Redatelj Zafranović snimljen je u Jadran filmu: 'Nikad nisam prihvaćao nikakvu ideološku klasifikaciju, samo sam radio filmove, a hoće li oni biti desno ili lijevo, vidjet ćemo''Nakon pet godina rada već mi je dosta tog Tita”, kaže u šali redatelj Lordan Zafranović, redatelj kontroverzne trilogije “Okupacija u 26 slika, “Pad Italije” i “Večernja zvona”, koji ovih dana u zagrebačkom Gama studiju završava montiranje svog dokumentarnog projekta o Titu “Posljednji svjedoci testamenta”. Kako kaže Zafranović, serija se sastoji od intimističkog pogleda na Tita te na njegovu epohu, a govori i o ljudima, njegovim suvremenicima, koji su ga okruživali tokom 70 godina. Iako je serijal podređen televizijskom mediju i temelji se na informaciji i govoru što znači da nema artificijelnih redateljskih bravura, ispovijesti tih ljudi toliko su iskrene, a u mnogim slučajevima i teške tako da gledanje filma zahtijeva pozornost i koncentraciju.

MNOGI ĆE BITI ZATEČENI njihovom iskrenošću, a vjerojatno će neka od tih necenzuriranih svjedočanstava, poput onih o Bleiburgu, Golom otoku, Hrvatskom proljeću i ulozi pisca Miroslava Krleže, izazvati i polemike u krugovima historičara. Mnogi od tih ljudi poput Herte Haas, Titove druge žene, prvi put javno govore o svom odnosu s Titom. Čak bi se moglo reći da su neki dijelovi svjetski ekskluziv. Tom dojmu pridonosi i podatak da 50 posto sudionika više nije među živima. Producent serije je Zafranovićev Kinodokument, a kasnije je u projekt ušla i Hrvatska televizija. “S obzirom na moju etiketu lijevo orijentiranog redatelja, nisam imao niti jednog sponzora i zato sam imao pauze u snimanju i po godinu dana”, objasnio je Zafranović. “Na kraju je ipak u projekt ušao HRT misleći da bi bilo oportuno da nakon desnog imaju i lijevi pogled na Tita.”

ZAFRANOIVĆ JE PRVO napisao scenarij za dokumentarac od deset epizoda i nazvao ga "Tito u deset slika". Međutim, kako su snimili više od 150 sati materijala i razgovarali sa stotinu ljudi, serija će imati 12 epizoda i epilog. “Prve dvije epizode prate Titov ljubavni život, primjerice susret i vezu s Hertom Haas, no to je samo mali djelić čitavog serijala", kaže. "Film prati Tita od njegovog rođenja do smrti zaustavljajući se na svim važnijim događajima, koji su bili bitni za povijest bivše zemlje. Tako svjedoci govore o njegovoj mladosti i ilegali, Drugom svjetskom ratu, sukobu s Milovanom Đilasom, samoupravljanju i Pokretu nesvrstanih, padu Rankovića i 1971. godini, koja je prikazana na veličanstveni način. Film završava prikazujući njegovu tešku osamu na kraju života.”

SERIJA POČINJE SCENOM Titovog sprovoda i klanjanjem najvećih svjetskih državnika njegovom odru, a nastavlja se pričom njegova nećaka Franje Broza, koji govori o Titovim afinitetima prema muzici, kazalištu i filmu. Zatim svjedoči Herta Haas, druga Titova supruga, koju je ostavio zbog tajnice Davorjanke Paunović Zdenke. Herta Haas je bila “jedinstvena žena, intelektualka koja je kasnije u svijetu bila poznata kao vrsna ekonomska ekspertica”, a u filmu je opisala svoj prvi susret s Titom 1937. godine u Parizu, tadašnjem sjedištu Kominterne, u koji je došla kao kurirka s falsificiranim pasošima za španjolske borce. Otkrila je da Tito “nije ostavio neki naročit dojam na nju”. “Bilo mi je jasno da je Tito iz partijskog rukovodstva, ali je bio previše elegantan pa sam pomislila da je jedan od onih koji samo troše na skupa odijela”, ispričala je Herta Haas.

UBRZO JU JE TITO pozvao na koncert na kojem je bilo i puno ruskih emigranata, a zatim su sjeli u kavanu gdje su razgovarali sve do posljednjeg metroa. “Bilo mi je POLITIČKA KARIJERA i privatni život Josipa Broza Tita u dokumentarcu "Posljednji svjedoci testamenta" otkrivaju se kroz svjedočanstava njegovih suvremenika i bliskih suradnikaprijatno, a onda sam ponovno analizirala i zaključila da sam možda pogriješila u prvoj ocjeni", rekla je. "Vidjela sam da nosi najobičnije odijelo, cipele i šešir iz radnje, te da je prirodno elegantan. Smetalo mi je što je pušio Moravu, tada najskuplju cigaretu, a kasnije sam shvatila da uz svoj položaj ne može pušiti jeftinu Savu. Kod drugog susreta pali smo jedan drugome u zagrljaj i bilo je jasno da ne možemo natrag”.

NAKON DUGOTRAJNOG nagovaranja pristala je na razgovor i zadnja supruga Jovanka Broz, ali bez kamere i zapisa, “jer ima negativnih iskustava s medijima”. “Pristali smo na taj uvjet nadajući se da će ipak pristati govoriti pred kamerama, jer bi njezino svjedočenje pridonijelo filmu”, kaže Zafranović. Od ostalih sudionika filma ističu se pisac Joža Horvat koji se prisjeća kapitulacije i ulaska Nijemaca u Zagreb 1941., te jačanja ustaštva i izvikivanja parole “Srbe na vrbe”. Svjedočio je i sportski novinar Žarko Susić ispričavši kako ga je nakon kapitulacije na ulazu u redakciju Novosti u Masarykovoj ulici dočekao vojnik s puškom – ustaša. “Sutradan je taj ustaša postao urednik, a ja sam degradiran u potrkala”, rekao je Susić. Velika minutaža posvećena je Jari Ribnikar, partizanki, spisateljici i predsjednici srpskog PEN centra. Ona je opisala Titovu “veliku shakesperijansku ljubav prema tajnici Zdenki”, zatim desant na Drvar, te petosatno neformalno druženje delegacije Svjetskog PEN centra s Titom, uz roštilj i gakanje kineske guske kada im je Tito otkrio kako je od Churchilla naučio pušiti cigare i piti whiskey.

“GOSTI SU ZAMJETILI DA i u SFRJ pisci imaju problema sa slobodom govora jer se pjesnik Vlado Gotovac nalazi u zatvoru”, ispričala je Jara Ribnikar. “Tito nije znao za to i odmah im je rekao da će vidjeti o čemu se radi te se osobno raspitao o Gotovčevoj sudbini.” Nakon intervencije Gotovcu su dali da potpiše izjavu u kojoj moli pomilovanje, no on je rekao “da ima samo svoj potpis i da ga ne može nikome dati”. Svjedočili su i Titova prevoditeljica Olga Humo, skladatelj i dirigent Oskar Danon, povjesničarka Latinka Perović, konceptualni umjetnik Tomislav Gotovac, redatelj Rajko Grlić, književni kritičar Velimir Visković i mnogi drugi. Na pitanje da li njegov serijal daje novi pogled na Tita i objektivniji prikaz njegove epohe, Zafranović je odgovorio da je u seriji naglasak na emocijama i da nema interpretacija niti ideoloških i političkih konotacija. “No naš izbor svjedoka dovoljno je rječit", kaže. "Svima im je zajedničko da su u jednom trenutku bili bliski s Titom, zatim su se rastali ili sukobili, no ostali su mu vjerni do njegove smrti".

