Mladen TarbukTrogodišnja upornost umjetničkog voditelja i koncertnog majstora Zagrebačkih solista Borivoja Martinića-Jerčića, dovela je do ostvarenja ambicioznog projekta Zagrebačkih koncerata. Suvremene skladateljske odgovore po uzoru na šest Bachovih Brandenburških koncerata, napisali su domaći skladatelji Mladen Tarbuk, Berislav Šipuš, Krešimir Seletković, Srđan Dedić, Davorin Kempf i Srećko Bradić, vodeći računa o podudarnosti u osnovnoj ideji, instrumentaciji i formi.

Projekt je predstavljen hrvatskoj javnosti u obliku pedeset i sedmog koncertnog ciklusa Zagrebačkih solista i njihovih tradicionalnih šest koncerata. Svaki će od njih sadržavati originalni Bachov koncert i praizvedbu onog namjenski pisanog iz pera domaćih skladatelja. Koncerti će biti studijski snimljeni i na kraju godine integralno ovjekovječeni na prigodnom nosaču zvuka.

Najopsežniji prvi Brandenburški koncert sinoć je bio izveden ispod uobičajene (vrlo visoke) izvođačke razine Zagrebačkih solista. Dobro odabran tempo i homogen zvuk na samome početku davao je nadu za odličnu izvedbu Bachovog djela, no dva su gostujuća solista (rogovi) uz uzornu intonaciju jačinom zvuka prerano iskočili iz ukupne zvukovne ravnoteže ostatka ansambla. To se odrazilo na nejasnoću i potiskivanje pojedinih dionica gudača i preostala četiri solista (tri oboe i fagot) što je uzrokovalo nedovoljnu razlučivost uvodnog dijela jedinog četverostavačnog Brandenburškog koncerta.

Duet oboe (Zoltan Hornyanszky) i violine (Martinić-Jerčić) u drugom je stavku bio odlično postavljen u odnosu na violončelo (Zlatko Rucner), a znakovi općeg blagog nesklada pojavili su se i u završnom Menuettu. Ipak, iskusan je ansambl već u idućoj elegičnoj Serenadi za gudače u e-molu Edwarda Elgara, sabrao redove i dobio potrebnu artikulaciju, ravnotežu i polet. Jedno od prvih djela s kojim je samokritični engleski skladatelj bio u potpunosti zadovoljan zavelo je promjenjivim oblikom zrelo skladanog centralnog stavka (Larghetto) unutar dva rubna (Allegro piacevole i Allegretto) koji su provukli isti motiv u odnosu teme i rekapitulacije.

Žarko PerišićKratka pauza bila je potrebna i publici i izvođačima koji su u nastavku predstavili djela hrvatskih skladatelja. Majstorski skladan koncert Borisa Papandopula (1906-1991) za fagot i gudače, u trostavačnoj je građi otkrio brojne glazbene značajke vezane za glavninu bogatog skladateljevog opusa od preko 200 djela. Karakterističan Papandopulov neoklasicistički stil obilovao je majstorski oblikovanim glazbenim skicama (dijelova) gudača, a s ništa manje zahtjevnom solističkom dionicom uspješno se nosio fagotist Žarko Perišić. Školovan i usavršavan u najprestižnijim svjetskim glazbenim učilištima, te s iskustvom komornog i koncertnog muziciranja, Perišić je zadržao najvišu koncentraciju do samoga kraja Papandopulova koncerta i zaslužio nepodjeljene simpatije publike.

Odgovor Mladena Tarbuka (r.1962) na Bachovo remek-djelo bio je opsežan četverodijelni koncert (Allegro giusto - Lentissimo possible - Allegro moderato - Allegro giocoso), uredne konstrukcije, zanimljivih izdvojenih dijelova, žarkih solističkih dionica, no uglavnom s nedostatkom jasnijeg polariteta i izrazitog muzičkog ishodišta. Hirovit se dojam skladbe nametnuo kao odraz modernog doba u kojem živimo, no čini se da je konačna razrada ideje o ¨...razmišljanju naizgled slobodnog buntovnika, bez okova feudalne stege, zanemarenog na rubovima birokratiziranog državnog aparata...¨ ostala u glavi priznatog i nagrađivanog hrvatskog dirigenta i skladatelja. Na posljetku smo ipak dobili prvu praizvedbu Zagrebačkog koncerta vođenu sigurnom Tarbukovom dirigentskom palicom, vrijednu partituru i sasvim specifičan osvrt na izvorno nazvan ¨Prvi koncert za nekoliko instrumenata¨ J. S. Bacha.