TOMISLAV KARAMARKO Ministar unutarnjih poslova se, prema ocjenama dužnosnika HDZ-a, u djelovanju posve otuđio od strankeDio vrha HDZ-a sve je frustriraniji zbog ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka, doznao je Nacional iz izvora bliskih vrhu vladajuće stranke. Nekolicina visokih dužnosnika te stranke smatra da je Karamarko već dugo otuđen od bilo kakva stranačkog utjecaja i da bi se u obnašanju svoje funkcije, budući da je ona ipak politički uvjetovana, bar djelomice morao savjetovati s dužnosnicima HDZ-a, a on to navodno ne čini onako kako bi oni željeli. U HDZ-u navodno nemaju ambiciju utjecati na njega tako da bi on stranačkim dužnosnicima trebao otkrivati koje slučajeve policija kani obrađivati. Vrh stranke podržava borbu protiv korupcije koju je Karamarko u svom djelokrugu počeo provoditi i to ne izaziva spomenute frustracije u vrhu HDZ-a.

U stranci su djelomice frustrirani zato što se Karamarko navodno ni s kim ne savjetuje o odabiru osoba za brojne funkcije unutar MUP-a pa su se pojavile i prve sumnje da on možda u nekim situacijama na odgovorne funkcije ne postavlja prokušane profesionalce, nego ljude koji su mu osobno lojalni. Usporedo su se pojavili i strahovi da bi policija u takvom ozračju mogla djelovati selektivno u situacijama u kojima bi bili ugroženi poslovni interesi osoba i tvrtki za koje u HDZ-u tvrde da su bliske Karamarku.

Zbog tih sumnji u dijelu HDZ-a pojavila se bojazan da je Karamarko u MUP-u stvorio posve neovisan centar moći na koji ni stranka ni itko drugi osim Karamarka i njemu bliskih osoba ne može utjecati, a HDZ bi zbog toga mogao snositi i negativne političke posljedice. Karamarko se nedavno našao u središtu javne pozornosti iz više razloga. Robert Matanić, optuženik na suđenju za atentat na Ivu Pukanića i Niku Franjića, izjavio je da ga je i Karamarko, kao tadašnji šef SOA-e, vrbovao da surađuje sa tom agencijom, što je ovaj odmah demantirao. Nekoliko dana ranije otkrilo se da je policija mogla spriječiti atentat na Pukanića i Franjića, ali to se nikad neće pouzdano moći tvrditi zbog teškog profesionalnog propusta policajca Nenada Šipušića.

Slučaj Šipušić izazvao je opću nevjericu i otvorio pitanje koliko je Karamarko doista uspješan u provedbi profesionalizacije i depolitizacije policije, jer se Šipušićev propust, tehnički gledano, dogodio otkad je Karamarko ministar unutarnjih poslova. Policija je reagirala oprezno, a Karamarko je najavio stručnu komisiju koja će ispitati je li i kakvih propusta bilo. Javnost, a posebno Karamarkovi kritičari, nestrpljivo očekuju kakav će zaključak donijeti stručna policijska komisija. Izvori bliski policiji tvrde da Šipušić nije jedini odgovoran, da bi trebali odgovarati i policajci koji su dva mjeseca nakon atentata doznali za taj slučaj, a nisu predložili da bude kažnjen. Tvrde da bi trebali odgovarati i oni koji su po hijerarhiji bili neposredno nadređeni toj dvojici policajaca, ako su za slučaj znali, a nisu poduzeli nikakve korake. Nedoumice oko nekih okolnosti otvaraju i pitanje koliko se daleko u policiji otišlo u standardizaciji postupanja u pojedinim situacijama. Moglo bi se postaviti i pitanje koliko se daleko otišlo u profesionalizaciji policijskog postupanja, što je uz depolitizaciju jedan od glavnih Karamarkovih ciljeva otkad je postao ministar unutarnjih poslova.

Policija još uvijek ispituje sve okolnosti tog slučaja. Izvori bliski policiji tvrde da su u stručnoj skupini iskusni profesionalci koji nisu bliski sa Šipušićem. Tvrdi se da Šipušić, suprotno onomu što su objavile neke novine, nije bio na poligrafu, iako je to zatražio. U zaključcima što ih bude donijela stručna policijska komisija Karamarkovi će kritičari gledati i koliko je Karamarko spreman suočiti se s problemima unutar sustava kojim upravlja i kako reagira u neugodnim situacijama. Za Karamarka situacija nije jednostavna. Ako stručna komisija zaključi da nije bilo propusta, Karamarkovi kritičari tvrdit će da se zataškavaju propusti policije i Karamarkova zapovjedna odgovornost.

Ako se propusti sankcioniraju, isti kritičari mogli bi ga opet napasti da nije odveć uspješan u profesionalizaciji policije, jer se propusti nisu dogodili samo neposredno nakon što je Karamarko postao šef MUP-a, nego i mjesecima kasnije, kad su i drugi policajci doznali za Šipušićeve propuste, a ne zna se jesu li prikladno reagirali. Karamarko je na položaj ministra postavljen nedugo nakon umorstva Ivane Hodak, početkom listopada 2008. Dotad je nekoliko godina bio ravnatelj SOA-e. Ima respektabilnu karijeru koja se još od druge polovine 90-ih kontinuirano kretala uzlaznom putanjom. Slovi za korektnog čovjeka i suradnika, koji drži do svojih ljudi. Minulih tjedana neki njegovi suradnici iz policije također su za Nacional o njemu govorili biranim riječima.

On se na početku mandata u policiji suočio s brojnim izazovima, i odmah izjavio da su depolitizacija i profesionalizacija policije prioriteti u njegovu radu. Kad je počela depolitizacija smjenom HDZ-ovih poslušnika na razinama raznih policijskih uprava diljem Hrvatske, suočio se s brojnim pritiscima. Tadašnji premijer Ivo Sanader branio mu je otvaranje slučajeva u kojima su se na udaru mogli naći dužnosnici HDZ-a. Morao se odreći Vladimira Fabera, kojega je pod Sanaderovim pritiskom morao smijeniti s položaja ravnatelja policije. To se poslije pokušalo prikazati kao njegovo unapređenje na mjesto državnog tajnika. On sam više je puta izjavio da razlozi za Faberovu smjenu nisu bili samo politički pritisci. Karamarko je znao javno reći da je jedan od njegovih uvjeta, kad je dolazio na čelo MUP-a, bio da Faber postane ravnateljem i da on nije smijenjen s funkcije ravnatelja zbog slučajeva u kojima se policija obračunavala s vrhom HDZ-a, koji ga je kao neovisnog stručnjaka postavio za ministra unutarnjih poslova. “Ako bih rekao istinu, onako kako je ja vidim, a mogu reći da bi ta istina bila jako blizu pravoj istini, ne bi je bilo drago čuti ni Vladimiru Faberu, ni bivšem premijeru Ivi Sanaderu”, izjavio je svojedobno Karamarko.

Tvrdi se da je prije Faberove smjene Karamarko triput nudio ostavku Sanaderu, kad je ovaj tražio Faberov odlazak. Međutim, na kraj je smjene ipak provedena. To su neki Karamarkovi kritičari protumačili kao znak da je Karamarko u nekim situacijama ipak pragmatičan i sklon kompromisu, ako je to potrebno da sačuva svoj položaj. Policija se pod Karamarkovim vodstvom počela baviti najosjetljivijim temama, koje zadiru u korumpiranost samog državnog vrha. Policija je i u najzahtjevnijim slučajevima, poput atentata na Pukanića i Franjića, postigla odlične rezultate i prikupila brojne materijalne dokaze koji su pomogli da počinitelji i organizatori tog zločina budu pohvatani, ali u tom slučaju postoje još uvijek veliki izazovi i za policiju sve dok naručitelji atentata ne budu razotkriveni. Slično je i u nekim drugim situacijama. Poduzeti su pozitivni iskoraci, ali brojni izazovi ostaju. Jaka pozicija Tomislava Karamarka mnoge iritira. U dijelu HDZ-a nisu sretni jer s njim teško razgovaraju, a oporba ga ionako kani smijeniti čim preuzme vlast. Karamarko se SDP-u zamjerio u slučajevima koji su dotakli SDP-ove dužnosnike poput Slavka Linića.

Njegovi kritičari smatraju da nije trebao pokretati kazneni postupak protiv Linića, kojega je tužio zbog klevete i uvrede, a potom povukao tužbu, jer ga je Linić nazvao špijunčinom koja pritišće pravosuđe. Neki smatraju bespotrebnom i njegovu tužbu zbog klevete protiv Domagoja Margetića, koji ga je na svom marginalnom portalu neutemeljeno optuživao za nevjerojatne stvari. Karamarko je u slučaju Margetić potpuno u pravu, ali neki njegovi kritičari smatraju da je samo posredno dao publicitet nekomu tko ga ne zaslužuje. Karamarko se nedavno konfrontirao i s Državnim odvjetništvom, postavivši pitanje kontrole njegova rada, nakon što je DORH odbacio neke kaznene prijave za koje su u policiji smatrali da su posve utemeljene. Odnosilo se to prvenstveno na slučajeve u vezi s nekim dužnosnicima SDP-a. Karamarkovi kritičari tvrde da on ima i neke slabe strane, koje mu periodično stvaraju probleme. Tvrdi se da je previše zatvoren u komunikaciji s medijima i teško podnosi ikakvu, pa i najutemeljeniju kritiku. Oni koji ga poznaju tvrde da mu nije bilo drago što se uopće u javnosti postavljalo pitanje njegove odgovornosti za to što SOA nije imala pojma da su okrutni ubojice mjesecima švrljali centrom Zagreba uoči Pukanićeve likvidacije.

To se pitanje ponovo otvorilo nakon što je SOA prije nekoliko tjedana došla do operativnih saznanja da su se u Zagrebu, u režiji miljea koji je na razini indicija dovođen u vezu s naručivanjem atentata na Pukanića, pripremala još dva atentata. Ako se SOA bavila takvom problematikom, trebala ser baviti i prije dvije godine, a taj propust mogao bi ići upravo na Karamarkovu dušu. Na početku predsjedničkog mandata Ive Josipovića Karamarko se, po mnogima bespotrebno, sukobio s novim predsjednikom oko pitanja njegova osiguranja, ustrajući na tome da će on Josipoviću nametnuti koji su mu čuvari najprikladniji. To je izazvalo niz polemika, a Igor Dragovan, SDP-ov član Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, rekao je: “Karamarko kao bivši šef SOA-e i aktualni ministar unutarnjih poslova generira veliku moć i mora paziti da tu moć ne zloupotrebljava.” Odnedavno slično razmišljaju i pojedini visoki dužnosnici HDZ-a, možda stoga što se neki u HDZ-u pribojavaju Karamarkovih političkih ambicija, koje se povremenno također spominju.

Uoči predsjedničkih izbora neki su ga spominjali kao predsjedničkog kandidata, a u dijelu HDZ-a ne isključuju mogućnost da ima skrivenu ambiciju da preuzme tu stranku u budućnosti, iako je to trenutačno posve nerealno. Isti izvori nisu posve uvjereni da on dio svoje moći ne iskorištava da pomogne u poslu tvrtkama za koje se tvrdi da su pod njegovim patronatom, osobito tvrtku Soboli, s kojom je Karamarko bio izravno povezan. Više puta izjavio je da s tom tvrtkom nema više nikakve veze, ali neki u HDZ-u u to očito nisu spremni povjerovati. Može se tvrditi da sumnjičavost dijela HDZ-a prema Karamarku može samo ojačati njegovu dosadašnju poziciju, jer se doima da HDZ više nema ambicija kontrolirati rad policije. Slično je i sa situacijama u kojima ga razni marginalci i kriminalci spominju u negativnom kontekstu. Takve kritike samo pokazuju da on radi svoj posao. Unatoč svemu, neka nedavno otvorena pitanja u vezi s postupanjem policije, prvenstveno u vezi sa slučajem Šipušić, mogu se smatrati jednom od većih kušnji u Karamarkovu dosadašnjem mandatu, pa je itekako zanimljivo pratiti kako će se policija u ovoj situaciji postaviti.