Renato BaretićNema šanse da nikad niste čuli onaj bradati vic koji započinje pitanjem: “Zašto Kolumbija i Jamajka nikad ne mogu završiti nogometnu utakmicu?” i odmah skonča odgovorom: “Pa zato što Jamajčani popuše svu travu, a Kolumbijci pošmrču sve linije!”.

Meni nije pao na pamet barem deset godina, sve do prošle subote, kad je preko skoro cijele naslovnice Slobodne Dalmacije osvanula slika sretnog Diega Maradone uz naslov: “Svaguša preko Šukera tražio Maradonu” i citat: “Šuker: Zvao me je Joško Svaguša i rekao ‘Davore, ovo znamo samo ti, ja i Livaja – vidi šta je s Maradonom, ima li kakvih šansi...’”.

Prvo sam vrisnuo od mješavine istinskog užasnuća i nekog mazohističkog užitka, a onda u dva trzaja pronašao 40. stranicu i tekst o tome. Ohladio sam se u sekundi, vidjevši da je autor teksta moj prijatelj Milorad Bibić Mosor, stari dinamovac uvijek spreman na svakojake spačke, onako, splitski okrutne. (Mala digresija: prošlog sam tjedna morao na jednu – relativno - benignu operaciju noge, a malo prije no što su me ustrašenoga otkoturali u operacijsku dvoranu, u sobu mi je ušao ravnatelj klinike, predstavio se i ljubazno kazao kako ga šalje Mosor da mi izmjeri dužinu, za lijes. E, o takvim vam spačkama govorim...) Vratimo se sad nazad na Svagušu, Livaju i Maradonu: nazvao sam odmah Mosora i pitao ga je li stvarno istina da mu je Davor Šuker kazao kako ga je Joško Svaguša u najstrožoj tajnosti (ni Kerum još ne zna, Davore, samo Ivica Livaja!!!) zamolio da stupi u kontakt s jednim od trojice najvećih nogometaša svih vremena i priupita ga bi li možda htio trenirati - Hajduka.

Mosor mi se kleo u sve na svijetu, na momente i poimence, da nije riječ ni o kakvom zajebu i da je točno prenio sve što mu je Šuker kazao, uključujući i ono “Pa kakvo to neozbiljno društvo vodi tako veliku instituciju kao što je Hajduk?!”. Onda sam malo prosurfao po forumima i shvatio da je Mosorov crni humor zapravo obična kamilica prema stvarnom stanju države i nacije, ili barem Splitsko-dalmatinske županije. Umjesto da se svi živi sprdaju s nemuštim pekarom i njegovim prikom, obiteljskim nasilnikom, i njihovim supijanim ambicijama koje skrivaju od svojeg trećeg noćobdijnog pajtosa, ekipa je u golemoj većini oduševljena Svagušinom genijalnom idejom!!!

Netko se odmah sjetio Maradonine bake ili prabake (doña Mara?) koja je, kao, s Korčule; netko drugi nabacuje svoju mikroekonomsku analizu uloženih milijuna i nevjerojatno silne dobiti koja bi (kome?!) stigla s takvom akvizicijom; treći svršava: “nema medija u svitu koji nebi pisa otome i onama!”; četvrti zna da su “svi drugi za qratz jedino Svagi zna posa!”; peti se bavi socijalnom fenomenologijom: “Split je ludi grad, Hajduk je ludi klub, Božija Ruka je lud ka kupus pa bi to bila idealna konbinacija, ajmo Svagiiii aleeee!!!!!”; šestoga ipak zanima samo nogomet: “oni prasac Mamic bi se obisija od muke”; sedmi... Ma, pogledajte uostalom sami, ako vas to zanima. Mene više zanima kako bi potkraj sljedećega proljeća izgledali Split, Dalmacija i Hrvatska, kad bi se ostvarile sanjarije svih tih likova, od Svaguše i Livaje naniže (ima i niže, nije šala).

U dramatičnom završnom kolu Prve HNL Hajduk bi, za svoj stoti rođendan, osvojio prvenstvo pogotkom Ibričića u 12. minuti sučeve nadoknade. Budući da bi Ibro taj zgoditak postigao rukom, sportski bi novinari do kraja odvrnuli potenciometre svoje ingeniozne duhovitosti, pa ga nazivali “Alahovom rukom” i “bosanskim grbom”. Po portalima i forumima smjesta bi se zametnula kavga oko toga je li primjereno koristiti takve sintagme samo nekoliko tjedana nakon što je u Hrvatskoj boravio Petrov nasljednik, Kristov namjesnik na Zemlji, Sveti otac Benedikt XVI., te proglasio blaženoga kardinala Alojzija Stepinca svecem. Maradona bi dobio poduplani ugovor, počasno državljanstvo, građanstvo i počasnu ložu u splitskom HNK-u, točno onu između Livajine i Svagušine. Kerum (isprva, sjećamo se, veliki protivnik dovođenja Maradone u Hajduk) skrušeno bi za medije izjavio: “Eto, svakon čouku se desi da falije, pa čak i meni”. Kao uvjereni socijalist, Diego Armando iskoristio bi tada svoj ugled i popularnost pa nagovorio Šeksa da nagovori Ustavni sud (nisam li vam maločas rekao da može i niže?) da ukine svoju odluku o zabrani rada Socijaldemokratske partije.

Nakon tog Argentinčevog poteza predsjednik HNS-a Vlatko Marković doživio bi infarkt, jer je taman planirao Maradoni ponuditi mjesto izbornika. Zorislav Srebrić dao bi tek pomno odvagnutu izjavu: “Dogodilo se to što se dogodilo, ako vi tako kažete. U tom bi slučaju trebalo vidjeti što dalje”. Preliminarni rezultati popisa stanovništva pokazali bi da u Hrvatskoj živi 112 posto katolika i jedan jedini agnostik. Ured premijerke odaslao bi priopćenje kako gospođa Kosor nije nosila Murin kostim nego jeftiniju imitaciju, a MMF bi naložio da se na najvišem katu svake podružnice Zavoda za zapošljavanje otvori najmanje jedna sportska kladionica, kao što je već uspješno učinjeno u srednjim školama, te da status umirovljenika prestaje s navršenih 70 godina. Na to bi Maradona načisto popizdio, pa s umirovljenikom Antom Gotovinom najavio osnivanje neovisne liste za jesenske parlamentarne izbore. A može, velim, i niže...