JEDAN OD diskutabilnijih podataka iznio je general Jovo Kapičić rekavši da je pisac Miroslav Krleža navodno savjetovao Titu da Informbiroovce smjesti na neki otok “pa neka tamo rade nešto korisno”. Navodno je kipar Antun Augustinčić predložio Goli otok “zbog puno mramora” i zatim je trebalo izgraditi samo nastambe. O Golom otoku svjedočilo je nekoliko bivših zarobljenika, a među njima i nedavno preminuli grafičar i umjetnik Alfred Pal. “Nisam optužen i izveden pred sud nego sam odveden bez ikakvog ispitivanja na Goli otok. Bili smo u lancima jer nije bilo dovoljno lisica. Udarali su nas u stražnjice i zatim bacali u boksove na brodu, a okolo nas su bili policajci bez ikakvih oznaka", ispričao je Pal.” Saznajemo i to da je na Golom otoku stalno bilo prisutno od tri do tri pol tisuće zatvorenika. Najmanje je bilo ljudi iz Hrvatske, a “najgore su prošli Crnogorci, kojih nije toliko pobio Drugi svjetki rat koliko Goli otok”. Kad bi brod pristao u luci Golog otoka, nove zarobljenike dočekao bi špalir starih robijaša, “koji su djelovali bijedno, demoralizirano, samo što nisu išli na četiri noge”. Novi zarobljenoici morali su proći kroz špalir, a stari su ih za to vrijeme mlatili batinama i pljuvali po njima, radi upozoprenja ali i straha. Na upit što je najveća vrijednost tog dokumentarnog serijala, Zafranović je rekao da će film dirnuti svakoga tko ima sestru, brata, ljubavnicu. “Gledatelji, osobito nova generacija čije su glave napunjene lažima, glupostima i insinuacijama o Titu, saznat će nešto novo o svojim očevima i djedovima, slušat će o herojstvu, kukavičluku, odvažnosti, prevari i razočaranju, vidjet će povijest njihovim očima. No doživljaj filma ovisit će o njima samima jer ta indoktrinacija, ta agresija na Titovu ličnost i tu epohu, to negiranje dijela naše povijesti i naših obitelji, traje već gotovo 20 godina”, ispričao je.

TITO S NAČELNIKOM generalštaba Jugoslavenske Armije Arsom Jovanovićem 1945. godine, na vrhuncu ratne moćiZANIMLJIV JE I DIO koji govori o zahtjevima proljećara. Razni svjedoci su ispričali kako su se njihovi zahtjevi prvenstveno bazirali na gospodarskom preustroju zemlje jer su Hrvatska i Slovenija nosile najveći teret u bivšoj zemlji. “Zato su dobili podršku masa, no Čičak i Budiša, kao studentski vođe, sve su okrenuli u nacionalističke vode”, ispričali su dodajući da je Tito 1974. godine inzistirao da se ide s amamdmanima na Ustav u koje je bilo ugrađeno sve ono što su proljećari tražili. Rasvjetljavanju atmosfere uoči 1971. pridonio je i Velimir Visković ispričavši kako je Krleža oko sebe okupljao intelektualce i da je iz tog kruga ponikla čuvena Deklaracija o položaju hrvatskog jezika. “Neki su se bojali potpisati tu Deklaraciju, ali kada su vidjeli Krležin potpis, i oni su učinili”, rekao je Visković. “Kasnije se pojavila priča da tu Deklaraciju nisu napisali jezikoslovci nego da je potekla iz političkih i sigurnosnih krugova. Tito je zatim zatražio Krležu da povuče potpis, a on mu je odgovorio da će istupiti iz Partije, ali potpis neće povući. Tada mu je lukavi Tito predložio da podnese ostavku na mjesto u CK SKH”.

NA PITANJE ZBOG ČEGA je izbio sukob s iskusnom novinarkom Mirom Šuvar, koja je intervjuirala većinu sugovornika, Zafranović je odgovorio kako nikad nije pristajao ni na čije uvjete. “Mira Šuvar je htjela izbaciti neke stvari koje bi mogle dovesti druge svjedoke u pitanje ili se nekom svjedoku ne bi svidio taj njen izbor, a to nisam mogao dopustiti. Ja sam razgovarao s 30 ljudi, a sve sam snimao. Čak kad bi izvanredni redatelj i producent Steven Spielberg inzistirao da potpišemo milijunski ugovor u kojem bi on imao pravo na zadnji rez, ne bih pristao. Oduvijek samostalno odlučujem o svojim filmovima i u skladu sa svojom profesijom i savješću,” zaključio je Zafranović.