Zoran FerićU nedjelju ujutro na trenutak me začudila vijest da će papa Benedikt XVI. posvetiti crkvu Sagrada Familia. Učinio mi se taj čin nepotrebnim. „Čemu posvećivati već posvećenu crkvu?“ To je jedina crkva u kojoj je Bog stanovao i za mene, ateista. Sreo sam se s njom samo četiri puta i to u vrlo ograničenim okolnostima, ali doživljaj je uvijek bio izvanredan jer Sagrada Familia je estetski čin koji nam na veličanstven način vraća vjeru u ljude. A i Krist spada u to veliko pleme koje zovemo čovječanstvom i koje je sišao otkupiti svojom mukom.

PRVI PUT SAM tu začuđujuću crkvu susreo relativno kasno u svom životu, bilo mi je 36 godina, ali dojam se može usporediti samo s trenutkom kad sam prvi puta ušao u Dubrovnik i kad mi se Stradun otvorio pred očima. Pred glavnim portalom Sagrade Familie učinilo mi se pak da se čovječanstvo preko ove crkve vraća na svoje početke, u špilju i pećinu, učinilo mi se kao da putujem svojim genetskim naslijeđem prema neandertalcima , prema onom periodu prije hommo sapiensa kad je ulaz u pećinu značio spas i kad je pećina bila i crkva i kuća i tvrđava i rodilište i mrtvačnica. Sagrada Familia učinila mi se tada kao nešto daleko više od crkve, kao da u sebi objedinjuje sve ikada sagrađeno i to sve ikada sagrađeno nadahnuto vraća na početak. Poslije sam saznao da zapravo i jest tako, da su neke Gaudijeve ideje propale zajedno s originalnim nacrtima i koje su uništili upravo oni kojima je ova crkva i nesvjesno bila posvećena i prije svoga službenog posvećenja: ljudi koji su nastojali stvoriti novi svijet i novog čovjeka. Da je kamen koji je upotrebljavao izuzetno podložan eroziji, da je to kamen koji će prilično brzo iz svoga biljnog ili humanoidnog oblika što ga je dobio na građevini prijeći natrag u one fantastične oblike koji se mogu vidjeti na stijenju iznad crkve i benediktinskog samostana na Montserratu. I to je dio njene ljepote. Veličanstvena Gaudijeva crkva u Barceloni imala je potpuno drugačiji put nego većina velikih crkava prije nje. One su prije svega bile crkve, a Sagrada Familia je prvo bila umjetničko djelo, a tek onda je postala crkva. Na nekoj imaginarnoj estetskoj ljestvici Sagrada Familia zauzima vrlo visoko mjesto i u posljednjem se stoljeću pretvorila u jednu od temeljnih civilizacijskih vrijednosti kao što se to dogodilo s najvećim djelima modernizma. A modernizam je u arhitekturi, kao i u književnosti ili slikarstvu velika afirmacija pojedinca: “Uliks” i staklena kuća Farnsworth, Le Corbusierova kapela u Ronchampu i veliko Proustovo djelo stvoreni su upravo zato da pokažu važnost svakog pojedinog ljudskog života koji se sastoji od trenutaka, mirisa, misli, vizura, svjetlosti koja u mlazovima prodire kroz uske prozore i kuće koja više nije kuća nego posvemašnja vizualna otvorenost. Ljepota i božanstvo druže se od pradavnih vremena, još otkako su sagrađeni prvi hramovi, ali u trenutku kad je dobar dio čovječanstva počeo odustajati od Boga jer je on bio i previše povezan s nekim degutantnim zemaljskim stvarima, upravo je ljepota uskočila na njegovo mjesto. Sagrada Familia to lijepo pokazuje. U jednom trenutku, a to je baš vrijeme kad se rađao modernizam, ljepota nam je zamijenila Boga. Danas kad je i to za nama, i ljepota kao božanstvo pokazala se kao jedna od velikih iluzija čovječanstva. Novi svijet koji je gradio modernizam erodirao je kao što erodira i Sagrada Familija i naposljetku se raspao na komadiće. Nisu ga srušili topovi i bombe koji su ga stvarali, nego nožići i žlice kojima je tisuće ljudi razgrađivalo Berlinski zid. Sagrada Familija, međutim, velika je upravo zato što pomiruje nepomirljivo kao svaka velika umjetnost: modernu emancipaciju od zakona i pravila te Boga kao tvorca zakona, slobodu od svake zapovijedi i zapovijed samu.

PRIJE 130 GODINA u Barceloni, gradski oci, vjernici, biskupi i građani, svi su oni stvorili mogućnost da ova veličanstvena moderna građevina bude sagrađena i posvećena Bogu koji uopće nije moderan. Ne znam je li u to vrijeme u Barceloni bilo biskupa koji bi se ogorčeno i zadrto usprotivili izgradnji takve crkve i koji bi stopirali gradnju zato što se građevina ne sviđa vjernicima, ali danas je jasno: ako su takvi i postojali, srećom nisu uspjeli. Kod nas u Udbini, nažalost su uspjeli. Umjesto moderne crkve prilagođene zahtjevima novoga vremena sagrađen je kič. Kundera je u romanima i esejima lijepo objasnio da svaka autokracija počiva na kiču i da je kič temelj za ono što se u devedesetima zvalo jednoumlje. Jer kič je uvijek taj ugodan osjećaj zajedništva koji se temelji na nečem lažnom, lažnoj pobožnosti, lažnom katoličanstvu, lažnoj srednjovjekovnoj crkvici koja, međutim, nije srednjovjekovna, nego je građena u trećem tisućljeću.

MNOGE LJUDE DANAS u prakticiranju njihove vjere sprečava upravo kič. „Možda bih čak išla u crkvu, ali kad vidim sav taj kič, ne mogu.“ To je rečenica koju čujem s vremena na vrijeme, a koja mi se čini itekako značajna. Danas se crkva nažalost prilagođava onima nižih estetskih kriterija, zanemarujući činjenicu da dio ljudi upravo kič odbija od nje. To nisu samo plastične i gipsane Majke Božje i fluorescentna raspela po proštenjima, to je u prvom redu kič u arhitekturi, bolne kamene i betonske tvorbe koje vrijeđaju sva osjetila. Pa ako je čovjek stvoren na priliku božansku, onda su mu i osjetila i emocije i inteligencija božanskoga porijekla. Oni možda čak i više nego crijeva i prostata. Zašto nam se onda uporno servira ono što vrijeđa božansko u nama? Zato što strukture u hrvatskoj crkvi nikako da se obrazuju i pomlade i zato što u modernome vide opasnog ideološkog protivnika, kao što su u modernome to isto vidjeli i rigidni komunisti. To je razlog što u Barceloni imaju Sagradu Familiu, a mi lažnu srednjovjekovnu crkvu u Udbini.