Zoran FerićU prvoj polovici sedamdesetih, kad su klinci moje generacije ulazili u pubertet, onim agresivnijima uzor je bio mali Alex iz Paklene naranče, zapostavljani delikvent koji voli gurati bokser u bezuba ždrijela penzionera i silovati po kućama. Njegovo gnusno i krajnje agresivno ponašanje čitali smo kao bunt prema svijetu odraslih, kao gađenje prema poslu od sedam do tri i malim dvosobnim stanovima u kojima je velika većina tada živjela. I mislili smo da nikada nećemo biti poput svojih roditelja koji su kupovali škodu na kredit i gradili u Zagorju malu vikendicu gdje su se odmarali od svoga činovničkog posla gajeći kelj i paradajz.

Međutim, izgleda upravo zato što je uzrok toga nasilja bio više ideološki nego psihijatrijski, ono je i bilo nekako teoretsko, više u domeni ideja, nego realizacije. Bilo je, doduše, klinaca koji su i onda nosili lance i boksere, ali su ih upotrebljavali neusporedivo manje nego danas.

A danas je situacija za one koji ulaze u pubertet daleko opasnija. Dosadan posao od sedam do tri mnogim je roditeljima nedostižan, baš kao i kredit za stan gdje bi se moglo dostojanstveno živjeti. Našu je generaciju iz šezdeset i neke na bunt poticao prezir, današnje klince potiče bijes. Nasilje je prije trideset godina bilo posljedica ozbiljnog idejnog neslaganja, danas je ili izraz mahnitoga bijesa prema svemu i svakomu, ili sirova obijest: nasilje koje je samo sebi svrhom. I upravo to nasilje, koje postaje samo sebi svrhom, preplavilo je naše ulice i svima nama život učinilo puno nesigurnijim.

I vlast i građani osjećaju se podjednako nemoćni prema poplavi opasnih tinejdžera s ubilačkim sklonostima. Prošlotjedna prvostupanjska presuda za premlaćivanje i smrt Luke Ritza potaknula je, međutim, u javnosti važnu raspravu vezanu upravo uz ovaj tip nasilja: treba li maloljetnicima pooštriti kazne za teška kriminalna djela. Ingrid Antičević, ministrica pravosuđa u Račanovoj vladi, kaže da bi kazne trebale biti drastično više. Predsjednikova savjetnica za društvene djelatnosti Zrinka Vrabec Mojzeš rekla je: „Iako ne smijemo komentirati nepravomoćne odluke suda, sa žaljenjem konstatiramo da se poslala loša poruka.“ Politika, dio pravnika i šira javnost smatra da bi svakako trebalo pooštriti kazne i za maloljetnike i za njihove roditelje, dok ljudi koji rade u struci, socijalni radnici, defektolozi i psiholozi mahom smatraju da povećanje kazni maloljetnicima, a pogotovo drastično povećanje, ne bi riješilo problem. Otkud to razmimoilaženje?

Zašto su u politici sigurni da treba povisiti kazne i zašto oni koji se doista i bave maloljetnim delikventima negiraju uspjeh takvih mjera? Odgovor je prilično jednostavan: zato što politika uvijek polazi od društva i zato što joj je sigurnost društva jedan od najprečih zadataka. Pri tome se pooštravanje kazni za maloljetnike čini kao adekvatan i, što je u ovom slučaju čini se i važnije, brz odgovor na maloljetničko nasilje. Takav odgovor države i ne košta previše, a polučiti će sigurno određene rezultate jer je povijest pokazala da je sirovi ljudski strah prilično dobro sprečava kriminalna ponašanja. S druge strane, kad se govori o kažnjavanju i zatvaranju maloljetnika, iz struke obično dolaze posve drugačija mišljenja zato što stručnjaci polaze od pojedinca i konkretnog čovjeka. Uglavnom kažu da nasilje treba prevenirati i to još od vrtića i nižih razreda osnovne škole te da taj program prevencije mora biti permanentan. I drugo, da zapravo ne postoje ustanove gdje bi se s posrnulim maloljetnicima, ili onima koji su napravili ozbiljan zločin, sustavno radilo.

Umjesto toga takve su nam ustanove regrutni centri za nižu kastu kriminalaca. Takav otpor struke, čini se, rezultat je činjenice što o spomenutom problemu znaju i previše. Upravo oni imaju uvid u konkretne životne okolnosti nasilnika i nerijetko se, radeći, identificiraju s tim životima. Normalno je to i ljudski i mislim da nema te profesionalnosti koja bi mogla spriječiti konkretnog čovjeka da žali zbog nesreće drugog konkretnog čovjeka koji sjedi ispred njega. Osim toga, rad s ljudima, pogotovo s temeljito povrijeđenim ljudima, često se čini potpuno uzaludan. I psiholozi i defektolozi i psihijatri moraju u rezultate svoga rada katkad povjerovati. Treba im to zbog njih samih. A kad povjeruju, kad pomisle da je učinjen korak unaprijed, često se javlja recidiv. Treba, dakle, zbog ideje o humanome društvu spriječiti da pojedinac bez ozbiljnijih napora na socijalizaciji bude žrtvovan zbog društvenoga mira, a da istovremeno, taj isti pojedinac, vlastite zabave radi, ne maltretira čitavo društvo. Međutim, situacija u kojoj živimo danas je alarmantna.

Tisuće malih pojedinaca koji misle da im se ništa ne može dogoditi čak i ako ubiju, ozbiljno zlostavlja čitavu zemlju. Maltretira je po tramvajima, na ulicama, po školama, po kinima i klubovima, na stadionima i bazenima. Mi danas, bojim se, nismo u situaciji da previše mislimo, ekvilibriramo, hodamo po žici, odgađamo ili javno raspravljamo, kao što naprosto nismo u situaciji da previše mislimo na „teško djetinjstvo“ skoro punoljetnih mamlaza koji iz zabave cipelare ljudske glave kao nogometne lopte. Kad boli zub, prvo uzmemo Aspirin da neutraliziramo bol, a onda odemo zubaru i riješimo se granuloma. Tako ćemo morati, čini se i u slučaju maloljetničkog nasilja. Poslušati sve one koji kažu da kaznene mjere treba drastično pooštriti, a tek onda polagano stvarati sustav prevencije i mrežu ozbiljnih ustanova za maloljetnike. Prva će nam mjera očistiti ulice i stadione dobrim starim strahom u kojemu neposlušno ljudsko biće tisućama godina živi kako bi bilo sposobno funkcionirati u društvu, a drugom ćemo mjerom jednom u dalekoj budućnosti stvoriti pitomije i ljudskije okruženje za dostojanstven život.