovog stana koji smo vidjeli on definitivno ne može biti odgovoran. Taj je stan, očigledno, zapuštan i zanemarivan desetljećima, pod različitim političkim opcijama na vlasti, premda je na predivnoj lokaciji i u stopostostotnom gradskom vlasništvu. Tako nemarno raspolagati svojim vlasništvom i bogatstvom, kako je to moguće?! Heh, dragi naši Europljani... Da znate hrvatski, mogli ste istog dana u novinama pročitati kako je država raspolagala imovinom svojeg najdražeg i najvelikodušnijeg monopolista, Hrvatske elektroprivrede. Također, vidjeli biste i sam začetak afere s besmislenim arčenjem milijuna u Hrvatskim vodama (poznavatelji prilika tvrde mi da je “slučaj Mura” tek kap u slapu!), a da ste ovdje proveli koji dan više, doznali biste i štošta o tome kako država okreće glavu od bilo kakvoga kriminala u svim, ali baš svim, resorima i javnim poduzećima kojima raspolaže kao natpolovični vlasnik. Ako Državu jednostavno nije briga za njezino vlasništvo (osim tamo gdje se štogod dade ispod stola ukrasti), zašto bi se onda drugačije ponašale lokalne vlasti, od najveće županije do najsitnije općine? Zašto bi gospodarili kad mogu raspolagati, pa dok ide, ide? Dragi naši europski kolege i prijatelji, možete li zamisliti kako bi izgledalo kućanstvo koje bi netko na privremeno raspolaganje dao tipičnoj obitelji hrvatskih vlastodržaca? Evo malo pomoći: tata bi odmah na leasing uzeo jedan novi Eurocopter AS 350B3 (na nećakovu braniteljsko-invalidsku povlasticu, jasno) i krenuo u stražnjem dvorištu kuće (službeno, zapravo, nevelikog eko-etno ranča na punčevom terenu, sa smještajnim kapacitetima, u jednom od područja od posebne državne skrbi, normalno) betonirati helidrom (betonirali bi ga i asfaltirali radnici s obližnjega gradilišta spoja na autocestu, naravno). Mama bi za to vrijeme karticom... Ma ne, nema uopće smisla ni potrebe fabulirati i prispodobljivati kako bi izgledalo i koliko bi potrajalo kućanstvo koje bi svojom besplatno stečenom imovinom gospodarilo onako kako svojom (zapravo – našom) “gospodare” vladari Hrvatske, na svim razinama.

ZA MANJE OD mjesec dana ta bi kućanstva ostala bez struje, plina i bez auta i bez odvoza smeća, i bez ijedne kartice ili nekretnine i bez prava na skrb o vlastitoj djeci. Primjer splitskoga stana najbanalnija je i najlakše shvatljiva metafora onoga što se već najmanje dvadeset godina zbiva u tom disfunkcionalnom kućanstvu koje nazivamo Hrvatskom. Da se država na jednako lopovski način već desetljećima ne odnosi prema hrvatskim vodama i hrvatskim šumama, hrvatskim cestama i autocestama, hrvatskoj brodogradnji i hrvatskom ribarstvu, hrvatskom zdravstvu i hrvatskom školstvu, hrvatskoj energetskoj i bankarskoj industriji – da se, drugim riječima, njezini vladari i lokalni velmože više ponašaju kao upravitelji gazdinstva a manje kao bossovi mafijaških obitelji – Hrvatska bi vjerojatno već odavna bila sasvim solidna europska zemlja, nešto poput Slovačke ili Litve, ali uz neusporedivo više razvojnih potencijala. A ovako stari i pobolijeva poput neke epske zatočenice u vlastitu dvorcu, okružena mrakom, štakorima i žoharima, sa sve manjom nadom u to da će jednog dana doista širom rastvoriti i prozore i šarapolke, pa udahnuti svježi, topli, okrepljujući mediteranski zrak.

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika