Objavljeno u Nacionalu br. 782, 2010-11-09

Autor: Srećko Jurdana

Surova politika

Đurović odgovoran za cilj atentata, ali ne i za usputne žrtve

Osim po izricanju najmanje kazne glavnome poticatelju - jedinoj osobi koja zna tko je naručitelj - i oslobađanju te osobe od odgovornosti za izvršenje atentata na način urbanoga terorističkoga napada, aktualno suđenje ostat će zapamćeno i po izravnome ekskluzivističkome apostrofiranju Sretena Jocića od strane sutkinje Kršul. Naglasila je u presudi, bez jasnoga razloga, kako nije dokazano da je Jocić naručitelj ubojstva i osnivač zločinačke organizacije, i time Jociću proširila scenski prostor za njegove beogradske seanse. Smisao tog zagrebačkog sudskog manevra ostaje nepoznat. Jasno je samo da se paradoks za paradoksom niže u pravosudnome epilogu ubojstva Pukanića i Franjića

Srećko JurdanaSrećko JurdanaPrvostupanjske presude pripadnicima skupine optužene za ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića mnogi promatrači doživjeli su kao preblage i nelogične. Državno odvjetništvo primjetno se osjetilo pogođenim i odmah je najavilo žalbu. U kategoriju nezadovoljnih policija, međutim, ne spada: ministar unutarnjih poslova nije imao primjedbi na visinu kazni, a pohvalio je i ukupan doprinos svojega resora, ne zadržavajući se previše na bitnim preliminarnim propustima u policijskome djelovanju, koji su na završetku suđenja kulminirali otkrivanjem slučaja Šipušić.

Policijske proturječnosti u cjelokupnom historijatu tog zločina još uvijek nisu apsolvirana tema. Kad je o kaznama riječ, najveću – četrdeset godina – dobio je postavljač eksploziva koji nije bio nazočan na zagrebačkome suđenju (sudi mu se u Srbiji). Osobe identificirane kao izvršioci iz prvoga plana kazneno su rangirane s trideset tri i trideset godina, trojica iz pretpostavljenoga drugoga plana sa šesnaest i petnaest godina. Među njima je i Slobodan Đurović, kojeg je sutkinja Ivana Kršul u završnom obrazloženju izričito predstavila kao “jedinog koji zna naručitelja likvidacije”. Proturječni detalj nije promaknuo općoj pažnji. U javnosti se odmah postavilo pitanje: kako je moguće da lik, kojeg je sud kategorički definirao kao jedinu izravnu sponu s naručiteljem, dobije najmanju kaznu?


KONTRADIKTORNA OBJAŠNJENJA KAZNI

Ako je osnovni cilj sila obrane bio: po svaku cijenu pomoći Đuroviću - svi drugi su zanemarivi, on je ostvaren. Visina njegove kazne potpuno je - u relativnom i apsolutnom smislu - inkompatibilna s tezom da se radi o vodećoj figuri u scenariju zločina, tipu koji poznaje naručitelje, koji je od njih uzeo novac za organizaciju atentata i distribuirao ga izvršiteljima, angažirao glavnoga organizatora zavjere i funkcionirao kao njen pozadinski pokretač, i koji je na kraju napravio kritičnu “proceduralnu” pogrešku kad je svoga organizatora u bijegu - Roberta Matanića - osobno došao pokupiti kod Spačve, ne računajući s mogućnošću da mu je hrvatska policija pripremila zasjedu. Bilo bi logično da dotični Đurović bude podvrgnut maksimalno oštrom pravosudnom tretmanu, koji će ga u daljnjoj proceduri stimulirati na otkrivanje tog naručitelja s kojim je bio u vezi; umjesto toga, njemu je - prema željama negativaca koji su zainteresirani za upravo takav razvoj događaja - prilično raskošno honorirana formalna činjenica da je djelovao iz inozemne pozadine, a ne iz zgrade nasuprot Nacionalovu dvorištu. Prvo suđenje je završeno, no situacija traje. Još će se u perspektivi raspravljati o Đuroviću i njegovoj bliskosti s naručiteljem ili naručiteljima, kao i o tezi sutkinje da atentat nije izvela zločinačka organizacija, nego neformalna skupina okupljena na jednokratnom zadatku. Nema “zločinačke”? Šestorica su osuđena u Zagrebu; u Beogradu se sudi još dvojici, i jednom sa zagrebačke liste; i “zaštićeni svjedok” izvorno je sudjelovao u pripremama; postoje čvrste indicije da su i neka druga lica, koja su trenutačno na slobodi, imala veze s pripremanjem zločina; cijeli taj splet beskrupuloznih kriminalaca - organiziranih po hijerarhiji i kolektivno fiksiranih na eliminaciju jednog novinara - za sud ne čini zločinačku organizaciju, jer zločinačka organizacija po pravnoj definiciji mora imati “hijerarhiju, ciljeve i ustroj”, što atentatori na Pukanića navodno nisu imali. Predočeni stav suda ostavlja dojam solidnoga proturječja jednostavnoj građanskoj pameti, kao što su i objašnjenja kazni za ubojice u teškoj kontradikciji s društvenom opasnošću zločina. Po shvaćanju sutkinje, Đurović je odgovoran za cilj atentata - ubojstvo Ive Pukanića - ali ne i za način izvedenih ubojstava, i u tom kontekstu sud ga ne smatra odgovornim za smrt Nike Franjića. Teza je doista bizarna: sud prepoznaje činjenicu da je tip skupini likvidatora platio da nekoga ubiju na bilo koji način i uz bilo kakve posljedice, ali ne smatra ga odgovornim za konkretan način ubojstva i kolateralne žrtve. Za takvo pravno shvaćanje nečije proširene odgovornosti tolerantnost je preblaga riječ. Od eksplozije paklenog stroja pokraj Pukanićeva automobila mogli su poginuti deseci ljudi. Atentatori bi aktivirali eksploziv i da je Pukanić do vozila došao usred dana, kad su se ondje vrzmali radnici na obližnjem gradilištu, drugi vlasnici parkirnih mjesta, novinari, studenti, a ne u ranim večernjim satima. Bili su potpuno bezobzirni u svome naumu da likvidiraju odabranu žrtvu, i nije ih zanimalo tko će još pritom nastradati. Pripremajući atentat, kalkulirali su čak s idejom da Pukanićev ured gađaju raketnim bacačem Armbrust i potencijalno unište cijeli gornji kat zgrade u kojoj djeluje Nacional, zajedno sa svima koji se tamo zateknu.

