Evo ga, počelo je! Krenulo je s Bransonovom kampanjom za turističke izlete u svemir, nastavilo se nuklearnim bombardiranjem Mjeseca (ima vode!), potom iznenadnim otkrivanjem nepojmljivo velikog broja galaksija s realnim šansama za postojanje planeta sasvim nalik Zemlji (ima vode!), a zatim i najavama uskoro ostvarivih (ima vode!) nepovratnih odlazaka na Mars. Da, počelo je... Čitam sve to i prisjećam se pričice kojom bih, u vrijeme kad još bijah mlađan lovac ja, tu i tamo pokušavao omekšati srce poneke vršnjakinje, maturantice ili brucošice. Nazivao sam je "Galaktička patologija" ili tako nekako, a išla je otprilike ovako: Svi smo mi još u osnovnoj školi jednostavno morali, iako nas na to nitko nije upozoravao, spaziti i prepoznati stanovitu sličnost u strukturi neke molekule, pa i atoma, i planetarnog sustava.

Kuglica u sredini, kuglice okolo nje, uvijek u pravilnom rasporedu i razmaku, uvijek na istom putu... Sama od sebe svakome se potom, najčešće na maturalnom putovanju, nametnula pomisao - čekaj malo, pa zapravo je sasvim moguće da smo i mi, odnosno naš planet i Sunčev sustav, samo molekulica, atomčić, nečeg užasno, nepojmljivo većeg. Vrijedi to i u rikverc: u svakome od nas, u njegovu tijelu, svakodnevno se rađaju i umiru milijarde i milijarde civilizacija sa svim svojim pjesnicima, političarima, svjetskim prvenstvima, festivalima, ratovima, otkrićima, inkvizicijama, talibanima, putovanjima na Mjesec, ledenim i zlatnim dobima...

Negdje na toj točki maštarenja bi prestajala, zakočena poraznom spoznajom o individualnoj i kolektivnoj beznačajnosti, kako već i priliči tom uzrastu. Poneki je gimnazijalac, doduše, o svemu zapisao koji bolećivi stih, poneka je gimnazijalka u svoj dnevnik ružičastih korica zabilježila neku još bolećiviju misao, i to je uglavnom bilo sve. E, ali onda se pojavila jedna pametna cura i pitala: "Dobro, ali ako je Zemlja atom, ili čak elektron, proton, koji bog, koga vraga onda mi, ljudi, radimo na njoj?" Odgovor je dobila tek sutradan, nakon učinkovito neprospavane noći: mi, ljudi, mi smo - bolest! Zemlja je, recimo, sićušni djelić strukture jetre nekog nadgalaktičkog pijandure, kojemu je liječnik na nekom hiperlatinskom napisao dijagnozu: "Manje lokat!" Pijančina, međutim, loče i dalje. I tako dođe do one presudne čašice, one pred kojom mu iscrpljena jetra napokon poklekne. I krene popuštati, atom po atom, molekulu po molekulu... Ne popušta jetra komad po komad, nego baš atom po atom, molekulu po molekulu, galaksiju po galaksiju...

U trenutku ispijanja te presudne megačašice, na atomu (neutronu, elektronu...) koji smo mi kasnije prozvali Zemljom tad se rađa ljudska vrsta. Vrsta koja od samog početka nastoji što učinkovitije uništavati i razarati svoga domaćina. Poremećuje mu od prvoga dana dotadašnju životnu ravnotežu, pritišće ga, buši, guši, zagrijava, isušuje... Veliki Pijančina zabrinuo se, zaboljelo ga, pa prestaje piti žesticu i prebacuje se na lijekove: i eto nama poplava, suša, požara, kuge, AIDS-a, ratova, tsunamija, nuklearnog naoružanja, potresa, ozonskih rupa, kravljeg ludila, ptičje gripe, svinjske gripe, terorizma, borbe protiv terorizma... svega onog što prijeti ljudskom opstanku na Zemlji. Ljudi je napadaju, Zemlja se brani. Nama je u genotipu upisano da je moramo uništiti, a Zemlji pak da se brani i odupire svime čime može. Mi smo tu, dakle, samo zato da bismo prepilili granu na kojoj sjedimo. Takav scenarij nudi dva moguća svršetka: ili će pobijediti Zemlja, ili će pobijediti ljudi. Pobijedi li Zemlja, to znači da će se ljudi do posljednjega istrijebiti u nekakvom nuklearnom ratu ili ćemo svi nestati pod kišom golemih meteorita i valova, ukoliko Veliki Pijančina krene na uspješnu kemoterapiju. Pobijedimo li pak mi, ljudska vrsta, pomrijet će sve živo na Zemlji i u njoj.

Ali to se, dakako, neće dogoditi prije nego smislimo način za preseljenje ljudskog roda na neki drugi planet, kamo će pet do dvanaest uspjeti zbrisati samo skupina odabranih, najbogatijih i najsposobnijih za selidbu i prenošenje bolesti na sljedeći atom ili molekulu. Ne zvuči jako veselo ali, priznajte sami, nije baš ni lišeno neke mračne logike. Nema ta teorija nijednu lako uočljivu rupu, dapače, sve upućuje na to da ulazimo u njezin završni, zaključni čin. Jedina ozbiljna i nepopravljiva mana cijele priče je, zapravo, samo to što njen autor danas ima skoro triput više godina nego u vrijeme kad ju je onako samouvjereno šaptao svojim zabrinutim vršnjakinjama, maturanticama i brucošicama...