Da je kojim slučajem riječ o pristojnoj državi, koja bi samim time u nepisanom pravilniku imala i članak prema kojemu bi po brzom postupku čelnik HNS-a Vlatko Marković završio iza zidova strogo nadzirane psihijatrijske ustanove za starije osobe, pretpostavljamo da bi Uprava takove klinike bila podvrgnuta svakodnevnim pritužbama rečenog pojedinca. Inflacija tih pismenih i usmenih protesta odnosila bi se u većini slučajeva na zgražanje Vlatka Markovića nad pomaknutim psihofizičkim stanjem svojih sustanara. Završetak pismenih apela upućenih ravnatelju ove ugledne ustanove najvjerojatnije bi u pravilu završavao slijedećom rečenicom: "Još jednom ponavljam, gospodine ravnatelju. Nije mi jasno zašto ste me smjestili među pederčine, odnosno ljude koji su nezdravi, to jest notorni bolesnici! Na svu sreću, nogomet igraju zdravi ljudi..."

Ostatak vremena u odabranom skupocjenom lječilištu, ovaj bi prisilno upenzionirani deda tratio na više-manje rutinske situacije: uz strogi nadzor dvojice nabrijanih djelatnika u bijelim kutama, Vlatko bi Marković dobar dio dana provodio šetajući prostranim i lijepo uređenim dvorištem, obučen u za takve prigode pripadajuće odijelo, po uzoru na poremećenog protagonista hrvatskog filma Maršal. Par izglancanih kožnih čizama, u koje bi bile ugurane nogavice maslinastozelenih paradnih hlača, savršeno bi pristajao uz pedantno opeglanu crnu košulju, koju bi većim dijelom prekrivao dugi kožnati mantil, dok bi lijepo oblikovana tikva bila urešena državničkom kapom, prepoznatljivom po specifičnom samoglasniku, inače omiljenom u hrvatskoj mitološkoj tradiciji. Samo bi otegotna okolnost - naime činjenica da se spomenuta košulja u stvarnosti kopča s leđne strane, te da nije crne, već anđeoski bijele boje - spriječila našeg pacijenta da visoko diže junačku desnicu i svako malo straši vrapce na okolnim stablima...

Nacija pod visokim rizikom oboljenja

Tako bi to bilo da je Hrvatska barem polupristojna. Pošto se ne radi o državi s takovim uređenjem, već o nečemu znatno mračnijem, gdje osim lopova, eminentne javne faktore i dalje predstavljaju simpatizeri koljačkih režima, koji još k tomu raspolažu i s milijunima eura što dolaze od poreznih obveznika, kompletna nacija je svako malo podvrgnuta visokom riziku zaraze od bolesničkih klica što ih po naslovnicama javnih glasila, u pravilnom jednogodišnjem razmaku, nezaustavljivo bljuju tipovi poput Vlatka Markovića.

Photomontage: CheesNovinar Večernjeg lista pitao je u opširnom intervjuu poglavnika HNS-a 'bi li za hrvatsku selekciju mogao nastupiti igrač koji bi se deklarirao kao gay?' „Dok sam ja predsjednik, sigurno ne!", urliknuo je živahni Vlatko, da bi potom, na upit istoga izvjestitelja, 'da li je takvog (kurziv H.Š.) igrača ikada susreo u karijeri', Marković dao jednako solidan odgovor: "Ne, na svu sreću, nogomet igraju samo zdravi ljudi." Nedugo zatim, u razgovoru za portal Index.hr, Marković je bio jednako raspoložen. Na upit da komentira genovsko zgarište kojim su mjesec dana prije promarširale srpske navijačke horde, naš je Vlatko pronašao efikasnu parabolu: "Sve to treba eliminirati, baš kao i one parade u Beogradu. Bio sam jednom prilikom u Berlinu dok je trajala ta parada, pa to je ogavno."

Na taj je način Marković u samo jednoj rečenici pronašao efikasnu soluciju i za srpske navijače i za srpske pedere, pridodavši tom ksenofobnom loncu i natruhe multinacionalne mržnje, jer je otprije već spomenuo naše, pa zatim i njemačke pedere. Rješenje je, takoreći, konačno. Samo je pristojnost novinara-ispitivača spriječila Markovića da nam otkrije efikasan mehanizam za ovu problematiku. 'Gospodine Markoviću, na koji način sve to treba eliminirati?', glasilo bi ključno pitanje: 'Treba to sve u logore!', bio bi jedini logični odgovor ovog neuništivog nogometnog funkcionera.

'Na strani na kojoj treba biti'

Da ne bude nikakve zabune, na ovom je mjestu potrebno kontekstualizirati ovaj zlobno fabricirani odgovor, a to ćemo učiniti s omanjim biografskim presjekom V.M.-a, tek fragmentom obilate Vlatkove verbalne ostavšine, koja bazdi na stratišta, tisućljetne snove o hrvatskoj državi, Naše i Njihove, nogomet kao nastavak borbene gotovosti drugim sredstvima, i na koncu, kako to obično i biva, gusti dim koji kulja iz dvadesetmetarskog ciglenog dimnjaka.

- Upitan prije četiri godine o imenu svoga sina, kojemu je dao ime Tvrtko, ničim izazvan, Marković je rekao slijedeće: "Zna se po kome je trebao dobiti ime. Neki misle da sam mu trebao dati ime Žika".

- Prije negoli se pokazao kao sitni prevarant s figom u džepu, jer je naciju uvjeravao da nam ne gine organizacija Eura 2012., Marković je u tadašnjem lobističkom zanosu poručio: "Pokvarit ću raspoloženje nekim tipovima koji mrze sve što je hrvatsko!". (Antihrvati su, kako vidjesmo, dobrano trijumfirali po ovom pitanju... )

- Negdje u isto vrijeme, Vlatka su pitali što misli o Mladenu Naletiliću Tuti, ratnom zločincu osuđenom u Haagu na 18 godina robije. "Mladen je divan čovjek. Oduševio me svojim razmišljanjima, korektnošću i poštenjem!"

Osobni favorit za ovog je autora kad Marković priča o ustašama i partizanima. U intervjuu za Slobodnu Dalmaciju, Marković je prije koju godinicu otvoreno priznao 'na čijoj je strani' : "Ja sam bliži našoj vojsci", rekao je Marković. Upitan da precizira da li je ta 'naša vojska' zapravo ustaška, Vlatko je rekao: "Stričevi su mi ubijeni u Bleiburgu, pa znate onda na kojoj je strani moja familija bila. Što mislite na čijoj ću strani biti i kako ću razmišljati? Na strani na kojoj treba biti, nikako drugačije!", poručio je Marković....

Markovićev ustašluk savršen za postojeći ambijent

Gospoda iz UEFE su poslovično namrgođeni: Marković s Michaelom Platinijem'Ogavni' i 'bolesni' pederi morali su dakle pričekati i do nekoliko godina da dođu na red, ali s obzirom da Marković 'tako razmišlja' - bilo je samo pitanje vremena...

Da li je Markovićev ustašluk anomalija u inače normalnom i zdravom sportskom okruženju? Upravo suprotno! Marković se po svim svojim mentalnim, ideološkim i svjetonazorskim osobinama savršeno uklapa u već postojeći šovinistički ambijent.

Jedina razlika između uličnog polusvijeta i ovog nogometnog uglednika jest ta što Marković zbog javnog širenja mržnje i netrpeljivosti prema manjinama - bile one seksualne ili etničke grupacije - vjerojatno neće odgovarati pred nadležnim sudskim instancama, niti će ga to koštati udobne fotelje u HNS-u, dok nogometni huligani, koji su 'uvijek vjerni' nacionalnoj selekciji i koji nerijetko stoje iza premlaćivanja homoseksualaca, u svakom svom pohodu riskiraju pendrek po leđima i porciju dodatnih batina u marici.

Marković dakle ne riskira ništa; on bljuje mržnju iz komotne i sigurne pozicije 'počasne lože'. Samim time, Marković je tu jedino da svojim izjavama 'legitimira' huliganske ulične aktivnosti; kad on kaže da se radi o 'nezdravim', 'bolesnim' i 'ogavnim' pojedincima koje zbog toga treba 'eliminirati', radi se o tome da čelnik HNS-a daje dodatni zamah onomu bokseru i palici s kojima huligani - ako već ne mogu izliječiti pedere - a onda barem pokušavaju izbiti njihovu 'bolest' iz kostiju i vitalnih organa.

Posljednji bastion narodskog fašizma

Marković to radi iz vizure svoje profesionalne djelatnosti, odnosno kao čelnik nacionalnog nogometnog saveza, pa je svako naknadno zgražanje nadležnih državnih tijela nad uličnim nasiljem - prouzrokovanim spolnom i inom netrpeljivošću kojeg generira i naš Vlatko - zapravo ništa drugo doli oveća porcija licemjernog trućanja. Zbog čega to mislimo? Među ostalim i zato jer je Marković i dalje čelnik HNS-a!

Huligani u svojim pohodima riskiraju batine, dok Marković nema takovih problemaU pozadini ovih optimističnih saznanja, odvija se euforično navijačko slavlje na hrvatskim stadionima, koji su se minulo desetljeće pretvorili u posljednji bastion narodskog fašizma, gdje se u prosječnoj utakmici Hrvatske nogometne lige i nacionalne reprezentacije verbalno pobije i do nekoliko tisuća Srba, pravoslavaca i drugih Prokletih Neprijatelja. Ovakva mentalna matrica prigodno je ukrašena s popratnim ideološkim rekvizitima zabranjenih totalitarnih sustava, pa se tako na svakoj utakmici na tribinama mogu pronaći kukasti križevi, rasističke poruke o bijeloj supremaciji te slična bića & pojave.

Na ovo obilje fašističkog divljanja Marković je u pravilu držao začepljenu gubicu, bez javnog ograđivanja od takove prakse. Naprotiv, njegovo 'zgražanje' - ako ga je u rijetkim slučajevima i bilo - dešavalo se kad bi nestašni navijači na međunarodnim takmičenjima u teren ubacili nekoliko baklji, koje Europa iz nekog razloga ne tolerira zadnjih par desetljeća. Tada bi takvi navijači po Markovićevom mišljenju bili 'barbari' i 'divljaci', ali samo iz razloga što njihovo 'navijanje' uzrokuje rigorozne financijske kazne koje snosi Vlatko Marković, to jest HNS, to jest jedno te isto.

Tako to ide: pred inozemnom javnosti i pred strogim pogledima tutora iz UEFE, koji već godinama vode kampanju protiv rasizma i bilo kakve druge netrpeljivosti, Marković osuđuje hrvatske divljake, dok u domicilnim okolnostima on svojim izjavama amenuje njihove buduće razbijačke pohode.

Batinanje po Zagrebu i poljuljana stolica

Bakljada: Trn u oku Markovića VlatkaKada Vlatko 'malo' pretjera - kao u ovom slučaju - onda je red da se i ispriča. Tako je danas poručio 'ogavnim' i 'bolesnim' pederima da mu je žao, tvrdeći da su - pazi sad! - njegove riječi u kojima ih on naziva 'ogavnima' i 'nezdravima' - 'pogrešno shvaćene u javnosti'! Dakako, Vlatkova historija verbalnih splačina podrazumijeva da se on ispričava zbog ničeg drugog doli onih poslovično ljutitih čova iz UEFE, pa se stoga razotkriva ne samo kao ordinarni homofob, veći i podli starčić koji je zbog bojazni od gubitka dosadašnjih sinekura vrijedan progutati sva govna koja je dva dana prije u naletu iskrenosti istovario.

Elem, u tjednu koji je prethodio ovom tekstu, dogodile su se dvije naizgled odvojene priče: s jedne strane Markoviću se po prvi puta nakon mnogo godina ozbiljno 'zaljuljala' dosad neprikosnovena pozicija poglavnika u HNS-u. S druge pak strane, Zagreb je po tko zna koji puta bio poprištem nekolicine napada motiviranih mržnjom prema osobama s drugačijom seksualnom orijentacijom.

Ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko oštro je osudio ove napade. Od njega, pa tako ni od bilo kojeg drugog vladinog činovnika, ne može se međutim očekivati da to isto napravi u slučaju Vlatka Markovića, a još manje od klana koji mu se suprostavlja u HNS-u, premda bi takvim osudama - makar one bile populističke i oportune - možda mogli kompromitirati svog protivnika i po tom pitanju. Do toga, dakako, nikada neće doći. Zašto? Ako većina u HNS-u na koncu ipak sruši Vlatka Markovića, njegov nasljednik će se vjerojatno na slijedeći način u novinama prisjetiti svoga prethodnika:

"Premda je bio šupak, gospodinu Markoviću ne može se osporiti jedna stvar - bio je i iskreni domoljub".