NESHVATLJIVA TOLERANTNOST SUDA

Za suglasje sa scenarijem ubojstva prilagođenog najpogodnijoj situaciji cilja, u kojem su kolateralne žrtve potpuno nebitne, Slobodan Đurović proglašen je nedužnim. Dvojica sudionika u toj moral insanity operaciji dobila su kazne adekvatne njegovoj. Za bilo kakvo sudjelovanje u zločinu s takvim smrtonosnim potencijalom petnaestak godina može se tretirati kao iznimna gesta sudske uviđavnosti. Presudu s takvim gotovo naglašeno blagim kaznama za “sivu eminenciju” Đurovića i dvojicu nižerangiranih atentatora - uz sedam godina ispod maksimalne za naznačenog glavnog organizatora Matanića - sutkinja je opisala kao “primjerenu djelu počinjenom u središtu Zagreba”, i nazvala je “porukom organiziranom kriminalu da je takvo ponašanje neprihvatljivo”. Odjeknula je ta poruka, nema sumnje - u komparativnome opisu hrvatske žalosne pravosudne situacije može se gotovo zaključiti da je njezina uvjerljivost primjerena snazi odvraćanja sadržanoj u nedavnim oslobađajućim presudama za ubojice Luke Ritza.

IGNORANCIJA POLICIJSKE KOMISIJE

Osim po izricanju najmanje kazne glavnome poticatelju - jedinoj osobi koja zna tko je naručitelj - i oslobađanju te osobe od odgovornosti za izvršenje atentata na način urbanoga terorističkoga napada, aktualno suđenje ostat će zapamćeno i po izravnome ekskluzivističkome apostrofiranju Sretena Jocića, kojem se sudi u Beogradu, od strane sutkinje Kršul. Naglasila je u presudi, bez jasnoga razloga, kako nije dokazano da je Jocić naručitelj ubojstva i osnivač zločinačke organizacije, i time Jociću proširila scenski prostor za njegove beogradske seanse. Smisao tog zagrebačkog sudskog manevra ostaje nepoznat. Jasno je samo da se paradoks za paradoksom niže u pravosudnome epilogu ubojstva Pukanića i Franjića. Ubrzo nakon završetka suđenja javila se i policijska komisija koja je istraživala slučaj policajca Šipušića, prozvanog zbog ignoriranja Mafalanijeva alibi-upozorenja da se u Zagrebu sprema neka velika kriminalna akcija. Proglasili su Šipušića odgovornim zbog teškog zanemarivanja službene dužnosti, i usput naglasili da njegovo skretanje pažnje policiji na Mafalanijevu dojavu - prije ili nakon atentata - ne bi utjecalo na eventualno sprečavanje ubojstva, niti bi za kasniju istragu bilo od nekakve koristi. Policija preko vlastite komisije evidentno nastoji obraniti samu sebe. Da su Mafalanija, uz njega i Matanića kojeg je ovaj spomenuo Šipušiću, stavili pod rani nadzor, primijetili bi motanje grupe oko Pukanića, i mogli bi utjecati na prevenciju tragičnog razvoja događaja. Pokazalo se - prema predviđanjima - da komisija koju sastavlja isto tijelo koje treba da bude podvrgnuto komisijskoj inspekciji, nema nikakvoga smisla osim zamagljivanja situacije.

Vezane vijesti

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Dok Suzana roni suze, Šeks nudi usluge

Jadranka Kosor reagirala je porukom “gorkog prijekora” na odluku Tomislava Karamarka da (nju i Šeksa) smijeni s potpredsjedničkih funkcija u Saboru.… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika